Mladi zadarski srednjoškolci i budući fotografi upoznali se s radom i djelom majstora Stipe Suraća

U Američkom ogranku Gradske knjižnice Zadar mladima i profesorima iz Škole za primijenjenu umjetnost i dizajn Zadar predstavio se poznati zadarski fotograf Stipe Surać. Druženje je moderirao knjižničar i voditelj Američkog kutka, Milko Belevski, koji je u uvodnom dijelu istaknuo kako Surać više od dvadeset godina pronalazi zanimljive prizore pretvarajući ih u umjetničke literate.

O kvaliteti njegovih djela, kako ističe, najbolje govori oko 2000 fotografija koje su tiskane u raznim knjigama o hrvatskoj prirodi, kulturi, destinacijama i slično. Kao i činjenica da su njegove fotografije objavljivane u člancima i reportažama u raznim novinama i časopisima u Hrvatskoj, ali i širom svijeta.

Na primjer, hrvatska izdanja časopisa National Geographic Magazine, National Geographic Traveler i Geo. Štoviše, u hrvatskom izdanju National Geographicu objavio je 46 fotoreportaža, od kojih je osam bilo na naslovnici. Uz sve to, dobitnik je više od 60 različitih fotografskih nagrada.

Nakon kratkog predstavljanja, Milko Belevski pustio je HRT-ov dokumentarac o Stipi Suraću iz 2017. godine. Tekst za dokumentarac pripremio je poznati zadarski novinar Abdulah Seferović, dok je redateljica i urednica Ana Marija Habjan.

Suraća opisuje kao fotografa koji se potpuno unosi u svoje radove, postajući dio scene koju snima, umjesto da je samo promatra sa strane. Njegove fotografije odišu energijom i dinamikom, a neobični pokreti koje hvata daju im dodatnu živost.

Poznat je po tome što svojim fotografijama donosi osjećaj stvarne prisutnosti, bilo da snima glazbene događaje ili prikazuje tradicijske običaje poput istarskih pokladnih zvončara. Također, ističe se kako Suraćeve fotografije često sadrže elemente iznenađenja, poput prikaza čovjeka s velikom tunom na glavi ili putnika zamotanog u vreću za spavanje koji izgleda kao utopljenik.

Seferović zaključuje kako njegov stil karakteriziraju intuitivnost i spontanost, dok je njegov rad obogaćen njegovim južnjačkim temperamentom i osobnom interpretacijom. Upravo zato uspijeva posve obične prizore pretvoriti u slike s dubokim i višeslojnim značenjem, često miješajući prošlost i sadašnjost te stvarajući nova značenja.

Počeci zadarskog fotografa

Nakon gledanja kratkog dokumentarca, Stipe Surać je s publikom podijelio nešto više o svojim počecima.

– Pomalo sam se počeo baviti fotografijom u osnovnoj školi na foto-natječajima iz tehničkog, a onda sam u prvom razredu srednje škole upisao tečaj kod Zvonka Kucelina. Nakon teoretskog dijela, imali smo praktične zadatke, primjerice fotografiranje portreta, mrtve prirode i slično.

Tada sam imao fotoaparat Zenit kojeg sam naslijedio od djeda, a koji je kidao svaki put film kad bih ga jače nategnuo. Sjećam se kako mi je tada posebno bila zanimljiva gušterica jer me zanimalo koliko joj se mogu približiti s tim objektivom od 50 mm, a da ne pobjegne, priča Surać.

Svoj fotografski put započeo je upravo na stranicama Zadarskog lista sredinom 1990-ih godina pa se prisjetio jedne anegdote iz tog razdoblja.

– Kada sam jednu večer stigao kasno doma nakon snimanja za Zadarski list, trebao sam razviti neke fotografije. Budući da sam proces razvijanja uključuje više koraka, a jedan od njih je i ispiranje fotografija nakon fiksira. Dok sam čekao, otišao sam pogledati Formulu 1 na televiziji i zaspao.

U međuvremenu je jedna fotografija začepila gornji odvod kade i voda se prelila u kupaonicu, hodnik, kuhinju, balkon pa dolje s petog kata. Ja sam istovremeno sanjao kišu i slapove. A kada sam se probudio bili su pravi slapovi u Ulici Stjepana Radića. No, fotografije su se dobro isprale, našalio se Surać te dodao kako vrlo brzo može utonuti u san.

Moderator Milko Belevski pročitao je članak urednika hrvatskog izdanja National Geographica, Hrvoja Prčića, u kojem je istaknuo kako im je pronalazak vrhunskih fotografa predstavljao izazov prilikom pokretanja časopisa.

Tako Prčić navodi da nisu tražili samo fotografe sposobne snimiti izvrsne portrete, prirodne ljepote ili autentične umjetničke fotografije, već i one čije fotografije imaju dušu i jedinstvenu priču. Govoreći o Stipi Suraću, Prčić naglašava kako posjeduje taj talent jer u svojim fotoreportažama hvata savršene trenutke u vremenu i prostoru, otkrivajući detalje koje obično oko ne vidi.

Svaka njegova fotografija ima višeslojnu priču koja odražava atmosferu u kojoj je nastala, a posjeduje i magnetizam koji gledatelja tjera da je gleda iznova i iznova, čineći svaku reportažu prekratkom, bez obzira na broj stranica.

Urednik Prčić je također istaknuo kako su Suraćeve reportaže stekle zavidnu reputaciju u sjedištu National Geographica u Washingtonu i ostalim zemljama. Na koncu, zaključio je kako je Stipe Surać jedan od najboljih fotografa ovog dijela Europe i da mu je bila velika čast raditi s njim.

Suradnja s National Geographicom

​- Predložio sam novinaru Milanu Tomljanoviću da pošaljemo nešto o tovarećoj muzici, on tekst, a ja fotografije. Složio sam pedeset fotografija tovareće muzike i uz to još pedesetak svojih najboljih radova.

Prošlo je deset mjeseci dok mi se netko nije javio da im se to sviđa. Na koncu je moja suradnja s National Geographicom započela tijekom 2003. godine. Najdraže su mi teme u kojima treba nešto ilustrirati, posebno povijesne teme. S obzirom na to da sam napravio 46 reportaža, te su mi teme uvijek bile najdraže.

Bilo je i dosta anegdota. Primjerice, kada smo radili reportažu »Zima na Kornatima« iskrcali su me na nekom otoku i rekli da fotografiram ovce. Kada sam im se približio, razbježale su se, a jedna je skočila u more. Ostao sam u šoku. Čak sam je uspio uloviti u zraku dok je skakala, podijelio je s publikom ovaj poznati zadarski fotograf svjetskog glasa.

Nadalje, otkriva da je imao između desetak i petnaest samostalnih izložbi. Prva je bila u kulturnoj Caffe galeriji Đina, dok je veću samostalnu izložbu imao 2004. godine u Gradskoj loži. Ta izložba se zvala »Litratati se«.

Na njoj je izložio trideset fotografija, gdje je svaka od njih bila vezan uz pojam iz »Rječnika govora mjesta Sali« autorice Ankice Piasevoli. Pored mnogobrojnih izložbi, dobitnik je više od šezdesetak nagrada, što mu je omogućilo i da proputuje svijetom pa je tako čak dva puta posjetio Kinu.

– Ako se dobro sjećam, to je bilo negdje 1996. godine kada smo snimali prilog u Gradskoj knjižnici, koja se tada nalazila u Kneževoj palači. Tada je internet tek bio u svojim počecima, i sjećam se da mi je Mladen Masar, koji je tamo radio, pokazao neki natječaj.

Donio sam mu fotografiju, koju je on skenirao, a sjećam se da je trebalo otprilike deset minuta da se učita, čak smo popili kavu dok se to događalo. Internet je bio izrazito spor u tim danima, nešto što je danas teško zamisliti. Nakon nekog vremena, podsjetio me da provjerimo rezultate, i tada sam vidio svoje ime kao pobjednika.

Dakle, prva nagrada koju sam osvojio bila je od New York Instituta for Photography. Tema natječaja bila je »On the beach« ili u prijevodu »Na plaži«. Sjećam se da sam prije toga bio u Sabuši na događaju gdje sam snimio odličnu fotografiju štrapanja.

Tada su nam svirali Fantomi, pa je na neki način to bila i koncertna fotografija, iako to tada nisam povezivao. Nakon te pobjede, počeo sam slati svoje fotografije na druge natječaje. S obzirom na manji broj fotografa i manju konkurenciju, redovito bih dobivao neku nagradu.

Također, posebno bih istaknuo možda najdražu nagradu koju sam dobio 1998. godine na Mundijal foto festivalu u Rovinju. Fotografirao sam časnu sestru koja razgovara sa ženom koja je imala psa dalmatinca, gdje se s desne strane ističe žuta crna na tamnozelenom podu, dok je sve ostalo crno-bijelo, priča Surać.

Milko Belevski je otvorio i njegovu službenu stranicu, dok je Stipe Surać prokomentirao neke od svojih fotografija.

– Istaknuo bih fotografiju »Porer« jer sam za nju dobio prvu nagradu na nekom velikom foto natječaju, a to je bilo 2004. i na izložbi se zvala »Mirakulož« prema već spomenutom rječniku. Također, draga mi je fotografija čovjeka u buri, na kojoj je zapravo prikazan ronilac kojeg su mještani angažirali za vezivanje brodova da se ne razbiju.

Fotografija je zanimljiva jer izgleda kao slika. Bura je zamutila pozadinu, ali i objektiv. Tu je i fotografija koju sam snimio ispred Vele špilje na Korčuli, gdje su pronađeni navodno najstariji ostatci Homo sapiensa u Hrvatskoj, a nazvali su ga Stanko.

Također, istaknuo bih fotografija koju sam snimao povodom obilježavanja potonuća Titanika. Fotografije ne prikazuje dijapozitiv kako zaključuje Seferović u HRT-om dokumentarcu. Naime, za tu priliku sam uzeo jednu staru razglednicu i isprintao je u prozirnom A4 formatu.

Na njoj preklapam sadašnji izgled s onim iz prošlosti na razglednici, objasnio je Surać, koji za gotovo svaku fotografiju odmah može ispričati gdje je snimljena, kada i o čemu je riječ.

»Mediteranski armerun«

​Tijekom 2019. godine objavio je s Brunom Ćurkom art brevijar mediteranske ikonografije pod naslovom »Mediteranski armerun – Jadranske letere i litrati«, na što je, kako ističe, izrazito ponosan.

Naime, riječ je o posve drugačijem pristupu predstavljanja Jadrana, a art brevijar sadrži 50 ikonografskih odrednica Sredozemlja ili pisama (letera), kao što su masline, vino, malo misto ili fešta kroz 167 kvalitetnih art fotografija (litrata).

– Armerun znači ormar, a sastoji se od pedeset mediteranskih pojmova, poput masline, kamena, malog mista ili fešte, svaki s vlastitom pričom. U knjizi su QR kodovi koji omogućuju pristup karti i otkrivanje lokacija na kojima su fotografije snimljene.

Ako QR kod ne radi, tu su i koordinate uz svaku fotografiju. Kada se ispuni sve moguće je vrlo brzo otkriti sve lokacija. Inspiracija za to potekla je od toga što sam tijekom 1990-ih listajući jedan francuski foto časopis uvijek pokušavao otkriti gdje su fotografije snimljene, otkrio je Surać te najavio kako trenutno s Brunom Ćurkom radi i na drugom art brevijaru koji će biti vezan uz otok Brač.

Također, podijelio je i ostale planove, ističući kako uvijek radi na nečemu novom.

– Trenutno sam fokusiran na prijavu za Europske fondove. Iako treba proći kroz zahtjevne selekcije, nadam se da ćemo moja ekipa i ja dobiti šire projekte, posebno u Hrvatskoj. Problem predstavlja sam sustav prijava, gdje se često odabiru projekti na temelju najniže ponude, umjesto na temelju kvalitete i kreativnosti.

Smatram da bi se više trebalo vrednovati cjelokupno koncept projekta, umjesto najnižih ponuda koje ponekad nisu najkvalitetnije niti najzanimljivije, podijelio je Surać.

Dokumentarni film ŠPUD-a

Nakon razgovora, uslijedilo je gledanje kratkog dokumentarnog filma koji su snimili učenici Srednje Škole umjetnosti i dizajna 2022. godine u sklopu projekta Erasmus+ pod nazivom »Facing Arts Together«.

U tom dokumentarcu, Stipe Surać je između ostalog podijelio svoje mišljenje o važnosti edukacije, posebno u početku kada se treba savladati tehnički aspekt fotografije. Naglasio je kako je on danas najviše usmjeren na educiranje u vezi s obradom fotografija jer se stalno pojavljuju nove tehnike.

Također, kazao je da se danas mogu postići kvalitetne fotografije i s pametnim telefonom, ali ako netko želi više od amaterizma, svakako preporučuje nabavku fotoaparata s različitim objektivima. Osim toga, dotaknuo se i teme mladih fotografa te načina kako se mogu probiti u suvremenom svijetu fotografije.

– Mladim fotografima danas se najlakše probiti kroz razne događaje, a najčešće su pirevi mjesta gdje se rađaju mladi fotografi. Društvene mreže također mogu pomoći u usponu jer se tu dobiva nekakva vidljivost. Što se tiče mene osobno, ja uvijek kažem sutra ću, pa to sutra traje.

No, bitno je istaknuti kako fotografiju čini fotograf i najvažnija je sposobnost hvatanja zanimljivog trenutka, poručio je Surać te kazao kako se ne može obogatiti od fotografije, ali da se svakako može pristojno živjeti.