Iz daleke Bolivije došli u zemlju svojih predaka: “Ovo je ostvarenje sna. Uz lulu i vino djed je pričao o Hrvatskoj”

Da krv nije voda, kao i da ljubav prema domovini predaka i vlastitim korijenima može biti veća od udaljenosti između dva naoko nespojiva kutka svijeta, Grižana i Cochabambe, odnosno Hrvatske i Bolivije, svjedoči nesvakidašnja priča čiji su glavni akteri Lluvitza López Golac, njezina sestra Rosse, majka Teresa i sin Franco.

Riječ je o Bolivijcima koji su jučer prvi put nogom kročili na hrvatsko tlo, u pitoreskno vinodolsko mjesto Grižane, točnije u selo Golci, odakle je prije više od stotinu godina Lluvitzin djed Stipan Golac Mužević pošao »trbuhom za kruhom« u daleku Latinsku Ameriku, ostavivši roditelje i svoj voljeni rodni kraj.

Obitelj hrvatskog iseljenika Stipana Golca Muževića koji je 20-ih godina 20. stoljeća emigrirao u Boliviju

Životni san

Lluvitza López Golac, po struci psihologinja, voditeljica je Hrvatske zajednice Cochabamba (Bolivija) i jedna od dobitnica nagrade »Utjecajne hrvatske žene« koju dodjeljuje Mreža hrvatskih žena u povodu Međunarodnog dana žena.

Lluvitza je sa svojom obitelji u našu zemlju došla kako bi prisustvovala događaju koji je ispunjava ponosom i zadovoljstvom, ali i kako bi ostvarila životni san, tj. posjetila domovinu svojih predaka.

Kako nam je kazala, njezin djed Stipan 1908. godine s bratom Ivanom emigrirao je u Latinsku Ameriku, da bi se potom obojica nastanila u Boliviji i zasnovala obitelji.

Zajedno sa svojim sunarodnjacima marljivo i pošteno su radili te su se istaknuli na polju građevinarstva i rudarstva.

Foto: Marko Gracin

S vremenom je djed Stipan Golac Mužević osnovao hrvatsku zajednicu emigranata kako bi sebi i svojim sunarodnjacima olakšao život u tuđinskoj zemlji.

– Od malena sam osjećala vrlo posebnu privrženost hrvatskoj kulturi i običajima, zbog bliskosti i suživota s djedom. Dok je pušio lulu i ispijao vino, sa sjetom nam je prepričavao život u Grižanima i Hrvatskoj i tako smo moja sestra i ja razvile jaku povezanost s domovinom naših predaka, govori Lluvitza.

Hrvatsko groblje

Pitamo Rosse kako se osjećaju sad kada su napokon došli u Hrvatsku.

– Jako smo sretni što smo ovdje, preplavljuju nas intenzivne i snažne emocije jer ovo putovanje planiramo otkad smo bile djevojčice. Naša majka Teresa je uvijek govorila da ćemo jednog dana otići u Hrvatsku, ali smo s godinama izgubile nadu da će se to doista i dogoditi. Sad smo uspjeli doći i osjećamo se neopisivo, kao da smo ispunili naš i djedov životni san, kaže Rosse.

Kako saznajemo od Bolivijki, hrvatska zajednica u Cochabambi okuplja gotovo 3.000 Hrvata. U bolivijskom gradu postoji i groblje na kojem su pokopani isključivo hrvatski emigranti.

– Izazov okupljanja zajednice prihvatila sam 2016. godine, potičući sve potomke da se ujedine oko zajedničkog cilja, obnove kulturne baštine naših roditelja, djedova i baka. Zajedno sa skupinom vrlo aktivnih i mladih ljudi koji su se zalagali za to, proveli smo aktivnosti koje su rezultirale mnogim postignućima u našem približavanju domovini, kao što su organiziranje tečajeva hrvatskog jezika, kuhanja i slastičarstva, spremanja bakinih recepata, predstavljanja na tradicijskim sajmovima, aktivnog sudjelovanja u kulturnim i sportskim smotrama te integracija i približavanje hrvatskom iseljeništvu na latinskoameričkoj i svjetskoj razini, uspostavljajući mreže podrške i razmjene, kaže Lluvitza.

Foto: Marko Gracin

Veliku pomoć pri dolasku u Hrvatsku i Grižane te oko uspostave veze između Hrvatske i Bolivije pružio im je i Dean Miculinić, nekadašnji član Hrvatske matice iseljenika – podružnice Rijeka.

Latinoamerikanci hrvatskih korijena trenutno su smješteni u Rijeci, a obići će i Zagreb te Split, a plan im je ostati u Hrvatskoj do 13. ožujka.

Kao što smo rekli, Lluvitza je dobitnica nagrade »Utjecajne hrvatske žene«, nagrade koja prepoznaje vodstvo, inovativnost i utjecaj žena hrvatskog podrijetla. Dodjeljuje se nominiranima iz Republike Hrvatske i brojnih hrvatskih zajednica diljem svijeta. Nagrade »Utjecajne hrvatske žene« i »Buduće liderice« bit će uručene na svečanoj večeri u Zagrebu 8. ožujka u povodu Međunarodnog dana žena.