Poslovna banka tužitelju iz Zadra mora isplatiti gotovo 23 tisuće eura

Suci Općinskog suda u Zadru u zadnjem su razdoblju donijeli niz nepravomoćnih presuda u kojima su presudili u korist građana koji su u prvoj polovici 2000-ih u više hrvatskih poslovnih banaka podizali kredite u švicarskim francima. Ovisno o tome koliko su velike iznose kredita kod banaka podizali tužitelji po nalogu suda u ovim predmetima mahom su ovlašteni sudski vještaci izračunavali koliko veće iznose su ovi građani preplaćivali bankama.

Gotovo polovici njih sud je odbio kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev o proglašenju ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine ništetnim, zbog čega kao takav ne proizvodi pravni učinak, no prihvaćen im je kumulirani tužbeni zahtjev te je određeno kako im preplaćene iznose kredita banke moraju vratiti, a prosječno se radi o iznosima od tri do osam tisuća eura. Zbog gubitka spora banke također trebaju nadoknaditi i troškove spora i to prosječno više tisuća eura.

Od sporova u kojima je Općinski sud u Zadru presuđivao u zadnje vrijeme najveći iznos, dakako, s obzirom na vrlo veliki iznos podignutog kredita, dosudila je sutkinja Ankica Karuc u pravnoj stvari u tužbi jednog Zadranina protiv tužene Addiko Bank d.d. iz Zagreba, a radi se o kumuliranom tužbenom zahtjevu na iznos od 22.949,59 eura, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Banka tražila odbacivanje tužbe

U obrazloženju presude se navodi kako tuženik, Addiko banka u svom odgovoru na tužbu predlaže sudu odbaciti tužbu kao nedopuštenu.

– Podredno, ističe prigovor zastare utuženih tražbina. Ukoliko tužitelj smatra da mu pripada pravo zahtijevati od tuženika plaćanje utuženih iznosa temeljem instituta stjecanja bez osnove, tuženik ističe kako je i u tom slučaju prigovor zastare u potpunosti osnovan.

Naime, s obzirom na to da za tražbine po osnovi stjecanja bez osnove nije propisan nikakav poseban zastarni rok, one zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina. Banka ističe kako je osnovni ugovor sklopljen između tužitelja i tuženika raskinut uslijed neplaćanja dospjelih anuiteta. Iz navedenog je razvidno kako ne postoji više dužničko-vjerovnički odnos između stranaka. S obzirom na to da više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, one se ne mogu više utvrditi ništetnima niti se na temelju njih može više tražiti bilo kakvo plaćanje od strane tuženika.

Tuženik izričito osporava tvrdnje iz tužbe da bi odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uopće bile ništetne. Ističe kako su predmetne odredbe valjane, slijedom čega tužitelj nema i ne može imati nikakve tražbine prema tuženiku po ovoj osnovi.

Tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi i argumentira da valutna klauzula u ugovoru o kreditu nije ništetna, navodi sutkinja Karuc koja je u dokaznom postupku izvela dokaze, pa je između ostalog pročitan nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Martine Mate. Tužitelj je u podnesku od 16. lipnja 2023. konačno precizirao tužbeni zahtjev sukladno provedenom financijskom vještačenju.

Odlučio kupiti kuću

– Iz iskaza tužitelja proizlazi da je on u tijeku 2004. odlučio kupiti kuću te se stoga obratio Addiko banci u namjeri podizanja kredita te je s istom bankom sklopio Ugovor o kreditu kojim mu je isplaćen novac i to švicarskim francima (CHF). Kamatna stopa je bila vrlo povoljna pa se iz tog razloga upravo odlučio za ovu banku. Ističe kako je redovno otplaćivao mjesečne rate, ali kako se s vremenom visina rate počela naglo povećavati, više nije bio u mogućnosti uredno otplaćivati kredit, pa je morao posuditi novac, ističe se u obrazloženju.

Nadalje je utvrđeno kako je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen kolektivni spor protiv banaka, među njima i protiv tuženika iz predmetne parnice, radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a 4. srpnja 2013. godine donesena je presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. lipnja 2014. godine te od 14. lipnja 2018. godine, koje su, pak, potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 9. travnja 2015. godine i revizijom od 17. rujna 2019.

Kolektivni spor protiv banaka

– Presudom je utvrđeno kako su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate.

To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, navodi se u obrazloženju.

Dodaje se kako je presudom zagrebačkog suda utvrđeno i kako se radilo o nerazumljivim odredbama, budući da ne sadrže nikakve objektivne parametre o promjeni stope ugovorne kamate, niti je tuženik prilikom sklapanja ugovora tužitelju to objasnio niti ga je upozorio na rizik od porasta tečaja valute CHF te na posljedice koje uslijed toga za njega mogu nastupiti. Nakon sklapanja ugovora o kreditu tuženik je u više navrata mijenjao (povećavao) stopu ugovorne kamate, a u obavijestima tužitelju o tome nije obrazložio i objasnio razloge za to.

– Prigovor zastare tuženika sud nalazi u cijelosti neosnovanim. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda od 30. siječnja 2020. za tužiteljevu tražbinu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule, navodi se između ostalog u ovoj presudi.