Prije 55 godina napustio nas je Enzo Sovitti, legenda KK Zadra

Foto: MUZEJ ZADARSKE KOŠARKE

Devetog veljače 1969. godine, ovozemaljski svijet je napustio Enzo Sovitti, legendarni trener Zadra koji je potpisao prvi povijesni naslov prvaka Jugoslavije 1965. godine. Na 55. obljetnicu njegove smrti prenosimo što je o njemu napisala, također ikona KK Zadar, Čedomir Ćiro Perinčić u svojoj kolumni u Zadarskom listu pod nazivom »40 godina Jazina«.

Priča o Enzu jedna je od najtajnovitijih i najintrigantnijih tema u povijesti zadarske košarke o kojoj se nikad nije puno govorilo, a još manje i pisalo. Upravo zato izaziva veliku radoznalost i znatiželju. Enzo je bio igrač Zadra od 1946. do 1953. U tom razdoblju Zadar postiže izvrsne rezultate, no nažalost već 1948. najbolji igrač Tullio Rochlitzer napušta klub i odlazi u Crvenu zvezdu. Dio igrača odlazi u Italiju i Enzo stvara novi Zadar. Godine 1953., nakon gostovanja u Beču, dio igrača odlučio je ne vratiti se u Zadar. Među njima je i tadašnji trener Izidor Maršan te Enzo prestaje igrati i postaje trener prve momčadi. U međuvremenu, Zadar je dobio novo igralište s betonskom podlogom i tribinama na kojem će se 1967. nadograditi dvorana Jazine, a Enzo je jedan od najzaslužnijih za to i on postaje »alfa i omega« u klubu.

Naravno, Enzo zna kako do vrha, ali ne može sam. Jaku potporu ima u predsjedniku kluba, Jeri Troskotu, direktoru »Zdravstvenog i Socijalnog«, te u vrlo značajnom djelatniku kluba, Đuri Vujaniću. Njih trojica će nositi najveći dio tereta organizacijske i logističke potpore. Enzo će se brinuti za sve što može i preko Zadrankine »butige« na Kalelargi, gdje je bio šef, proći će puno toga. Mnogi igrači će, preko ove trojice, riješiti jedno od najvećih egzistencijalnih pitanja, a to je zaposlenje (posao u »Socijalnom«, Elektri, Bagatu, Kidriču, itd…).

Jedan od najvažnijih, najznačajnijih događaja za budućnost zadarske košarke, događa se u Enzovom stanu na Kalelargi kada jednog dana u njega ulazi Ante Ćosić sa sinom Krešom i pitanjem: »Enzo, možeš li malog primiti u klub?«

»Naravno«, odgovara Enzo, ugledavši izrazito visokog i mršavog mladića i tu počinje košarkaška priča, najvećeg od nas, priča Krešimira Ćosića. Enzo odmah uključuje u rad izvanrednog profesora tjelesne kulture, meni osobno najdražeg, Leonarda Nardija Bajla. Nitko mi nije trebao govoriti što je profesor radio s Krešom, to znam jer sam gotovo desetljeće trenirao pod njegovim nadzorom.

I tako, dolazimo do 1965., prvog naslova prvaka i 1966., kada je Enzo, nakon 20 godina provedenih u klubu, nakon igračke i u zenitu trenerske karijere, nakon što je Giuseppe Giergia postao nezamjenjivi reprezentativac i imao Zadar još nekoliko kandidata (Troskot, Čubrić, Ostarčević, Pfendt), nakon što je uveo u svijet košarke Krešimira Ćosića te je stvorio pobjednički momčad koja će harati domaćom i europskom košarkom – morao otići iz kluba! Godine 1967. odlazi za trenera u Split. Zovu ga jer žele šampionsku momčad i da im Enzo, s iskustvom iz Zadra u tome pomogne. To će se i dogoditi 1971. kada će Jugoplastika postati prvak, ali Enzo to na veliku žalost neće dočekati. Na utakmici Jugoplastika – Olimpija 1969., doživjet će jak srčani udar i slomljeno zadarsko srce, neće izdržati… Enzo će preminuti u svojoj 43. godini!