Petar Strmota i Danijel Kotlar sjećaju se presudne ratne akcije: 'Bog me je poštedio...'

Vojno-redarstvenoj operaciji Maslenica, koja se odvijala pod kodnim nazivom »Gusar«, prethodile su pripreme u strogoj tajnosti kako bi uz element iznenađenja bila uspješno izvedena s ciljem oslobađanja dijelova okupiranog područja zadarske regije. Važnu ulogu u akciji Maslenica imala je i Specijalna jedinica policije – Poskoci koja je osnovana 1990. godine. Brojala je tridesetak pripadnika koji su bili prvi hrvatski redarstvenici, nakon čega je 1991. godine narasla za još stotinjak specijalaca. Tijekom godina rata kroz postrojbu je prošlo preko tisuću specijalaca.

Toliko je bilo hladno…

Petar Strmota, pripadnik Specijalne jedinice policije Poskoci, dočarao nam je vrijeme provedeno u teškim vremenskim uvjetima za vrijeme boravka na Velebitu. Kao jedan od bitnijih trenutaka Strmota navodi suradnju s specijalcima iz ostalih dijelova Hrvatske kad su operacijama Poskok I. i Poskok II. zauzeli lokacije na Velebitu još u ljeto 1992 godine, što je bila strateška odluka, prethodnica samoj operaciji Maslenica.

– Bilo je neophodno da na Velebitu pokrivamo bočni dio ostalim postrojbama, ne samo MUP-a nego i Hrvatske vojske. Tako da im je taj dio bio olakšan s obzirom na to da smo pokrivali sjeverni dio. Jedna je to od najzahtjevnijih zadaća, jer su problem bili teški vremenski uvjeti i nezahvalan prostor. Ali mi kao specijalci nismo bez razloga to na kraju i dobili, jer mogu reći da je svemu prethodilo mnogo psihofizičkih priprema koje smo imali u tako teškim uvjetima. Pripreme, disciplina i sav taj rad u specijalnoj postrojbi zaista su nam puno značili, kazao je Strmota dodavši kako je glavna zadaća u akciji Maslenica bila zaštita crte bojišnice od napredovanja neprijateljskih snaga, te kontrola nad Masleničkim mostom i planiranim pontonskim mostom.

– Osim zaštite crte bojišnice imali smo zadaću izviđanja. Nažalost, u jednom od izviđanja nam je poginuo i zamjenik zapovjednika, jedan od krasnih ljudi, Dragan Žunić. Koliko god nam je bila teška njegova pogiblja, toliko smo na neki način dobili dodatnu motivaciju, potaknutu ljutnjom, a kako bi ostvarili cilj koji smo imali. Pošto je naša zadaća bila pomaknuti crtu za nekih par kilometara, morali smo na neki način imati kontrolu nad potezom od Obrovca prema Sv. Roku, Velikoj i Maloj Bobiji, Alanu i Tulovim gredama. To nam je bio prioritet, ali smo uspjeli probiti taj dio zajedno s ostalim specijalnim postrojbama. Imali smo opremu kakvu smo imali, koja čak i nije bila loša, ali toliko je bilo hladno… toga se uvijek sjećamo. Hladnoća koju smo pretrpjeli na Velebitu, gdje su temperature i do – 20 stupnjeva, uvukla nam se pod kožu. Međutim, ponos koji smo osjećali kada smo vraćali izgubljene terene prevladava nad tim sjećanjima, istaknuo je Strmota.

Petar Strmota, Foto: Arif Sitnica

Faktor iznenađenja

Pred samu akciju Maslenica trebalo je provesti mirnu reintegraciju okupiranih područja koje su definirane kao UNPA zone, a zapovjednik 7. Domobranske pukovnije Zadar, Danijel Kotlar, prisjetio se tih trenutaka.

– Bilo je to vrijeme za mirnu integraciju. U ljeto 1992. godine Zadar je bio bez vode i bez struje, prekinuta je bila komunikacija između sjevera i juga, a grad je bio pun izbjeglica, čak preko 20 tisuća prognanika. Donesena je odluka da se formiraju domobranske postrojbe koje su imale zadaću osigurati povratak prognanika svojim domovima, uz pomoć UN-a. Kako to nije išlo, jer su agresori izigravali sve rezolucije, donesena je odluka da se vojnim putem pokrene mogućnost oslobođenja Novskog ždrila i da se oslobodi Zračna luka Zemunik. S druge strane, oni su i dalje vršili ubojstva, palili sakralne objekte i slično. Sve to je prethodilo akciji Maslenica, prisjetio se Kotlat te dodao kako je 7. Domobranska pukovnija držala bojišnicu gdje su se odvijala najteža djelovanja, po cijelom zadarskom zaleđu, a bili su i na Velebitu rame uz rame sa specijalcima.

– Na dan Maslenice, naša pukovnija sudjelovala je u svim pravcima napada na cijeloj bojišnici. U tim operacijama sudjelovali smo sa svim postrojbama koje su praktički iz pokreta krenule u napad. Iako je ovo bila borba na našem teritoriju, sudjelovale su razne postrojbe kao što su Tigrovi 1. gardijske, Crne mambe, Kune iz Slavonije, Pume iz Čakovca i Varaždina i tako dalje. Odlučnost, kvalitetna priprema i faktor iznenađenja rezultirali su uspjesima i oslobađanjem tog dijela bojišnice, naglasioje Kotlar te dodao kako je značajno za postrojbu, to se morala transformirati.

Danijel Kotlar, Foto: Luka Jeličić

Povijesni trenutci

– Iz postrojbe koja je morala osigurati povratak prognanih stanovnika u operativnu postrojbu, koja je trebala izvršiti sve napadajne zadaće, ratovati uz elitne postrojbe hrvatske vojske, ispričao je Kotlar te istaknuo kako je to bio težak proces.

– Atmosfera nije bila idilična, svakodnevno su se odvijale tako silne borbe. Sam podatak kako je u prva dva mjeseca poginulo 127 branitelja, a u čitavoj 1991. godini je poginulo 112 branitelja dovoljno govori o toj borbi na život i smrt. Nakon pobjede bilo je i radosti jer ostvarili smo zadaću, ali ta radost nije ni približno velika kao u Oluji kad smo imali puno manje žrtava, kazao je Kotlar dodavši da kao svjedok tog vremena rado dijeli informacije, priče i doživljaje jer je to njegov život, ali i privilegija da je zapovijedao postrojbom u tako povijesnim trenucima.

– Bog me je poštedio, ali ne iz razloga da sad ležim i gledam serije, nego da čuvam uspomenu na naše poginule i heroje. S jedne strane si radostan, ali uvijek osjećaš tugu za poginulima. Sjećamo ih se jer dok god smo mi živi i oni će živjeti, čovjek umre kad ga se nitko više ne sjeća, zaključio je Kotlar.