Problem je u lošoj higijeni

RTL nas ponekad zbilja lijepo iznenadi i nasmije. Prije neki dan u vijestima nam je prikazana reportaža (doduše strane proizvodnje) u kojoj se govorilo o tome kako je u Australiji policija otkrila veliki ilegalni laboratorij za proizvodnju droge. Izjava tamošnjeg glasnogovornika je jedinstvena. On kaže da je u toj kući, kada su upali, sve bilo neuredno i prljavo pa je shodno tome sve što je tu proizvedeno i nezdravo. Znači, da je ta droga nezdrava jer je kuća bila neuredna, tj. da je sve bilo uredno čisto i opeglano i da su prozori oprani, a prašina obrisana i travnjak pokošen, ta droga ne bi bila nezdrava i ne bi bilo ništa sporno. Ponekad je dobro, osobito kada se prevodi sa stranog jezika malo razmisliti o tom prijevodu i kako to na kraju ispada, ali mi živimo u vremenima kada se za potrebe portala, novina i televizije recikliraju stranjske vijesti, a google translate ni tako svemoćan kao što neki misle.

DIVAN DOKUMENTARAC ZA INTELIGENTNE GLEDATELJE

Evo da malo pohvalimo i Hrvatsku televiziju. Prošloga su nam tjedna prikazali dokumentarac pod nazivom »Čovjek sjevernih listopadnih šuma« iz 2009. godine, o pokojnom slikaru gospodinu Slobodanu Vuličeviću za kojeg ja osobno do sada nisam čuo jer slabo pratim likovnu umjetnost, ali koji me zaintrigirao svojom iznimnom sposobnošću rasuđivanja i komentiranja stvari koji se događaju oko nas, iako se radilo o čovjeku visoke životne dobi. Upravo je fascinantno koliko je taj čovjek dobro percipirao stanje stvari oko sebe, mada se radilo o umjetniku koji je živio u samoći i medijskoj izolaciji prezirući uspjeh i slavu. Njegov komentar o besmislenosti školskog programa u kojem se umjesto o etici i ljubavi, uči o povijesnim ličnostima koji su u većini slučajeva bili kriminalci (»kao da je važno kada je npr. rođen jedan Napoleon i kada je crko«), o pukoj tehnologiji i zaglupljivanju, upravo je genijalan. Zabilježene su i njegove posljednje riječi – »Nije strašno umrijeti, strašno je ne živjeti«. Naravno, ne treba ni napominjati da ova emisija uopće nije bila najavljena u TV-programu, bar ne u ovome koji mi je dospio u ruke. A i zašto bi je najavljivali? Koga još zanimaju dobre stvari?

P.S. S obzirom na to da me sve to zaintrigiralo malo sam pronjuškao i našao sljedeću njegovu izjavu – »Biti oči u oči sa samim sobom, bez mogućnosti bijega, to je najvažnije. Samom sebi sam nametnuo okove, vjerujući da ću pomoću njih doseći željeno i nisam se prevario. Umjetnik mora imati svoju tamnicu, koja je za njega najveličanstveniji cvijet – cvijet pakla«… Uffff… – dodao bih ja.

STRUČNJAK ZA BOLNA LEĐA

Ako me nešto nervira to su one beskonačne reklame u kojima se o jednom proizvodu govori deset minuta, ali tako da se stalno ponavlja jedno te isto kao da smo debili koji ne mogu odmah razumjeti o čemu se radi. Ovaj su put opet na tapetu nekakvi čarobni madraci na koje čovjek uvečer legne trudan i bezvoljan, a ujutro skače kao da se pomladio deset godina, vedar i čio, spreman na nove životne uspjehe. Ali pustimo sad to i pogledajmo ovu reklamu. Momak od šesnaestak godina nam govori što je za naša leđa dobro, a što ne. Ajde, da to radi neki liječnik – ortopeder, iako su i oni koji nastupaju u ovakvim reklamama lijepo za to plaćeni pa nema razloga vjerovati im, ali da mi o bolnim leđima priča dečko koji bi mogao, kako to naš narod kaže, »volu rep iščupati« ipak je malo pretjerano. A što je u ovoj reklami najgore i najbogohulnije? Najgore je to što se ovom momku koji je neka mješavina tamburaša i šlageraša cijelo vrijeme iza leđa na zidu nalazi poster sa slikom pokojnog Jima Morissona. To je otprilike ista relacija kao kada bi moju sliku stavili na isti zid s nekim političarem/poduzetnikom, kao kada bi ovog divnog i poštenog papu Franu stavili u pozadinu govora nekog kriminalca, ili kao da neki novokomponovani kvazi – dalmatinski glazbenik na zidu drži sliku npr. Johna Lennona. Kako god okreneš – ne ide!

*Stavovi izneseni u kolumnama su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Zadarskog lista.