Vukovar viđen očima rođenih poslije 1991.: Žrtvu branitelja treba komemorirati, ali i na njoj graditi budućnost

Ima jedan grad, svakom srcu drag, ima jedan div hrvatski, Vukovar, Vukovar… Stihovi su kojima se najčešće opisuje Vukovar, grad od oko 24 tisuće stanovnika, Grad Heroj kako ga se antonomastički naziva. Trideset i dvije godine prošlo je od privremene okupacije Vukovara, 18. studenoga, te će se na taj sutrašnji datum rijeka ljudi sliti u grad na rijeci Vuki, kako bi odala počast braniteljima i civilnim žrtvama stradalim od ruke velikosrpskih agresora. Kada danas dođete u Vukovar, srest ćete se s obnovljenim gradom, gradom koji, nažalost, nemilice gubi stanovnike.

Od 2011. godine pa do 2021. godine izgubio je oko pet tisuća žitelja. Danas se u Vukovaru živi, ali da bi moglo biti bolje, moglo bi, reći će nam građani koje smo priupitali šetajući Vukovarom uoči Dana sjećanja.

– Sad čak i ima posla jer je dosta mladih ljudi otišlo. Nije pozitivno da se na taj način otvaraju radna mjesta, ali tako je, kako je. Držiš se onog što imaš i to je to, kaže nam Boris.

On i supruga rođeni su Vukovarci, no početkom rata morali su izbjeći, prognani su, a vratili su se ranih dvijetisućitih.

– Plan nam je ostati u Vukovaru, osim ako nas situacija ne natjera. Oboje radimo i nadamo se da će tako i ostati, kaže Anamarija Činčurak.

Nema do doma

Boris će dodati kako u Zagrebu imaju stan, ako zatreba, ali da ipak žele ostati, jer nema do doma.

– Nismo mi prisiljeni ostati, to je naš izbor. Ovo je ipak naš grad, tu smo rođeni, kaže. Kada govori o budućnosti, reći će da je grad nažalost zapeo u ratnom turizmu.

– Danas se još prepucavaju oko mrtvih, to je politika, podijeli pa vladaj. Po meni, što se mi mladi držimo dalje od toga, to bolje za nas, zaključuje Činčurak.

Potom smo sreli Zvonimira Kološnjaja, koji je dao svoje viđenje situacije zašto se puno ljudi iselilo iz grada. Kaže da odlaze jer je standard plaća nizak.

– U Zagrebu su plaće 1.200, 1.300 eura, a kod nas 800 eura. Ja sam u mirovini, ali sa sinom imam tvrtku, i jednostavno ne možeš toliko zaraditi da ljudima daš veću plaću, kaže.

O međuljudskim odnosima reći će kako nije bitna nacionalnost, već karakter.

– Nije problem što je netko Srbin, bitno je kakva je osoba. Može netko biti i Hrvat, ali ako nije dobar, nije dobar. To je stav kojim se treba ići u životu, kakvi su ljudi, a ne tko je čiji, zaključio je Kološnjaj.

Grad velikog srca

Da je Vukovar grad velikoga srca, osjeti se na ulici, nema prolaznika koji nam nešto nije htio reći, porazgovarati o situaciji u gradu, imenom i prezimenom ili barem komentirati situacije neslužbeno. Veseli vidjeti nemali broj mladih ljudi, a i studenata.

Bruno Palenkić, student 2. godine fizioterapije na Veleučilištu u Vukovaru reći će kako je život u gradu »ok«, iako za mlade ljude nedostaje mjesta za izlaske. No, njemu to nije problem jer se radije s društvom druži u stanovima.

– Došao sam na studij iz Slavonskog Broda te planiram završiti svih pet godina u Vukovaru. Posebno mi se sviđa što je Vukovar miran grad, a popravio ne bih ništa. Nekima nedostaju mjesta za izlaske, ali kako ja volim mir, za mene je Vukovar idealan, kaže nam Bruno Palenkić.

Vukovarac Antonio Klarić studira trgovinu. Upravo je završio preddiplomski studij, nastavlja studirati u Vukovaru, a na pitanje kako mu je u gradu i što planira u budućnosti, kaže kako bi volio ostati.

– Ne želim otići iz Vukovara jer mislim da se može, da ima napretka. Pitanje je kad i kako, ali vjerujem da ga ima i da ga može biti. Dobro je što je otvorena nova industrijska zona, otvorila su se nova radna mjesta.

Njegova djevojka Korina Cintić podcrtat će advent, doček Božića u gradu.

– To bude u dvorcu, ukrase ga lampicama, pripremi se i klizalište i kućice i to bude baš lijepo, kaže Korina.

Kad konkretnije govorimo o budućnosti, Antonio naglašava problem posla.

– Posla ima, ali nema baš toliko izbora. Zato mladi odlaze, ali ja bih ipak volio ostati jer sam vidio da se dosta mladih koji su otišli u Njemačku vraća i pokušavaju ovdje nešto napraviti, zaključio je.

Također, Vukovarac, Kristijan Dudić reći će kako se vidi napredak u gradu, te da se trudi omogućiti mladima, ali i svima, suživot.

– Nude se poslovi, i atrakcije i radna mjesta, i dobro je što grad pokušava ići naprijed. Ali, nažalost mladi i dalje odlaze, bez obzira na to. To se vidi i primijeti. Valjalo bi još neke programe uvesti, kako bi ih se zadržalo ili privuklo da se vrate. Grad ljeti živi, ali u jesenskom i zimskom periodu odumire.

O mjestima za druženje, izlaske, i suživotu reći će kako se sluša sve od strane glazbe do narodnjaka.

– Više nema pravila. Mislim da mlade u Vukovaru to više ne dira, po glazbi se ljudi ne dijele. Različite nacionalnosti idu u iste klubove i kafiće, zaključuje Kristijan.

Memorijalna mjesta

Na vukovarskom Vodotornju sreli smo i obitelj Horvat, a Dalibor Horvat nam kaže kako je iz općine Stupnik u Zagrebačkoj županiji s obitelji došao posjetiti vodotoranj.

– Bili smo i lani u Vukovaru, no bilo je tolika gužva da se nismo uspjeli uspeti na Vodotoranj. Imamo i još manju djecu, tako da ćemo ponovo doći iduće godine da oni vide ovaj dio naše povijesti koji treba znati, kaže Dalibor.

Spomenimo i kako u suvenirnici Vukovarskog vodotornja radi Gabrijela Džalto, kći Hrvoja Džalta koji je svake noći s Ivanom Ivanikom, postavljao hrvatski stijeg koji bi najčešće kroz dan bio slomljen granatama.

– Čast mi je raditi ovdje, čuvati ono što je moj otac započeo. Živim ovdje u blizini na pet minuta hoda, i zastavu vidim iz svoga dvorišta. Svako jutro čim ustanem vidim zastavu, što mi je posebno drago, kaže Gabrijela Džalto.

Uz vukovarski Vodotoranj i druga dobro poznata memorijalna mjesta u gradu, i živi ljudi čuvaju spomen na teške dane obrane. Tako, primjerice, u Osnovnoj školi Antuna Bauera u Vukovaru već 11 godina u tjednu uoči 18. studenoga ugošćuju branitelje koji učenicima iz prve ruke svjedoče o obrani grada, a koji dolaze na poziv profesorice povijesti Lovorke Krajnović i ravnatelja Zlatka Milića.

– Ne moramo tražiti daleko, imamo branitelje u svojim ulicama i obiteljima, trudimo se da učenicima govore ljudi koje znaju. Jer, učenici nemaju razumijevanje da su Vukovar branili obični ljudi, stričevi, očevi, mame i djedovi.

Jer, jako malo ljudi u svojim kućama priča o 1991. Jako malo branitelja ima snage pričati sa svojim obiteljima o tome. Djecu zanima, ali im je teško pitati, a roditeljima se otvoriti. Onda kad se u školi govori o tome, saznamo da je stric poginuo na Ovčari, da se djed još uvijek vodi kao nestali. To su priče koje pokrenu i razgovore unutar obitelji te učenici iz druge perspektive vide 1991. i hrabrost branitelja, kaže Lovorka Krajnović.

Jedan od vukovarskih branitelja, uz Faniku Janko, Igora Magoča, te Zorana Maričića koji je o svojem ratnom putu i zarobljavanju govorio učenicima OŠ »Anton Bauer« je i Dubravko Duić.

– Uvijek se rado odazovem kada me pozovu. Ja sam jedan od zagovornika, još tamo 1994. i 1995., da se učenicima u osnovnim i srednjim školama govori o našem putu. Jer učenicima treba dati objašnjenje za neke stvari. Mislim da je iznimno važno o tome govoriti mladima, jer mi Vukovarci nemamo što skrivati, već se trebamo dičiti. A naš je put, koliko vidim u školskim programima, jako zanemaren, kaže Duić.

Mali »poguranac«

Ravnatelj Zlatko Milić podcrtat će kako se kao škola uključuje i u druge manifestacije kojima se obilježava Dan sjećanja, kako se žrtva vukovarskih branitelja ne bi zaboravila. Cijelim putem Vukovarom provlači se misao kako je grad živ, samo mu treba, kako i Vukovarci kažu, mali »poguranac«.

Jer, žrtvu branitelja treba komemorirati, ali i na njoj graditi budućnost. Nije dobro zatvoriti se u sebe, živjeti u teškoj prošlosti i boriti se s demonima historije. Okrenuti se budućnosti, ponajprije zadovoljenjem pravde.

A da se nešto u smjeru budućnosti pokreće, opisat će nam i direktorica vukovarskog TZ-a Marina Sekulić. Ona ističe da se uz memorijalni turizam, strateške smjernice razvoja turizma u Vukovaru temelje i na kulturnoj baštini te prirodi.

– U kulturnom turizmu imamo arheološki lokalitet Vučedol te Arheološki muzej od 2015. godine, a sada se gradi i arheološki park s dodatnim sadržajima, koji će biti posebno hortikulturno uređen, a ponudit će i ugostiteljske sadržaje.

Vjerujem da će Arheološki park Vučedol uz Vodotoranj biti motiv dolaska ne samo u Vukovar nego i u Slavoniju. Ukupna je vrijednost projekta 15 milijuna eura te se mora dovršiti u idućih sedam godina, ali naravno da će biti i prije, opisuje Marina Sekulić.

Dugoročni projekt je i nova obala Dunava.

– Tu će biti šetnica, biciklističke staze, totalno nova perspektiva i vizura grada, govori nam direktorica TZ-a i dodaje – u kraćem roku očekuje se Adrenalinski park u Park šumi Adica, koji bi trebao biti gotov u idućih godinu dana. Bit će postavljen zipline koji ide preko rijeke Vuke i nudit će se na nekoliko razina šetnice kroz park šumu..

Malen je ovo dio dojmova iz Vukovara, koji stanu u jedan novinski tekst. No, valja nam se još dotaknuti emocija i dojmova koje pobuđuje posjet Vukovaru. Dobro je čuti od građana da su se stvari pomakle na bolje, no odgovorni bi trebali slijediti i njihove želje da grad može još bolje.

​Vodotoranj, ali i Dunav i sve

Uz govor o životu u gradu u ostatku godine, Grad Heroj, njegovi branitelji, zaslužuju i posebnu pažnju u studenom. Oko 1.800 najhrabrijih 87 dana branilo je grad od višestruko brojnijeg i bolje opremljenog velikosrpskog agresora, što je pružilo priliku ostatku Hrvatske da se grupira i pripremi na obranu.

Jedan od simbola obrane grada je vukovarski Vodotoranj, na kojem je vijorila hrvatska zastava, svjedočeći da branitelji ne odustaju i da je grad obranjen. Vukovarski vodotoranj projektilima je pogođen 640 puta, a obnovljen je u 2020. godini te je danas Simbol hrvatskog zajedništva koji godišnje posjeti u prosjeku oko stotinu tisuća ljudi.

Kako će nam reći direktorica Vodotornja Mirela Janković, ove godine imali su oko 90 tisuća posjetitelja, a najviše im dolaze pojedinci, zatim obitelji, pa grupe, a velikim dijelom dolaze i osnovnoškolske grupe u sklopu terenske nastave povijesti u Vukovaru, iako im Vodotoranj nije obvezna postaja.

– Također, dolaze turisti s kruzera koji uplove u Vukovar. Najvećim dijelom posjetitelji su iz Hrvatske, ali ima i oko 15 posto stranaca u ukupnom broju turista. Ima turista koji su prvi put u Hrvatskoj, prvi put u Slavoniji, te su odlučili posjetiti Vukovar i Vodotoranj. Čak su nam neki znali reći da su čekali da se Vodotoranj obnovi kako bi nas došli posjetiti, opisuje Mirela Janković.

Dodat će kako je memorijalni dio najvažniji u Vukovaru.

– Mi od toga ne možemo pobjeći, turisti ne dolaze zbog mora, kojeg nemamo, već zbog Domovinskog rata i zbog Memorijalnog centra. No, iako je nama važno da čuvamo tu uspomenu, to je naša baza, mi volimo naglašavati sve naše ljepote.

Pogledajte pogled s Vodotornja, naš Dunav, naša ada… Imamo i dva muzeja, vučedolsku kulturu, barokni Vukovar je nekada bio najbogatiji grad, opisuje Mirela Janković i druge aspekte koje Vukovar može ponuditi.

Uz uspon na vrh tornja i pogled na cijeli grad, u Vodotornju su postavljeni i ekrani na kojima se vrte ključni povijesni trenuci, a postavljeni su i QR kodovi čijim se skeniranjem otvaraju fotografije Vodotornja prije no što je obnovljen.

Također, odnedavno, točnije od 2. listopada, u vukovarskom Vodotornju posjetitelji mogu pogledati izložbu »Proširena stvarnost vukovarskog Vodotornja«. Uz pomoć tableta koji se mogu zatražiti na ulazu u vukovarski Vodotoranj, posjetitelji će i na ovaj suvremeni način doznati više o Vukovarskom vodotornju i bici za grad. U planu je i izgradnja nove suvenirnice, na kojoj radovi upravo traju, a koja će biti veća od dosadašnje, te kroz koju će posjetitelji ulaziti u Vodotoranj.