Trebali bi biti smiješni, ali mnogima su trauma. Evo zbog čega vas toliko plaše klaunovi

Zašto među čudovištima ima klaunova koji teroriziraju djecu (pa čak i malo odrasle)?

Joker i IT najpoznatiji su primjeri kojima su književnost i film dali dovoljno prostora, transformirajući ljubaznog klauna u ubojito čudovište koje jede djecu.

Klaun je rođen kao veseo i zabavan lik da izmami osmijeh odraslima i djeci pod cirkuskim šatorom, na sajmovima ili u lunaparku, ili da utješi i razveseli djecu hospitaliziranu na bolničkim odjelima.

Ipak, za mnoge ljude klaun predstavlja traumu iz djetinjstva koja nije u potpunosti prevladana, biće koje je bilo zastrašujuće kad ste bili mali i koje nastavlja stvarati nelagodu sada kada ste odrasli.

Zašto nas klaunovi toliko plaše?

Za razliku od figura stvorenih s ciljem zastrašivanja i izazivanja tjeskobe, poput zombija ili vampira, klaunovi nemaju prvenstveno svrhu izazivanja straha.

Naprotiv, rađaju se kao zabavne i bezbrižne figure, koje privlače pažnju svojom odjećom jarkih boja, velikim crvenim nosom i šminkom koja im naglašava crte lica – posebno osmijeh.

Ukratko, kako u odjeći tako i u ponašanju, klaunovi nemaju ništa strašno: zašto ih onda smatramo toliko uznemirujućima?

Odgovor se može pronaći u eseju Sigmunda Freuda pod naslovom “The Uncanny” (1919).

U njemu psihoanalitičar skreće pozornost na fenomen straha i na one sitne detalje koji mogu izazvati veliku tjeskobu u našoj duši, duboko nas uznemiriti.

Prema Freudu, naš je um “dizajniran” da smireno prihvaća sve što nam je slično: u praksi, što je nešto ljudskije, to više volimo komunicirati s tim.

Zbog toga se kao djeca volimo igrati lutkama ili pak skupljamo akcijske figure omiljenih superheroja.

Međutim, postoji važna iznimka od ovoga.

Ako biće s kojim susrećemo (bilo živo ili lutka) predstavlja detalj koji se uvelike razlikuje od naše ideje o “ljudskom biću”, na kraju smo duboko uznemireni njegovom vizijom.

Uznemirujuća je osoba koja hoda čudno, vukući jednu nogu ili koja pati od određenog tika jer njezini pokreti nisu tako tečni i prirodni kako bi se očekivalo od normalnog čovjeka.

Ukratko, ljude koji pokazuju neke karakteristike koje se distanciraju od umirujuće ideje koju imamo u našim glavama, Freud definira kao uznemirujuće i zastrašujuće.

Zbog toga je klaun zastrašujući: on je ljudsko biće, ali mu je izraz lica, zbog pretjerane šminke, lažan.

Osim toga, pokreti su mu bizarni i neprirodni, što također pridonosi da ova figura bude zastrašujuća.

Karakterizacija klaunova kao čudovišta koju nalazimo u literaturi ili na filmu nacijepljena je na tu psihoanalitičku osnovu.

Neprirodan osmijeh obogaćen oštrim i krvavim zubima, prebrzi ili prespori pokreti za ljudsko biće, napadi, boje izblijedjele i izmijenjene odjeće, oči bez zjenica i tako dalje.