Brišem ćirilicu, brišem sebe

Dok hodaš grobljem, misliš kako si jak. Dok ti oko bludi po nadgrobnim spomenicima, ako znaš čitati pisma, prizivaš imena i prezimena koja označavaju osobu, čovjeka. Aha: tu je pokopan Stipan, Josip, Marija. Tu leže ostaci Giorgia, Stevana, tamo Helge, malo dalje Rute. Imena, imena, osobe, ljudi. A ti nadmoćan, iznad, one i onog pod tobom. ‘Mrtvi su, mrtvi, moj Shakespeare!’

A ti? Još hodaš sa smrću u prsima. Kada želiš izbrisati ili latinicu ili ćirilicu ili rune ili goticu ti želiš izbrisati tu osobu, to postojanje, tu povijest jednoga života kojeg ti prosuđuješ kao zao život. Ti si sudac. Kako nemaš argumenata, ti prizivaš jake braniteljske razloge. ‘Vrijeđate branitelje!’ Mene ne vrijeđaju. A ti me žalostiš. Ti prosuđuješ mrtve, sužavaš um, prizivaš sebi bolest i umireš na rate, moj čovik.

Kada obilaziš groblja jedino blagotvorno stanje jest tišina ili, ako vjeruješ u vječnost, molitva. Ako postaješ rob bijesa, bijes će te ošinuti po glavi kao vijača smrti. Mrtvi su mrtvi, moj Shaekspeare, a ja u svojim grudima nosim sestru smrt. Kaže veliki Gabriel Garcia Marquez »svi smo mi gosti na gozbi koju priredi smrt«. Uči, čitaj, »osluškuj srce svjetiljku svoju«!

Smrt nema nacije, nema pisma, nema zastava ni grbova. Smrt je stanje i umrloga i onoga koji će umrijeti kako bismo uskrsnuli, kako bismo sklopili kapke u vremenu, kako bismo otvorili kapke u vječnosti.