Domagoj Surać: Uživao sam u svemu jer sam spojio hobi i posao

Nepuna dva tjedna prošla su otkako je legenda zadarskog rukometa, Domagoj Surać, posljednji puta odjenuo dres Zadra, stavio na prste nezamjenjivu smolu te se krenuo gurati i hrvati na »crti«. Veliku karijeru završio je tamo, gdje je prije 24 godine počeo, u Mocirama. Iako je otišao samo u rukometnu mirovinu, Surać je pronašao vremena kako bismo sjeli i rezimirali taj dug put.

– Ajme meni, kao da je jučer sve krenulo. Prvi koraci krenuli su tamo negdje u petom, šestom razredu osnovne škole. Imali smo profesora Milana Zekanovića koji je »tjerao« rukomet, pa su se organizirala međurazredna prvenstva i tako sam se navukao. Stao sam do drugog razreda srednje, kada se pojavio pravi »krivac« Tomislav Zelić, koji je kasnije bio lijevo krilo Zadra. On me nagovorio da dođem u klub, da počnem trenirati. Tu se stvorila super ekipa, koja je držala do treniranja i utakmica – započeo je Surać te dodao kako je vrlo brzo bačeni u seniorski »žrvanj«.

– Odigrali smo samo jednu sezonu kadetskog prvenstva. Mi smo generacija 1984. koja je osvojila peto mjesto na Prvenstvu Hrvatske 2004. godine u Biogradu i nakon toga krenuli u prvu seniorsku sezonu, a to se sve poklopilo da je Zadar igrao 2004. kvalifikacije za Prvu ligu, tadašnji elitni rang. U Dubravi smo igrali te kvalifikacije, tada su u momčadi bili i Josip Valčić i Goran Perkovac, današnji izbornik muške reprezentacije, i ušli smo u Prvu ligu. Kakva su to vremena bila, ajme meni.

Surać o tim godina govorio kao da su bila jučer.

– To je bilo razdoblje, u kojem su svi živjeli rukomet, mislim na našu generaciju. Prvo nas je Žarko Jakšić Đeri zaludio, a poslije je Miroslav Čačić samo potpirao tu vatru. Obojica su bili rukometni fanatici i znali su kako prenijeti to na nas mlade. Bio mu gušt slušati kada je Čajo objašnjavao kako igrati obranu. Što se tiče moje igre za Zadar, mislim da je sezona 2004./05. bila zlatno razdoblje. Bili smo baš ekipa, družili smo se na terenu, van terena, izlazili, igrali košarku ili nešto drugo i nitko nikada nije nedostajao s treninga, držalo te to što ćeš biti s ekipom svojom, pa onda mi mlađi protiv starijih… – ispričao je Surać.

Foto: ARHIV ZL

Sedam godina u Austriji

Nakon dokazivanja u najjačoj ligi u domaćem dresu, započela je Suraćeva turneja Europom, no imao je još jednu »postaju« prije odlaska u »tuđu« zemlju.

– Prvo sam otišao godinu dana u Split. Bilo je lijepo, naučio sam neke stvari i tamo je sam prvi puta trenirao dvaput dnevno, na što sam se trebao naviknuti. Kad sam ušao u taj ritam, sve je bilo lakše. U Splitu je to isto bila baš ekipa, na terenu i van terena i nakon prvih pola sezone bili smo u vrhu, no onda više nismo imali novaca i sve je krenulo nizbrdo.

Uslijedio je odlazak u Italiju.

– Kontaktirali su me rekao sam, idem pokušati. Bio sam godinu u Teramu i najviše sam napredovao u napadu. Uvijek sam više volio igrati obranu, to mi je bio gušt, dok je u napadu malo drugačija priča. U napadu je ulazio Tomislav Škulić. Na početku u Zadru imali smo odličnu obranu. Kad imaš četiri »pasa« u obrani koji vole igrati i gristi, nema problema. Ustvari moraš imati šest »luđaka« da bi to sve funkcioniralo, ali ta sredina je nekako najvažnija. Nakon godinu dana Italije otišao sam u Leipzig na probu, međutim uvjeti su bili katastrofalni, tako da sam se vratio u Zadar. Bio sam kratko doma, moj menadžer je bio trener u Leobenu pa mi je rekao neka dođem na probu i tu je krenulo mojih sedam godina u Austriji – ispričao je Surać.

Proveo je Surać četiri lijepe godine u Štajerskoj, zatim se na godinu dana preselio u Donju Austriju u Krems na Dunavu, gradić do 20-ak tisuća stanovnika.

– U Leobenu sam trenirao kao lud. Tu sam najviše napredovao i baš mi je bio gušt igrati, ne znam zašto. Dvije godine sam bio kapetan, možda mi je zato nekako posebno bilo dobro. Nevezano za rukomet, najviše mi je značilo što sam naučio jezik i što upoznao jako puno dobrih ljudi. To su stvari koje ostaju za cijeli život. Što se rukometa tiče, u Leobenu je bilo svake godine sve bolje i bolje. Klub je vidio da se može napredovati, složila se dobra momčad na terenu i uz teren.

Dvije godine je Surać bio u momčadi godine austrijske lige.

– Nakon toga sam otišao u Krems, a oni su dugo vremena željeli mene dovesti, no Leoben me nije puštao jer su bili zadovoljni sa mnom. Gore se jako dobro treniralo. Mislim da nikada nisam upoznao bolje ljude u klubu od tih u Kremsu. Kad sam odlazio predsjednik kluba mi je rekao da sam mu sin kojeg nema, to ipak znači malo više od »pukog« rukometa. On je taman odlazio iz kluba, dolazila je nova uprava, a mene je tražila Alpla iz Harda. U Kremsu je bilo prekrasno jer čak i u Leobenu kad sam bio stvarale su se određene grupice unutar ekipe, primjerice Austrijanci su se uvijek držali odvojeno od nas Balkanaca, u Kremsu toga nije bilo. Zašto je to tako bilo, ja si tumačim kroz činjenicu da je Krems u podneblju koje je slično našem i žive od turizma, tako da su naviknuti na strance, dok su u Štajerskoj zatvoreniji ljudi. Baš mi je jako bilo žao kad sam odlazio iz Kremsa, i oni i ja smo htjeli da ostanem, ali nije bilo načina.

Foto: VEDRAN KARUZA

Korak do Lige prvaka

Nakon rastanka u Kremsu, Suraća je rukomet odnio na granicu sa Švicarskom i Lihtenštajnom u Voralberg, na obalu Bodenskog jezera u Hard u kojem je proveo dvije godine.

– Bilo je jako lijepo, od momčadi preko kluba kao takvog do rezultata. Jedino nam je nedostajalo sreće u najvažnijim utakmicama, za Ligu prvaka i EHF Cup. Dobili smo Tatran Prešov kojeg je vodio Slavko Goluža u kvalifikacijama i onda u zadnjem kolu kvalifikacija za Ligu prvaka ispali smo od Sportinga na produžetke, a imali smo posljednji napad za izjednačenje i raspucavanje sedmeraca. Onda smo prebačeni u kvalifikacije za EHF Cup protiv Wackera. Kod njih smo izgubili s 19:17, kod kuće pobijedili 23:21 i oni su prošli zbog više golova u gostima. Te sezone, 2016./17., smo osvojili prvenstvo protiv Fiversa iz Margaretena. Igralo se na tri pobjede, posljednju utakmicu smo dobili u gostima nakon dva produžetka. Sjećam se da sam nakon toga sjeo na pod i plakao, od sreće, ali i činjenice da je napokon utakmica bila gotova. Sigurno sam igrao 70 minuta od ukupno 80 tu utakmicu. Krećemo kući, u autobusu fešta, ja i još jedan popili pivo i otišli na kat autobusa gdje smo imali ležajeve i zaspali – prisjetio se Surać dodajući s kolikim se kulturnim šokom morao susresti.

– Ajme koja je to razlika. Gore šetaš ulicom, javljaju ti se ljudi za koje nemaš pojma tko su, a ovdje kažeš nekome »dobar dan«, on te čudno gleda. Drugačije je jer su tamo ljudi zadovoljni. Oni koji rade su zadovoljni plaćama, životom, naravno ne svi, ali velika većina, naročito u Voralbergu. Tamo stvarno ima jako puno Zadrana i svi su zadovoljni. Osim toga ljudi su generalno smireniji, drugačiji je mentalitet u odnosu na ovdje. Smiješno mi je bilo da se oni dogovore za neki petak ili subotu mjesec dana unaprijed kad će biti fešta i toga se drže kao »pijan plota«.

Francusko proljeće

Nakon sedam godina Austrije ponovno se vratio u svoj Zadar, a onda »napad« na Normandiju.

– Htjeli su da još ostanem, ali sam imao zdravstvenih problema pa sam odlučio vratiti se doma vidjeti što ću i kako ću. Trenirao bih s dečkima u Zadru da ostanem u formi. Onda je došao Cherbourg, druga francuska liga. Otišao sam na jednu polusezonu. Oni su imali jednog Crnogorca kojem nisu mogli srediti vizu, pa su na brzinu mene zvali da »uletim«. Puno sam vagao oko toga, supruga trudna treći puta, ova dvojica dobili vodene kozice i presudila je ona koja je rekla da odem i probam. Mogu reći da nismo pogriješili s tom odlukom ni malo. Trener gore je bio »lud« za nama Balkancima, pogotovo Hrvatima. To je taman bilo vrijeme kada djeca trebaju polako ići u školu, da sam na jednoj, oni na drugoj strani, samo se stvaraju problemi, a ja se nikada nisam vidio živjeti »vani«, znači da se cijela obitelj preseli. Što god tko rekao, najljepše je doma. Kad bih dolazio doma iz Austrije za Božić i Novu godinu, jako bi mi bilo teško vraćati se, no kada dođeš gore samo se dogodi neki »klik« u glavi i kreneš u svoj ritam – kazao je Surać te se pred početak korone vratio u Arabanse.

– Tu se opet vraćamo na onog »krivca« s početka priče, Zelića. On me i sad nagovorio da se vratim, da budem trener i igrač, a ja nisam baš želio biti trener, ali me nekako ponovno nagovorio. Bili smo zajedno treneri mlađim kadetima i bili su odlični dečki, stvarno su voljeli rukomet. Zelić nije htio da ima puno klubova u Zadru, da se svi gledaju »preko ramena«, stoga smo se spojili sa Zadrom.

Foto: VEDRAN KARUZA

Odlazak kao pobjednik

Svoju 24-godišnju karijeru zaključio je u najdražem dresu u Mocirama i još na to sve pobjedom.

– Odigrao sam tri sezone, sad bi bila četvrta. Odradio sam tri tjedna priprema, ali ne mogu više ići na gostovanja. U klubu su htjeli da idem više puta, ja to nisam mogao obećati i tu sam odlučio zatvoriti priču. Normalno smo trener Nino Jerak i ja porazgovarali, na kraju dana mi smo i kumovi, znamo se cijeli život i došli smo do zaključka. Najbolje je da se mladi »kale«. Na kraju su mi i ispunili tu želju da završim karijeru na terenu. Puno ljudi me pitalo kako gledam na karijeru, je li bilo dobro ili loše i slično. Ma kako može biti loše kada živiš od svojeg hobija i ljubavi. Oduvijek volim rukomet, postao mi je hobi kad sam bio još mlad i na kraju sam osigurao sebi i svojoj obitelji pristojan život od toga. Što tu može biti loše? Da se izgubi utakmica, ma to više manje – ispričao je Surać te pohvalio sadašnje zadarske mlade snage.

– Mladi su jako dobri, samo treba im još malo vremena. Vole trenirati, trebaju sazrijeti malo, dobiti malo sportske drskosti i izgledat će super. Sada trenutačno nisam u klubu, možda jednog dana. Volio bih, ali ne mogu znati što će biti. Ponekad ću doći na trening, malo pomoći, prenijeti dečkima svoje iskustvo, pokazat im nešto.

Sviđa mu se i razvoj zadarskog kluba te vidi da »ima kruha u tome«.

– Kad radiš nešto na brzinu, nije dugog vijeka. Sviđa mi se ovo sada što rade korak po kora. Josip Šimičević se jako brine oko kluba i uživa u tome. Tko zna što će biti ove sezone. Po meni, Umag i Zamet su dvije najteže utakmice koje će imati. S druge strane, za Premijer ligu treba novaca. Prvo i osnovno je problem financiranja putovanja, ima nekoliko klubova u Premijer ligi koji su nam manje-više blizu, sve ostalo je oko Zagreba, Slavonija…

Nakon što je prošao nekoliko europskih država i klubova, Surać je uvjeren da je filozofija rukometa slična svugdje.

– Najvažnije je voljeti ono što radiš, da slušaš i pamtiš, a ne da na jedno uho uđe na drugo izađe ili da misliš da si najpametniji. Nije bitno koliko godina i iskustva imaš, samo moraš znati preuzeti odgovornost za primjerice propust u obrani, svi griješimo. Rukomet se počeo ozbiljno razvijati u svim dijelovima svijeta. Danas je najvažnije imati igrače u dva smjera jer je rukomet postao iznimno brz sport i nema vremena za zamjene – zaključio je Surać.