U Maškovića hanu možete uživati u luksuzu s fascinantnim tragovima povijesti

Veličanstveni srednjovjekovni han, spomenik osmanskog graditeljstva i najzapadnija civilna građevina islamske arhitekture na području nekadašnjeg Osmanskog carstva, po završetku je svoje gradnje trebao biti monumentalnom građevinom sa svim čudima svoga doba, no smaknuće njegova investitora, slavnog Jusuf-paše Maškovića, kapudan-paše, osmanskog vezira i velikog admirala osmanske mornarice, prekinula je njegovu gradnju sve do 2017. godine.

Han je tada obnovljen, restauriran i prenamijenjen u moderan heritage hotel u srcu zadarskog zaleđa. Na dvije tisuće kvadrata površine tako se danas može istovremeno uživati u luksuzu i tragovima povijesti koji su ostali iza graditelja Maškovića hana. Kompleks Maškovića hana nalazi se uz Vransko jezero, najveće prirodno jezero u Hrvatskoj, uz koji se život živio i odvijao od davnina.

Turizam i kultura

Upravo smo ga zato izabrali kao zadnju postaju našeg »Ljetnog đira«, jer u Maškovića hanu opremljen je i spreman za skoro otvorenje i Interpretacijski centar »Maškovića han«, obnovljen europskim novcem i stavljen u funkciju turizma i kulture.

U njedrima hana otvoren je tako centar na dvije etaže koji donosi cjelovitu priču o vranskom kraju, njegovoj povijesti od antike do danas te ljudima koji su kroz taj period naseljavali zonu, posebice onima koji su, poput Jusuf-paše Maškovića, ostavili specifičan trag u njegovu prostoru.

Njegov graditelj, Jusuf-paša Mašković zamišljao ga je ne samo kao karavansaraj, tj. konačište, već kao han, građevinu koja je osim namjernicima na putu, bila i dokaz njegove blizine i važnosti Velikoj porti i sultanu.

S njegovom se gradnjom započelo 1664. godine, kada je Mašković kao kapudan-paša i mornarički admiral bio na vrhuncu svoje vojno-političke karijere. Han je trebao služiti kao njegova rezidencija nakon što se povuče iz aktivne službe. No, Mašković je pogubljen početkom 1645. godine, čime je han ostao nedovršenim.

– Arhitektonski je han ostao isti kao i u vremenu gradnje, iako je kroz povijest stradavao. Južni dio građevine nadograđen je u većoj mjeri i to je zapravo, uz promjenu krovova, jedna od najvećih zahvata na građevini, koja danas izgleda onako kako ju je Jusuf-paša i zamislio, kazala nam je Ana Ivas, kustosica u interpretacijskom centru »Maškovića han«, koja nam je zajedno s ravnateljem Javne ustanove »Agencija Han Vrana« arheologom Markom Meštrovim ispričala sve o njegovoj povijesti i kontinuitetu života na vranskom području.

– U opremanje samog muzejskog prostora uloženo je 215 tisuća eura bespovratnih sredstava za nabavu multimedijalne opreme i muzejske građe, kao bi postao interpretacijski prostor ribarstva i pomorstva, što mu je zapravo i glavna tematika, dodala je Josipa Bašić, konzultantica na projektu, dodavši kako će se u hanu uskoro urediti i keramičarska radionica i ljetno kino.

– Dok je karavansaraj isključivo komercijalni objekt, hotel u kojem se sve mora platiti, hanovi su zadužbine ljudi visoke pozicije na sultanovu dvoru, gdje su graditelji istovremeno pokazivali svoj položaj, ali i milosni čin, jer su namjesnicima i putnicima pomagali, pojasnio je Meštrov, dodavši kako je han po završetku gradnje trebao imati džamiju, hamam i šadrvan, tj. otvoreni vrt s fontanama.

Zlatno doba grad Vrana prije osmanske vladavine bilježi između 11. i 14. stoljeća, kada je bila važno središte crkvene i svjetovne moći te su se u njemu čuvale insignije – krune hrvatskih kraljeva.

Dug kontinuitet života

Još je u 9. stoljeću na području Vrane izgrađen benediktinski samostan u kojem su se čuvale moći sv. Grgura i dvije zlatne krune. Sredinom 12. stoljeća Papa je samostan i njegovo imanje dao na upravljanje vitezovima templarima, koji se raspušta u 13. stoljeću, kada samostan preuzimaju vitezovi ivanovci.

– Vranu krasi jako bogata povijest i kontinuitet života. Templarska gradina koja se nalazi 50 – ak metara od samog hana, jedno je od ranih središta života, a prvi njezin spomen je iz darovnice kralja Zvonimira iz 1075. godine, kada je on okrunjen u crkvi sv. Petra u Solinu.

Kao prvo diplomatsko središte na ovim prostorima, samostan je služio i Papinim legatima na proputovanjima i bio oslobođen plaćanja poreza. Nakon što je 1125. godine uništen Biograd nestalo je potrebe za samim samostanom, tako da je samostan došao u ruke templarima, pojasnio nam je Meštrov naglasivši kako je Vrana bila važan logistički put na putu prema Svetoj zemlji.

– Templari su svojim raspadom prešli u redove malteških vitezova, što je jako važno za našu povijest. On je tada bio »samostan nad samostanima«, jedan od najuglednijih u Hrvatsko – Ugarskoj Kraljevini. Sve do prodaje Dalmacije Mlečanima samostan je bio središte života.

Iz tog je razdoblja važno istaknuti i »Vranski zakonik«, zbornik običajnog prava iz 15. stoljeća, koji ocrtava svakodnevni život u vremenu prije dolaska Osmanlija, pojasnio je ravnatelj, dodavši kako je mletačka posada koja je 1538. godine branila Vranu ostala bez plaće i odbila braniti grad.

– Grad tada postaje važnim strateškim mjestom i moćnom pograničnom tvrđavom. Grad se vrlo brzo organizirao u turskom stilu s preko 500 kuća i 3500 stanovnika, mahom muslimana s područja Bosne, koji su se u varoši naselili po pobjedi Osmanlija.

Dok je dio starosjedilaca izbjegao u Mletke, dio, među njima i Mašković, ostali su u Vrani i postupno primili islamsku vjeru. No, Turcima se loše stanje tvrđave na kraju obilo o glavu, jer ju je topništvo Serenissime vrlo lako uništilo u kasnijem sukobu dvije velesile, rekao nam je Meštrov.

Rođen na samoj mletačko – osmanskoj granici, Mašković je odrastao u siromašnoj obitelji, a otac mu je bio sluga kod biogradskog bega. Neimaština ga je natjerala da se rano zaposli i to kao timaritelj konja kod jednog turskog zemljoposjednika.

Život Jusuf-paše

– Kod nadinskog bega Beširagića je naučio jezik, preobratio se na islam i stjecajem okolnosti od timaritelja, preko vrtlara u saraju napredovao do glavnog dvorskog vrtlara sultana Murata IV. Okrutnog. Sa svitom nadinskog bega u Sarajevu je upoznao čuvara u sultanovoj palači, koji ga je zaposlio kao vrtlara u palači.

Sultan, u strahu da bi netko od njegove braće mogao pokrenuti puč i oduzeti mu prijestolje, sve ih ubija, osim Ibrahima, bolesnog brata za kojeg je vjerovao da mu nije prijetnja.

No, ipak ga je kao pticu u krletci zatočio u palači, gdje mu je društvo potajno pravio upravo Jusuf Mašković, koji je kao glavni baštovan, tj. vrtlar brinuo o ljepoti sultanovih vrtova, ispričao nam je Meštrov.

Kada je 1640. godine Murat Okrutni preminuo, na sultansko je prijestolje sjeo upravo Ibrahim, koji svog prijatelja iz najtežeg životnog razdoblja postavlja za savjetnika i glavnog dvorskog oružara. 1644. godine Ibrahim I. ga proglašava admiralom i imenuje vrhovnim zapovjednikom turske mornarice.

– Vjeruje se da je upravo Jusuf-paša sultana nagovorio da uđe u rat s Mletačkom republikom. Kao izlika poslužila mu je otmica sultanova harema, koji je Sredozemljem plovio prema svetom gradu Mekki. Malteški su vitezovi brodovima oteli sultanovu miljenicu, a po povijesnim zapisima i nekoliko djece.

1645. je godine tako 60 tisuća vojnika isplovilo prema Kreti, misleći da su Mlečani krivi za otmicu, prepričao nam je Meštrov, dodavši kako su Maškoviću su vojni uspjesi donijeli veliku slavu i bogatstvo.

– Ipak, Mašković se vodio viteškim načelima i odbio pogubljivati i pljačkati nevine civile, što ga je dovelo na loš glas kod drugih velikodostojnika, koji su se željeli približiti sultanu. Njegovo ga je srce konačno i koštalo života, jer ga je Ibrahim I. Ludi u naletu rastrojenosti dao pogubiti.

Iako se brzo predomislio, spletkari na dvoru su osigurali brzo pogubljenje, tako da je Ludi sultan mogao samo jecati nad tijelom svog najboljeg prijatelja i saveznika. Dao ga je zadaviti tatarskim lukom, specifičnom kaznom koja je brzo izvršena, zaključio je Meštrov, kazavši kako se iz povijesnih izvora zna kako je sultan zapomagao za pogubljenim pašom.

– O njegovu životu više znamo iz mletačkih, nego iz osmanskih izvora, naglasio je ravnatelj, zaključivši kako je osim Maškovića, za Vranu bitan i Ivan iz Vrane, koji je u bitci kod Lepanta služio kao admiral na zapovjednom brodu Sebastiana Veneria, vrhovnog mletačkog zapovjednika same bitke.

– U samom Hamu nismo predstavili samo živote ova dva velika admirala, već i pomorsku baštinu, koja je u ovom kraju jednako važna kao i njezin položaj na razmeđu dva velika carstva.