Benkovačkom dvojcu u bijegu 11 i pol godina zatvora za ratni zločin nad civilom

Milan Veselinović i Jovo Zečević, obojica s područja Benkovca, osuđeni su na Županijskom sudu u Splitu, Odjelu za suđenje u predmetima ratnih zločina, na 11 i pol godina zatvora zbog ratnog zločina nad civilnim stanovništvom. Kako su obojica u bijegu suđeno im je u odsutnosti.

Presuda

U presudi se navodi kako su 3. kolovoza 1992. godine u Kakmi, kao pripadnici pobunjenika na tada okupiranom području Republike Hrvatske, organizirani u postrojbe tzv. milicije SAO Krajine, koji su sudjelovali u oružanim sukobima protiv legalnih organa Republike Hrvatske, postupajući protivno članku 3. točki 1. a i c Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine i članku 51. točki 2. Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. godine o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba, nakon što su lišili slobode civila D. L. rođenog 1953. godine i vezali mu ruke konopcem, bacili ga na zemlju i tukli ga nogama po cijelom tijelu, da bi mu okrivljeni Jovo Zečević, zario nož, kojeg je izvukao iz čizme, između prednjih zubi i vrteći s njim mu slomio dva zuba tako da mu je ozlijedio i zubno meso, a nakon toga ga tim nožem zarezao po nosu i uhu govoreći mu da će mu odrezati uho, da bi ga potom, okrvavljenog odnijeli u obližnju gostionicu i u zahodu ga prolijevali kantom vode, pa kada je pukao konopac kojim su mu bile vezane ruke, ponovno ga počeli udarati po cijelom tijelu i prolijevati ga vodom kako bi oprali krv s njega te ga izveli iz gostionice kako bi ga vezali za ogradu obližnjeg spomenika gdje su ga nastavili tući po tijelu tako da bi on padao, a oni bi ga dizali i dalje ga tukli, a na koncu su ga zatvorili u pomoćnu prostoriju gostionice.

Veselinović je za kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava-ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva osuđen na pet i pol godina, dok je Zečeviću dosuđeno šest godina zatvora.

Nedostupni pravosudnim tijelima

Županijsko državno odvjetništvo u Zadru je 31. ožujka 2010. godine pred Županijskim sudom u Zadru podiglo optužnicu protiv okrivljenika Milana Veselinovića i Jove Zečevića, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Županijski sud u Zadru oglasio se stvarno nenadležnim za vođenje kaznenog postupka protiv okrivljenika zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva te je odlučeno da će se po pravomoćnosti tog rješenja predmet dostaviti na postupanje stvarno i mjesno nadležnom Županijskom sudu u Splitu. Rješenjem izvanraspravnog vijeća za ratne zločine ovog suda određeno je suđenje u odsutnosti protiv okrivljenika. Nakon provedenog postupka, sud je Veselinovića i Zečevića proglasio krivima te osudio Veselinovića na kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci, a Zečevića na kaznu zatvora u trajanju od šest godina. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske je rješenjem od 28. travnja 2021. godine ukinuo navedenu presudu te je predmet upućen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. U ponovljenom postupku, u kojem je okrivljenicima Milanu Veselinoviću i Jovi Zečeviću suđeno u odsutnosti, branitelji okrivljenika Marin Birkić i Rikardo Perković naveli su kako se njihovi branjenici ne smatraju krivima za kazneno djelo koje im se stavlja na teret. S obzirom da obojica okrivljenika nisu bili dostupni pravosudnim tijelima oni nisu ni ispitani. U provedenom postupku utvrđeno je kako su okrivljenici Veselinović i Zečević kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, mučili i nečovječno postupali prema civilu D. L. nanoseći mu velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta čime su počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva, djelo označeno i kažnjivo po članku 120. stavak 1. OKZRH.

Svjedok oštećenik-žrtva, D. L. na Županijskom sudu u Rijeci prilikom ispitivanja kod istražnog suca 1999. te opet putem audio video konferencijske veze 2020. godine naveo je kako je 2. odnosno 3. kolovoza 1992. godine u poslijepodnevnim satima zarobljen na poljoprivrednom dobru »Vrana« gdje je bio zaposlen. Zarobili su ga Veselinović i Zečević koje je poznavao od njihova djetinjstva jer su iz susjednog mjesta, odnosno oni su iz Kakme gdje su živjeli dolazili u školu u Kninu gdje je on živio. Poznavao je i Veselinovićevog oca te je i njegov otac bio dobar s njima te im je pomagao. Tom prigodom kod njega su pronašli pištolj koji je uvijek nosio i to isključivo da bi se obranio u slučaju potrebe.

U Kakmi, u gostioni koja je odmah na glavnoj cesti Biograd-Benkovac počeo je masakr prema riječima D. L.

U kninskom logoru

– Pucali su, tukli, razbijali, rezali rukave, ruke, a Veselinović mi je psovao majku ustašku. Bacili su me na beton i tukli kundacima te pucali oko mene. Tukli su me šakama, rukama, nogama, kundakom i pištoljem po cijelom tijelu, a Zečević je izvadio nož i zarezao me po nosu i uhu, odsjekli su mi rukave od košulje. Zečević mi je nož zario između prednjih zubi i slomio dva prednja zuba. Prolijevali su me vodom i ponovno tukli. Bilo je krvi. Potom su me odveli u gostionu te me u WC-u stavili na umivaonik gdje su s mene prali krv, a ja sam rukama iščupao taj umivaonik iz zida. Nakon toga su me izveli iz te gostione i odveli nekakvih 20-tak metara do spomenika žrtvama fašizma gdje su me zavezali za ogradu sa šiljcima. Tukli su me šakama otraga po leđima, po rebrima. Neki su govorili da su me tukli vrećama pijeska. Krvario sam iz nosa, opisivao je oštećeni D.L. svoju golgotu kojoj tu još nije bio kraj.

Naveo je kako je ispred gostione susreo rođaka LJ. L. dok je tako krvav sjedio ispred gostione s kojim je razgovarao. Potom su ga odveli u Benkovac gdje su ga stavili u samicu, a prethodno mu je jedan iz grupe razbio lubanju. Nakon Benkovca je odveden u Knin i to na sud pa u istražni zatvor jer je imao pištolj.

Odluku o kaznenom progonu okrivljenika Veselinovića i Zečevića je prepustio sudu navodeći da su okrivljenici tada imali oko 18 godina i nisu bili svjesni što rade. Nije postavio imovinskopravni zahtjev.

D. L. zbog psihičkog i fizičkog zlostavljanja u kninskom logoru 1992. godine te zadobivenih višestrukih ozljeda glave, prsnog koša, desnog ručnog zgloba i kralježnice u cijelosti, sada trpi teške psihičke poremećaje s trajnim posljedicama te mu je utvrđena invalidnost od 60 posto.

Bakarić: Ovo nije pravda, već zadovoljena sudska forma

Tihomir Bakarić, savjetnik za branitelje zadarskog gradonačelnika Branka Dukića te predsjednik Udruge ratnih veterana 84. gardijske bojne »Termiti« Zadar iza kojega stoji dugi braniteljski staž u Domovinskom ratu, komentirao je presudu Županijskog suda u Splitu, Odjela za suđenje u predmetima ratnih zločina riječima kako je ista izrečena najmanje 20 godina prekasno te da se radi o mrtvom slovu na papiru s obzirom da je optuženi dvojac u bijegu te po njemu ista, žrtvi ratnih zločinaca, kao takva ne znači apsolutno ništa.

– Koliko sam upućen u detalje presude radi se o planiranom sadizmu, totalnom iživljavanju koje je trajalo. To nije bilo na mah, to je trajalo satima, možda čak i danima. Čovjek je živio u Kakmi u konstantnom strahu, očekujući svaki dan da će ga netko odvući s kućnog praga i možda ubiti. U konačnici je i doživio ono što je zamišljao. Poznavajući tadašnju miliciju SAO Krajine, njihovu raskalašenost, smatram da je presuda od 11 i pol godina za ratne zločine nad civilnim stanovništvom za obojicu premala. Svaka zatvorska kazna za planirani sadizam je mala, za iživljavanje nad nevinim, prestrašenim čovjekom. Sramotno je za naš pravosudni sustav da se ovakva presuda donosi 30 godina nakon počinjenja zločina. Obojica osuđenika su u bijegu. Donesena je presuda koja nema satisfakcije za nikoga. Odrađena je obveza prema sudskom nalogu i papiru te nikomu više. Ova presuda nije nikakva satisfakcija čovjeku jer oni su osuđeni samo na papiru, živi su, zdravi, najvjerojatnije se i šetaju slobodno. Ovom presudom nije zadovoljena pravda već samo forma, papir, sve ostalo nije zadovoljeno. Smatram da su se svi slučajevi ratnih zločina morali procesuirati unutar pet šest godina od njihova počinjenja, dakle podignuti kaznene prijave, uhititi, locirati, te konačno riješiti međunarodne ugovore sa Srbijom kako bi se svi počinitelji ovakvih zvjerstava izručili našem pravosuđu. Sve nakon perioda od 1996. do možda 2005. godine više ništa nema smisla, to je samo jedan običan papir. Taj čovjek koji je mučen i koji ima posljedice istoga ima papir da su njegovi mučitelji kažnjeni, i što s tim? Sve ovo iza navedenog perioda nije zakašnjela pravda, uopće nije pravda, već samo zadovoljena sudska forma i ništa više, rezignirano je naglasio Bakarić.