Nezgodno je kada (na godišnjem) imaš malu djecu

LJETNA ZABAVA ZA DJECU – KAKO JE TO NEKADA BILO

Baš je nezgodno kada na godišnjem odmoru imaš malu djecu. Stalno nešto zanovijetaju. Te im je vruće, te su gladni, pa bi nešto pili. Obijesna su ta djeca. Jeli bi i pili… Sjećam se kada smo prije dvadesetak godina objašnjavali djeci da moraju s nama ići na plažu, i da ne mogu ostati kući i igrati plejstejšn, a oni su nas gledali mrkim, optužujućim pogledima kao da ih šaljemo u rudnike na kopanje, ili u Obalu bjelokosti da s onom sirotom crnačkom djecom za pola dolara mjesečno skupljaju kakaovac.

Ali, kada bi ih jednom, uz natčovječanske napore, otrgnuli od igrica, oni bi se kupali i zaboravili na to. Danas je drugo. Danas oni sa sobom nose te mobitele, ajfone ili kako se to sve već ne zove pa bulje u njih u autu na putu do plaže, a onda su toliko drski da pokušavaju u pauzama između dva odlaska u more vidjeti što pametno imaju za reći »Dexmex« ili »Kingjovan« ili neki slični gelipteri.

Ali, ja na svu sreću u kući imam pametnu djecu koji to ne gledaju, a pogotovo ne te jutubere, koji samo nešto brbljaju i melju bez kraja i konca, djecu koja su sretna da se mogu kupati na korčulanskim plažama, a ne na zadarskim primorskim slamovima gdje čudni ljudi piju pivo, a njihove debele i znojne žene kulenom hrane neodgojenu djecu prije nego što se svi skupa vrate u svoje vikendice koje su sagradili ne znam kojim parama s obzirom na to da smo pred ekonomskim kolapsom, a u vrijeme jednoumlja se nije smjelo, je li, graditi, ali sada sam opet krenuo u uzburkane vode pesimizma pa se zato vratimo na temu.

Nekada smo se kupali po cijeli dan, a televiziju bi gledali u 7.15, ako bi se do tada vratili kući. Poslije, kada su krenuli programi sa cjelodnevnim crtanim filmovima, išlo nam je na živce kada bi to djeca gledala malo dulje, a danas, kada samo bulje u mobitele, s nostalgijom se sjećamo tih lijepih vremena.

KAKO TO IZGLEDA KADA NAŠI NADSINKRONIZIRAJU BRITANSKU SERIJU ZA DJECU?

Moje dakle dijete, pametno i dobro, ipak ponekad pogleda ujutro tv-program i to onaj »Juhuhuhuhu«, a u njemu ima svega i svačega, a najviše repriziranja neke dosadne pjesmice o braci i seci (znam, znam da tu ne ide glasovna promjena, ali to je jače od mene) koju doslovno svaki dan emitiraju izgleda po više puta.

Ovdje pak imamo britansku seriju za djecu koja se zove »Topsy i Tim«, a to su sestra i brat koji su obučeni identično, a i identično su antipatični, dosadni i artificijelni. Onako slatkasti i dobri, toliko dobri da ti se sve zgadi. Kod njih se u kući odvija prava drama. Neki Derek je trebao opiturati njihovu sobu, ali nije završio pa sada moraju spavati na podu. To je teška drama.

Kuća im je cijela u tepisima i tepisonima, a oni na nogama imaju neke teške papučetine kao da provode zimu u Dnjepropetrovsku i to bez grijanja, samovara i votke. Imam troje kvaziunučadi i još par djece, a svima je njima zajedničko da se odmah izuju kada dođu kući. Ali ovi ne! Ovi se ne izuvaju ni kada legnu u krevet. Sirota djeca. Vjerojatno škrti roditelji štede na grijanju.

Pa onda ta nadsinkronizacija… Grozno. Svi govore nešto književni, a pogotovo dječak koji ima i običaj da napadno naglašava suglasnike č, š, dž pa to zvuči nekako jezivo, ali je vjerojatno posao dobio preko neke stranačke ili rodijačke veze.

Tu su i antipatični roditelji koji se ponašaju kao da su plaćeni zabavljati djecu. Ne dolaze umorni s posla, pa onda mama na brzinu podgrijava kupus koji je večer prije skuhala, a otac se hvata za limenku piva dok gleda rezultate norveške druge lige da vidi kako je prošao na kladionici.

Najbolje je je što se djeca zovu Topsy i Tim, a govore hrvatski. Što ih nisu preimenovali u Šimu i Lucu. Bilo bi logičnije. Ali, i ja sam jako pametan kada tražim logiku u ovim glupostima. Vrijeme je za počinak.