Obilježena godišnjica uvrštenja bukovih šuma NP-a Paklenica na popis UNESCO-a

Upis bukovih šuma Nacionalnog parka Paklenica na UNESCO-ov Popis Svjetske baštine pod nazivom »Bukove prašume i izvorne bukove šume Karpata i ostalih regija Europe« obilježen je u petak u tom parku. Bukva je jedna od najvažnijih vrsta u šumama listača umjerenog pojasa. Predstavlja izvanredan primjer ponovnog osvajanja prostora i razvoja šumskih zajednica nakon posljednje glacijacije, duž cijelog područja Europe, pod različitim ekološkim uvjetima (klimatski i geografski) kroz relativno kratko vrijeme. To je proces koji traje i danas.

Bukove šume Nacionalnog parka Paklenica i Nacionalnog Parka Sjeverni Velebit uvrštene su 7. srpnja 2017. godine na UNESCO-ov Popis svjetske baštine te zajedno s bukovim šumama Albanije, Austrije, Belgije, Bugarske, Italije, Njemačke, Rumunjske, Slovačke, Slovenije, Španjolske i Ukrajine, sačinjavaju cjelinu »Bukove prašume i izvorne bukove šume Karpata i ostalih regija Europe«.

Za uvrštenje na UNESCO-ov Popis svjetske baštine kao hrvatski predstavnici izvornih bukovih šuma, odabrane su dvije cjeline, jedna unutar granica NP-a Paklenica (Suva draga-Klimenta i Oglavinovac-Javornik) i druga cjelina unutar granica NP-a Sjeverni Velebit (Rožanski i Hajdučki kukovi).

Bukove šume nacionalnih parkova Paklenica i Sjeverni Velebit predstavljaju iznimno očuvane nenarušene šumske ekosustave kojima je dugogodišnja zaštita osigurala izvornost i cjelovitost. Vrijedan su dio izvornih bukovih Europe i važno su utočište brojnim vrstama, od kojih su neke, poput medvjeda, risa, vuka, djetlovki, jelenka, strizibuba, te božikovine, božura ili šumskih orhideja, ugrožene na svjetskoj razini.

Razvojem civilizacije i kultiviranjem šumskih površina, diljem Europe nestale su značajne šumske površine, pa tako i bukove šume. Mnogim bukovim šumama koje još postoje se gospodari pa je njihova izvornost narušena. Procjenjuje se da su bukove prašume, prije ljudske intervencije u Europi zauzimale 91.000.000 hektara.

Danas izvorne bukove zauzimaju površinu od svega 90.000 hektara. Jedini primjeri izvornih bukovih šuma koji se još mogu istraživati zbog svoje netaknutosti i iskonske očuvanosti, ograničeni su na relativno mala područja, pa se nametnula potreba objedinjavanja tih ostataka diljem Europe pod jedno prirodno dobro i s jednim ciljem, a to je zajednička briga o njima.