Vidaić: Drugim sam romanom uspjela prevladati "dječje bolesti" prvoga

Zadarska spisateljicaovogodišnja je dobitnica Europske nagrade za književnost za svoj drugi roman “Stjenice” koji iznova otkriva autoričin profinjeni pripovjedački talent i moć da izgradi kompleksan, slojevit, no čvrsto vođen i pažljivo postavljen pripovjedni svijet, u čijem je središtu pusta egzistencija kroz koju propuhuje sad jedak sad nježan, ali uvijek razoran humor, kakav može postići samo intelektualno i pjesnički cizelirano pismo.

O tom je romanu, dobitku Europske nagrade za književnost te svom pjesničkom stvaralaštvu Vidaić govorila zadnjeg dana “KvartArt festivala”.

Umijeće kojim autorica vodi svoju junakinju u rekonstruiranju urušene kuće vlastite porodice, ispod čije se težine i tajne vodi potraga i za vlastitim ja, postavlja “Stjenice” među vrhunska ostvarenja suvremenog hrvatskog romana.

“Stjenice” prate mladu i uspješnu arhitekticu Goranu Hrabrov koja napušta svoj unajmljeni stan na zagrebačkom Medveščaku i silazi u grad. Gorana je bjegunica, iza nje su dva moguća zločina, ali grad je na to sasvim ravnodušan, on bruji i živi, ustobočen u zgradama koje su stanovnici podigli u obranu od svojih strahova.

Jezik u prozi i poeziji

Prolazeći gradom s junakinjom, otkrivamo arhitekturu brutalne ružnoće i ocvale ljepote, ljude koji statiraju u životu grada, a potom postupno prelazimo s arhitekture grada na arhitekturu porodice, na zdanje od frankenštajnskih soba koje se s rođenjem svakog novog djeteta dodaju početnoj, nikad dovršenoj strukturi.

U trilerski napetoj atmosferi izranjaju, jedan po jedan, članovi Goranine obitelji, njezine starije sestre, braća, nećaci i njihova djeca, u labirintu u čijem središtu leži majka na samrti.

– “Stjenice” su moj drugi roman u kojem sam, barem djelomično, uspjela prevladati “dječje bolesti” prvoga. U prvom sam romanu još bila neiskusna kao prozna autorica, jer do tada sam objavljivala samo poeziju, i nisam bila sigurna što želim u proznom smislu. To je rezultiralo zanimljivom pomaknutošću romana, ali je na pojedinim mjestima opterećivalo narativ.

U “Stjenicama” sam od samog početka znala što želim postići, kako voditi narativ i koji stilski registar održavati, tako da je to svakako zreliji roman, bez obzira na to što mu je tom jačom kontrolom možda oduzeto nešto šarma, pojasnila je Vidaić, koja je do sada napisala pet knjiga poezije i dva romana.

Oba romana imaju u središtu ženski lik koje, unatoč velikim razlikama u biografiji i karakteru, dijele neke elemente psihološke pomaknutosti i specifičnog, preosjetljivog doživljaja stvarnosti. Vidaić je upravo objavila novu zbirku poezije “Grad: konstrukcija”, a završila je i prvu verziju vrlo kratkog romana koja će sad neko vrijeme stajati.

– Osim u tehničkom smislu između proze i poezije, poezija po meni zahtjeva puno veći emocionalni angažman i jezik. Iako za poeziju ne treba puno vremena kao za roman, u obje se forme treba jednako raditi. Mnogi pjesnici priznaju kako na pjesmama treba raditi, ne podržavajući iluziju da im pjesme dolaze bez nekog mehanizma, pojasnila je Vidaić, dodavši kako roman, kao složenija prozna struktura zahtjeva vrijeme i upornost.

Književno istraživanje

– I u kreativnom smislu i pristupu jeziku postoje velike razlike, jer je kod poezije jezik u prvom planu, dok je kod proze najvažnije ispričati priču. Visoko stilizirani prozni tekstovi kod kojih je jezik jako bitan ipak nisu na istom nivou kao poezija, rekla je Vidaić.

Svako novo prozno djelo zahtjeva svoje istraživanje i vrijeme koje će se posvetiti pripremi same strukture fabule. Dok priznaje da za svoj prvi roman nije trebala opširno istražiti teme o kojima je pisala, jer radnja prati mladu studenticu na prvoj godini medicine, za “Stjenice” i lik doktorice arhitekture bilo je potrebno dosta istraživanja.

– Koncentrirala sam se zato više na filozofski aspekt arhitekture nego na same tehničke termine. Kao spisateljica uvijek pišem o temama koje me osobno zanimaju, tako da krećem od teme koja mi je u subjektivnom temu smislena. Bilo mi je logično da junakinja mog prvog romana bude studentica medicine.

Takva mi je njezina struka i interes dobro poslužila za daljnji razvoj fabule i njene odnose s drugim likovima u romanu. Istovremeno je dobra i koristoljubiva, pojasnila je Vidaić, dodavši kako joj studij medicine i atlas anatomije iz kojeg uči postaju važan aspekt fabule.

– Arhitektonska mi je struka također poslužila iz tehničkog aspekta, jer sam željela pisati o liku koji se uzdizao iznad društvene margine i ljestvice obrazovanja, koja je stekla veliki društveni ugled. Postupno ta njezina struka i rad postaju relevantnim dijelom romana, istaknula je Vidaić, dobitnica europske nagrade za književnost za ovu godinu.

– Ta je nagrada jako bitna te je mnogi mladi autori priželjkuju jer promovira nove talente na europskoj razini. Ove je godine sudjelovalo 13 zemalja, uključujući Hrvatsku. Osim promocije, potpora i prevođenja, autori postaju središnjim likom moderne književne scene.

Autori su se natjecali za glavnu nagradu, koja je ove godine pripala “Stjenicama”. Kao prva međunarodna nagrada koja sa sobom povlači puno pozornosti i potencijalnih prijevoda, otvorila mi je mnoga vrata i suradnje, istaknula je Vidaić, dobitnica mnogih nacionalnih nagrada.

Najzadarskija knjiga

– Najznačajniji mi je “Goran” za mlade pjesnika, nagrada koju sam dobila za svoju prvu zbirku pjesama, dodala je Vidaić, inače i dobitnica nagrade “Kamov” Društva hrvatskih pisaca za knjigu godine i “Kovačića” za najbolju zbirku poezije za njezinu treću zbirku.

– Često se koristim životinjama i životinjskim imenima ili pridjevima kao metaforama bitnima za cijeli kontekst romana. “Trg, tržnica, nož” moja je najzadarskija knjiga, poetski – prozna knjiga pisana u proznom slogu, iako jezik u njoj funkcionira na pjesnički način iako obiluje narativnim dijelovima koji dobro funkcioniraju u cjelini.

Cijela se fabula zapravo događa u jednom danu, na tržnici kojoj je prototip upravo ona zadarska, objasnila je Vidaić, dodavši kako se u jednom danu fabule izmjenjuju četiri godišnja doba i tridesetak godina.