Član pobjedničkih momčadi 2003. i 2005. nisku trofeja sa Zadrom nastavio i na poziciji pomoćnog trenera

Deset dana je prošlo od slavodobitnog trenutka kada je Zadar na krcatom Višnjiku zakapario četvrti naslov prvaka Hrvatske u klupskoj povijesti. Proslavio se naslov u Donatovom gradu kako i spada, iz ekstatičnog Krešinog doma slavlje se prebacilo na Narodni trg da bi se poslije lude i za mnoge neprospavane noći igrači i članovi stručnog stožera raspršili poput rakove djece. Prije tog konačnog raspusta dužnost je nametala zadovoljiti potrebe pripadnika sedme sile, pa su tako intervjui napravljeni s najbitnijim akterima u osvajanju naslova nicali kao gljive poslije kiše. A ta svjetla medijske pozornice pripala su naravno najistaknutijim likovima u šampionskoj priči, igračima i glavnom treneru, dok su u zapećak pomalo i nezasluženo završili ljudi bez kojih titula prvaka države zaista ne bi bila moguća. Prije svih se tu misli na pomoćno osoblje trenera Danijela Jusupa koje je cijelu sezonu odrađivalo »krvavi« posao koji se često i ne vidi na prvu te se obično shvaća zdravo za gotovo, no ni blizu nije tako. Istaknuo je i sam Jusup netom po završetku treće finalne utakmice kako uspjeh igrača na parketu uopće ne bi bio moguć da iza cijele priče nije stajao tim ljudi s visokom stručnošću. Uz medicinsku službu na čelu s dr. Mladenom Srzentićem, uz savršen posao koji je odradio kondicijski trener Bernard Kotlar, Jusupu je u svakom trenutku mukotrpne, teške, ali na kraju izrazito slatke sezone, leđa čuvalo njegovo troje pomoćnika među kojima je kao prvog među jednakima apostrofirao Tonija Dijana, člana pobjedničkih momčadi 2003. i 2005. koji je tu nisku trofeja sa Zadrom nastavio i na njemu relativno novoj poziciji pomoćnog trenera. Kako god osvojen, u svojstvu igrača ili pripadnika stručnog stožera, 40-godišnjem Sukošancu ovaj trofej nije mogao ispasti slađi jer iza svega stoji iznimno bremenitih deset mjeseci koje se itekako isplatilo istrpjeti.

– Zadovoljstvu postignutim rezultatom nema kraja, još uvijek sam pod dojmom svega što se događalo u finalnoj seriji, a posebno u trećoj utakmici i svemu onom što je uslijedilo potom. Bilo je veliko slavlje, puno emocija, puno ljudi i naših navijača. Nakon sezone, koja je bila turbulentna i teška, ovaj naslov je svakako slađi i emocije su stoga još i veće – kazat će na prvu Dijan, priznavši potom da se lanjskog ljeta ni u primislima nije ocrtavao ovakav scenarij u kojem desetak mjeseci poslije Zadar osvaja 20. trofej u klupskoj povijesti, a k tome je i ostvaren nakon 15 godina i plasman u doigravanje regionalne lige.

– Od početka kolovoza prošle godine kada smo se okupili, krenuli smo raditi dobro, sustavno i studiozno te nismo razmišljali gdje ćemo na kraju sezone završiti. Nakon nekog vremena se vidjelo da momčad ima puno neiskorištenog potencijala, vidjelo se da su momci karakterni i da žele raditi i napredovati. Iz dana u dan smo bili sve bolji i bolji, što nas je u završnici sezone odvelo prema doigravanju ABA lige i doigravanju domaćeg prvenstva. Sve to je plod velikog rada i odricanja igrača koji su nakon proteka ovih deset mjeseci postali puno boljim igračima, ali i ljudima općenito, jer će im mukotrpan rad na račun kojeg su postali prvacima Hrvatske ostati ucrtan u navikama za nastavak karijere.

Majstor i šegrti

Još jednom se pokazalo da kada su KK Zadar i trofeji u pitanju da je glavna poveznica Danijel Jusup, jer je 61-godišnji stručnjak u klupske vitrine pospremio peti trofej. Mora se priznati da je majstor odradio ponovno svoj posao kako spada, ali da je pritom imao i veliku pomoć svojih šegrta.

– Trener Jusup je imao viziju s ovom momčadi, na kraju krajeva sam ju je i sklapao te je točno znao što želi. Također, njegova intencija je bila da se odredi smjer koji se slijedio i od njega se nije odstupalo. Kada se na sve to nadovežu moje kolege Tome (Ružić op.a.) i Stipe (Kuliš op.a.) koji su odradili odličan posao, pa liječnička služba predvođena dr. Srzentićem i vrhunski rad kondicijskog trenera Bernarda Kotlara, fizioterapeuta Marka Štrbca, nezaobilazni Dado Burčul te, dođemo do tima ljudi koji je zaokružio priču i najviše doprinio stvaranju prave kemije u svlačionici, što je na koncu i rezultiralo osvajanjem naslova.

Kao u Lovrakovom Vlaku u snijegu, ove sezone na Višnjiku je vrijedila uzrečica: »Kad se male ruke slože, sve se može«. A za održati slogu unutar svlačionice trebalo se pošteno pomučiti, posebno kada se uzme u obzir da je Zadar odigrao rekordnih 70 utakmica s tek osam do devet igrača u pravoj rotaciji.

– Stvarno je bilo specifično. Jusup je imao viziju potpuno drukčiju u odnosu na ostale trenere. Svi mi pomoćnici u stožeru mogli smo od njega naučiti jako puno, jer nam je dočarao jedan sasvim drukčiji pogled na košarku. Jako je bilo teško iskombinirati da svi igrači budu u pravom tonusu, i na utakmicama i na treninzima. Toliki broj utakmica, treninga, putovanja, a tako mali roster, pa je bila umjetnost održati igrače prije svega zdravima, i da budu najbolji kada to najviše treba. To je veliki uspjeh…

Ujednačena sezona

Zanimljivo, u cijelom tom mukotrpnom procesu izbjegnute su velike oscilacije u formi. Imati ujednačenu sezonu, unatoč silnim problemima unutar i izvan kluba, pokazalo se krucijalnim da se trijumfalno prođe kroz ciljnu ravninu.

– Najveći problem tijekom sezone nam je bio zadržati određeni kontinuitet. Svi krenu u sezonu jako i s euforijom te se drži jedan ritam treninga neko vrijeme da bi se onda počelo padati. Znači, u tome smo prvenstveno uspjeli, jer osim minimalnih padova koji su neizbježni imali smo ujednačenu sezonu i mislim da je to bilo ključno za uspjeh. Zadržali smo nivo rada i odgovornosti prema poslu te smo dobili svi nagradu u smislu pravog rezultata na kraju. U svakom slučaju i za nas asistente je sve to bila jedna velika škola i neprocjenjivo iskustvo.

A ni najoptimističniji klupski navijači nisu mogli predvidjeti dominaciju u finalnoj seriji kontra Splita koji je vas je toliko namučio tijekom sezone. Kako onda objasniti da se nakon 67 odigranih utakmica na sva tri fronta u završne tri dogodila najbolja igra. I fizički i taktički se nadmudrilo »Žute« koji su poslije dva tijesna breaka na Gripama potpuno nadigrani u trećoj utakmici pred rasprodanim Višnjikom.

– Taj kontinuitet rada i rezultata pokazao se dobrim te smo se nakon završetka osnovnog dijela hrvatskog prvenstva, pa prolaskom Cibone u polufinalu, napunili ogromnim samopouzdanjem i sve nas je to pripremilo za odigrati, može se kazati, vrhunske utakmice u finalnoj seriji. Tu ne smijem zaboraviti istaknuti važnost naših navijača koji su nam pružali veliku podršku kroz cijelu sezonu, a pogotovo u doigravanju za prvaka Hrvatske. Kada se uz ogromnu količinu i kontinuitet rada doda ta bezrezervna podrška navijača onda je lako zaključiti zašto smo se s 3-0 obračunali sa Splitom i zasluženo podigli pehar pobjednika.

Kada smo kod navijača, prava je rijetkost da tijekom sezone s njihove strane nije stigla nijedna kritika te su bili cijelo vrijeme uz igrače i trenere, a kada je bilo najpotrebnije bili su onaj pravi šesti igrač.

– Jusupova strategija je zapravo vrlo jednostavna. Od igrača traži da uvijek daje sve od sebe i to je to. Kad je tomu tako onda je taj igrač bez obzira na greške odradio što se od njega tražilo. To su prepoznali i naši navijači koji se kao takvi onda neće upuštati u vrijeđanja, kritike i tko zna što drugo. Jer ako je dan maksimum onda je i navijač zadovoljan. To je jedino mjerilo u Zadru i kod trenera Jusupa. Tu mogu povući paralelu u odnosu na momčad iz 2003. godine jer je i ova iz 2023. uistinu ostavljala sve na terenu, od treninga pa do utakmica. I to je ta sinergija tribina i parketa koja sigurno raste kada je prati i rezultat.

Karakterni ugrači

Bujica emocija nakon završetka treće finalne utakmice doslovno je eruptirala kod igrača koji su često tijekom sezone bili podcjenjivani i tretirani kao drugorazredni košarkaši.

– Imali smo skupinu karakternih momaka, koji baš i nisu košarkaški anonimusi, međutim ovo im je sigurno kruna u karijerama i išli su ove sezone svi jednu stepenicu više. Ponovno ću zaslugu za sve to pripisati Jusupu koji je potvrdio po tko zna koji put da je trener s vizijom. On je vidio nešto što mi ostali na početku nismo vidjeli. Međutim, nakon nekog vremena, način rada i činjenica da su se igrači dizali, potvrdilo je da smo na pravom putu. I zato je zadovoljstvo na kraju još i veće kod svih nas koji smo sudjelovali u tom procesu.

Hoće li se i sljedeće sezone Zadar predvođen Jusupom upustiti u obranu titule, pitanje je koje nakon proteka slavljeničkog raspoloženja najviše mući navijače kluba. To je pitanje na koje će odgovor jedino moći ponuditi nekošarkaške sfere, politika i ekonomija. Bude li političke volje, ali i ekonomske računice, kontinuitet rada, igre i rezultata moći će se nastaviti. Ako se to pak ne dogodi, Jusupa više neće biti za kormilom, što u teoriji otvara mogućnost da se iz uloge pomoćnika uskoči i u cipele glavnog trenera.

– Iskreno, nisam zainteresiran već sada se upuštati u tako nešto. Nisam o tome ni razmišljao, jer se osjećam ugodno u radu s mladim igračima i u funkciji pomoćnika. Imam još godinu dana ugovora i vidim se u klubu dugoročno, bez obzira na kojoj poziciji, no sigurno bih volio neko vrijeme ostati u ulozi pomoćnika te me funkcija glavnog trenera u ovom trenutku nimalo ne privlači. Po pitanju sljedeće sezone mnogo toga je neizvjesno, no nadam se da će biti svakako manje turbulentna nego prošla i da će događanja oko kluba biti puno mirnija. Hoće li ostati gro igrača uz trenera i naredne sezone stvar je na koju mi u stožeru ne možemo utjecati, a ono na što smo mogli utjecati je da smo odradili maksimalno profesionalno svoj posao i nema nam druge nego vidjeti kako će se sve rasplesti tijekom ovog ljeta – kazao je za kraj Dijan.

Neophodno dugoročno trenersko rješenje

Uz seniore, do naslova prvaka države stigli su juniori i kadeti kluba, dok su pretkadeti igrali finale. Pokazatelj je to da se napravio dobar posao što se tiče rezultata u mlađim kategorijama, no pitanje je koliko će zapravo koristi od toga imati prva momčad. Preskočiti magičnu barijeru između juniorskog i seniorskog staža uspijeva tek rijetkima.

– Težak je taj prijelaz iz juniora i seniora, no potrebno je od svih strana u tom procesu jako mnogo strpljenja. Počevši od samih igrača, preko njihovih roditelja, do menadžera. Najvažnije je da svi ti mladi perspektivni igrači budu strpljivi i da nastave raditi pa će im se sve to negdje vratiti. Po meni je glavni problem u KK Zadar, ali i u većini ostalih klubova, što trener ovisi o rezultatu i nema dugoročnog trenerskog rješenja. Kada se nađe takvo rješenje koje neće ovisiti o tome hoće li ga poraz od npr. Škrljeva ili Alkara dovesti do otkaza, onda će taj trener moći gurati kako spada tog mladog igrača. I dokle god se ne dogodi sinergija uprave kluba, sportskog direktora i trenera, da se neki mladi igrač istrpi bez obzira na rezultat, postojat će i problem s tim prijelazom iz juniora u seniore.

Dvostruka korist

Na muci se poznaju junaci općepoznata je stvar, a to su iz prve ruke iskusili Zadrovi prvotimci ove sezone. Kad se Jusupu dođe pod ruke zagarantiran je ubitačan trenažni proces koji mnogim igračima i ne sjeda baš najbolje. Zato se i prošlog ljeta ciljalo na skupinu nerazvikanih igrača koji su uglavnom pristigli iz ABA 2 lige i koji su bili u stanju mnogočega se odreći kako bi došli do cilja.

– Trenažni proces je jako teško uspostaviti kada se igra ovako veliki broj utakmica. No, i pored toga naš način rada koji smo imali ove sezone pokazao se uspješnim u smislu posvećivanja igračima i individualno i timski. Sve nas je to dovelo do dvostruke koristi, i ostvarenja rezultata, ali i toga da igrači budu bolji nego što su bili lani. To je nešto što se danas jako teško postiže u seniorskoj košarci, pogotovo u ovakvim uvjetima u kojima smo morali egzistirati.