Hvala Bogu nema više Eurosonga

Znam da je svima već na vrh glave pisanja o Eurosongu, ali nešto se ipak mora priznati. Nakon puno godina, nakon puno razočaranja, nakon puno promašaja, dogodilo se da ljudi idu kući da bi s obitelji gledali televiziju. Većina mojih prijatelja (ali i njihova djeca) su pokazali interes, što je već veliki uspjeh Letovaca. Budimo iskreni. Koga je bilo briga za neke Houdeke, Alpine, klape iz Zagorja, Franke, Cukeriće ili kako su se već zvali ti promašaji.

Bilo je tu i ozbiljnih izvođača poput Dade Topića (sve žene nose »badić«, samo Dado »topić«), ili Nine Badrić kojima uistinu ne znam što je bilo da se miješaju među mahom ridikule koji vole ovakve stvari, ali dobro. Svaka promocija je dobra za karijeru, iako vjerujem da se Dado više ni ne sjeća koju je pjesmu pjevao, a ta grupa »Dragonfly« je meni i prije i poslije bila posve nepoznata.

Bilo kako bilo, Letovci su u svakom slučaju ovim cirkusom podigli svoju popularnost i dali svježu krv svojoj već jako dugoj karijeri, a budimo realni – to je jedna od boljih pjesama koje su se mogle čuti zadnjih tridesetak godina, još od vremena grupe »Kawasaki 3p«, uvjerljivo najbolje grupe koja se ikad prijavila za »Doru« (svakako poslušajte njihovu »Antoniju«, nećete požaliti).

Nevjerojatan nesrazmjer glasova publike i žirija, kao i u slučaju odlične »Konstrakte« prošle godine samo nam pokazuje da je sve to namješteno i da su naši masno pokradeni i da su trebali biti prvi. Pokazuje i to da se slovenski stručni ocjenjivački sud ponio krajnje jadno, a i da za to nije kriv slovenski narod koji nam je dao maksimalan broj bodova i da ne treba sada buditi tenzije i uspoređivati ovo s piranskom i gerskom krizom ili kako se to već zvalo svojevremeno.

Na kraju možemo izvući i pouku, a pouka je da nikada više nećemo imati ovako dobrog predstavnika i da je sada idealna prilika da prekinemo s glupostima i da se s indignacijom oprostimo od ovoga veselog društva i da ne trošimo novac na gluposti, već da ga pametnije uložimo i da ovo bude naše zadnje sudjelovanje. Šć!

ZAKAŠNJELI KOMENTAR NA BESMISLENI DOGAĐAJ ZA HRVATE

Postoji jedan krug čitatelja koji jako vole kada ismijavam kraljevsku obitelj i cirkuse koji se oko nje rade, ali ti nisu u pravu jer ja ne ismijavam obitelj i Britance, nego ismijavam Hrvate koji se tome dive i koje to uopće i zanima. Što mi uopće imamo zajedničko s njihovim vlastima osim što smo bili nekakvi saveznici u WW2, pa da moramo pratiti njihove krunidbe i pogrebe meni nikako nije jasno.

Ima tamo jako puno zanimljivih stvari koje nas kulturne Hrvate vežu s britanskom kulturom, a to su npr. Beatlesi, Kinksi, Monty Python i da sada ne nabrajam što sve ne, jer oni su ipak velika nacija po nekim stvarima. Ali da se mora direktno prenositi krunidba nekog Čarlija to mi nikako nije jasno, kao što mi nije jasno zašto se knjiga o onom riđem princu posebno stavlja u izloge knjižara i to po desetak komada, dok se naše autore (npr. mene) ignorira.

Ma simpatičan je meni taj princ jer im je pokazao da ima svoje »ja«, ali ovo je ipak pretjerano. Postoji još kraljeva u svijetu, pa o njima ništa ne znamo. Po čemu je npr. japanski kralj (namjerno ne znam razliku između cara i kralja, a to ne znate vjerojatno ni vi) manje vrijedan od britanskog, a postoje i u Africi neke poglavice, kao što kod nas ima lokalnih šerifa, ali to je već druga tema.

MISTERIJA KRUNIDBENOG KOLAČA

Neki su dan objavili jako važnu vijest da se u posebnoj kutiji (vjerojatno zlatnoj) čuva komad kolača s krunidbe kraljice Viktorije, što će reći da je star najmanje 200 godina, a što pokazuje da perverzija nema granica. Taj se kolač doduše već pretvorio u prah koji se još nekako drži na okupu, ali kako su ludi sigurno su sačuvali i kolač s krunidbe ovoga zadnjeg.

S obzirom na količinu konzervansa koji se danas koriste, sva je prilika da će se kolač s Čarlijeve krunidbe moći kušati i za kojih milijun godina. Samo se nadam da hrvatski novinari neće biti u prvom redu poltrona koje će to htjeti kušati.