I Kolumbu je pomrčina spasila glavu

Jedna od poznatijih pomrčina bila je također ona tijekom Petog križarskoga rata (1218. – 1221.) koja se odigrala 9. srpnja 1218. prije križarskog zauzimanja Damiette na ušću Nila. Taj križarski uspjeh toliko je zaprepastio tadašnjeg sultana Al – Adila da je na vijest o porazu muslimanske vojske umro od šoka. Prema istraživanju indijskog autora Priyadarsija Dutte, jedno od mjesta na kojima je križarska vojska čekala pomrčinu kao povoljan znak za nastavak vojnoga pohoda je i Zadar

Sutra navečer i iznad naših  krajeva će biti vidljiva potpuna  pomrčina Mjeseca, relativno  rijedak astronomski spektakl,  kakvom se zadnji put moglo  svjedočiti prije jedanaest godina. Ova godina je, međutim,  toliko bogata ne baš čestim  astronomskim pojavama da će  se pomrčina Mjeseca ponoviti  u prosincu što je posebna rijetkost, pogotovo ako znamo  da će potom do iduće trebati  čekati do 2018. godine. Osim  ovih pomrčina, ove godine dogodila se već i pomrčina Sunca, kao i Mjesec u perigeju,  položaju najbližem Zemlji, a  bilo je i nekoliko promjena  boravišta velikih planeta: Jupitera, Urana i Neptuna.
Iz Hrvatske će se pomrčina  najbolje vidjeti nakon 22 sata,  dok je Mjesec još nisko na  nebu pa tko želi promatrati  trebao bi tu činjenicu uzeti u  obzir i maknuti se iz gradskih  područja u kojima će i neumjerena rasvjeta svakako pokvariti dojam. Inače, područje  Europe ne će moći vidjeti pomrčinu u potpunosti koja će se  najbolje pokazati nad prostorima središnje Azije pa neki  indijski internet portali već  najavljuju prijenos spomenutog događaja. Prema tvrdnjama astronoma, Mjesec bi trebao biti u svom inače ne tako  čestom, crvenom izdanju, što  će svakako povećati učinak i  inače veoma slikovitog i riijetkog prizora.
Asirska pomrčina
No, pomrčine, kako Mjeseca, tako i Sunca nisu samo  prilika za zadivljeni pogled  prema nebesima znatiželjnika  i turista ili za predani rad astronoma. One imaju neizmjernu vrijednost i za proučavatelje povijesti. Jedna od pomrčina Sunca koja je uporabljena za sređivanje dotad  teško  uhvatljive kronologije  dogodila se također upravo  15. lipnja ali daleke 763. godine prije Is. Riječ je o pomrčini koju su zabilježili asirski zvjezdoznanci čija je bilješka sačuvana u Listama  asirskih eponima iz vremena  devete godine kraljevanja  Ašurdana III. Naziva je se i  “Bur-Sagale”, jer je tako zabilježena:
“Bur-Sagale od Guzane, nemiri u gradu Assuru. U mjesecu Simanu, zbila se pomrčina Sunca”.
Kratak zapis, ali od velike  vrijednosti za proučavatelje  stare povijesti Bliskog istoka,  posebice otkad je 1867. Henry  Rawlinson odredio datum  rečene pomrčine kao 15. lipnja spomenute godine. Uspostava toga datuma kao stožernog, omogućila je sređivanje  kronologije asirskih vladara i  općenito povijesti tog moćnog  naroda i njegove države koja  se širila od Perzijskog zaljeva  do obala Sredozemnog mora.  Premda se posljednjih desetak  godina javio manji broj znanstvenika koji su željeli osporiti  Rawlinsonove zaključke, u  diskusijama i analizama koje  su uslijedile, ona je većinom  potvrđena. To su dodatno potvrdili i radovi profesora Hermanna Hungera, najvećeg  stručnjaka današnjice za astronomsku povijest Babilona i  Asirije.
Stari su narodi pomno promatrali i, što je za nas danas  još važnije, bilježili pojave na  nebeskom svodu. Koliko su  tome bili precizni, najbolje  svjedoči primjer astronoma  Erastotena koji se rodio oko  275. godine stare ere. On je  primijetio da se u Sieni, gradu  u Gornjem Egiptu, blizu današnjeg Asuana, Sunce na  Ljetni solsticij odražava u vodama jednog dubokog bunara.  Također je primijetio da u tom  gradu, bliže ekvatoru, zidine  utvrda nemaju sjene u podne.  No, u sjevernijoj Aleksandriji  sjene su se pojavljivale. Erastoten je stoga izmjerio duljinu  sjene zida jedne kule u Aleksandriji u podne na ljetni Suncostaj, dobivši tako upadni kut  Sunčevih zraka koji je iznosio  sedam stupnjeva, što bi bilo  približno pedesetina kruga od  tristo i šestdeset stupnjeva.  Udaljenost od Aleksandrije  do Siene, koja u današnjim  mjerama iznosi 850 kilometara, bila mu je poznata te ju je  uzeo kao sedam stupnjeva Zemljine polarne obodnice i iz  toga 360 stupnjeva preračunao u 42.250 km današnjih mjera. Erastoten je,  naravno, pretpostavljao da je  Zemlja okrugla, a sama greška  njegovih proračuna proizlazi  iz nepoznavanja činjenice da  je spljoštena na polovima.  Ipak, ako danas znamo da je  stvarni obujam oko polova  41.947 km, Erastotenova  greška i nije toliko velika uzmemo li u obzir metode koje je  uporabio i manje više izočnost  ikakove opreme.
Tumačenje nebeskih  fenomena
No, nebeski su fenomeni u  povijesti kod ljudi uvijek pobuđivali najrazličitije interese.  Neki su, poput Erastotena,  pokušavali utvrditi prirodno-znanstvene činjenice, dok  su drugi, a često i isti znanstvenici, pokušali iz njih iščitati i nešto više. Ako se kretanja  nebeskih tijela dade precizno  izračunati, a da je tome tako su  se zvjezdoznanci uvjerili veoma rano u povijesti, ona su  jedini fenomen unutar dimenzije vremena koji možemo  uzeti kao poznatu vrijednost.  Može li se u tu nebesku jednadžbu uvrstiti i zemaljske,  pače, ljudske pojave i zbivanja? Na ovom pitanju utemeljila se disciplina astrologije koja se paralelno s astronomijom  razvijala sve do druge polovice  17. stoljeća.
U srednjem vijeku su zvjezdoznanci pomrčine, osobito  one Mjeseca, pokušavali protumačiti u svjetlu tada aktualnih vojno-političkih zbivanja  poznatih i kao Križarski ratovi. Pretpostavlja se da je kod  križara vladao poseban odnos  prema pomrčini Mjeseca, jer  je Mjesec u rastu simbol Islama protiv kojega su se  križari borili širom Bliskog Istoka. Pomrčina Mjeseca tako  je tumačena kao dobar predznak za napad na Saracene i  jasna poruka na čijoj je strani  Bog. Zabilježeno je nekoliko  slučajeva da je križarska  vojska tumačila pomrčinu  kao povoljan znak za bitku  pa se čak čekalo određene  dane da bi se boj započeo  pod najpovoljnijim auspicijama. Tako je poznato da  se pomrčina odigravala u  noći sa 6. na 7. lipnja 1099.  i da ju je bučno pozdravljala vojska vojvode Antiohskog Tancreda na putu  iz Betlehema prema Jeruzalemu koji je, uskoro potom bio uspješno zauzet  15. srpnja.
Jedna od poznatijih pomrčina bila je također ona  tijekom Petog križarskoga  rata (1218. – 1221.) koja se  odigrala 9. sprnja 1218. prije križarskog zauzimanja  Damiette na ušću Nila. Taj  križarski upsjeh toliko je  zaprepastio tadašnjeg sultana Al – Adila da je na  vijest o porazu muslimanske  vojske umro od šoka. Prema  istraživanju indijskog autora  Priyadarsija Dutte, jedno od  mjesta na kojima je križarska  vojska čekala pomrčinu kao  povoljan znak za nastavak vojnoga pohoda je i Zadar.
Zadar pa Carigrad
Prema njegovom mišljenju  zimujući u razrušenom gradu,  križari su čekali povoljan znak  u obliku pomrčine Mjeseca  prije upućivanja u dalje pohode. No, ostali su i dalje uglavnom igračke u rukama Henrika Dandola pa kad su 20. –  25. travnja 1203. isplovili, nisu  završili pred Aleksandrijom  što je, kao i zauzimanje Egipta, trebao biti glavni cilj IV.  Križarskoga rata, nego su za  račun Mlečana osvojili jedno  od najvećih središta civilizacije i to upravo one kršćanske  – Carigrad! Dandolo je tad na  Bosporu utemeljio tzv. Latinsko carstvo, mletačku marionetsku državu koja je trajala  do 1261. kad se ponovno obnavlja Bizantsko carstvo.
Jedna od povijesno također  poznatih pomrčina Mjeseca,  odigrala se u noći s 29. veljače  na 1. ožujka 1504. godine te  značajno pomogla Kristoforu  Kolumbu, a možda i spasila  život njemu i njegovoj ekspediciji. Bilo je to tijekom posljednjeg Kolumbovog putovanja u Novi svijet na kojem je  on, međutim, i dalje bio uvjeren da je stigao na Orijent,  premda se u Europi čulo sve  više mišljenja koja se nisu s  njime slagala. Kolumbo je također od kralja i kraljice dobio  zabranu putovanja na otok  Hispaniolu gdje je prije protiv  uprave njega i njegovog brata  bila izbila buna. Ipak je, zahvaljujući starim zaslugama dobio dva broda s kojima se pokušao uputiti dalje na zapad, u  nadi da će stići do Zemlje  velikog Kana. Na tom je putovanju stigao do obala Jamajke.
Urođenici su njega i mornare dočekali prijateljski i opskrbljivali ih hranom, no nakon nekog vremena odnosi su  se pogoršali. Kolumbo je u  međuvremenu otplovio do  obala današnjeg Hondurasa, a  kad se vratio na Jamajku  suočio se s obustavom isporuka hrane i otvorenim neprijateljskim držanjem Indijanaca.
Čudo na Jamajci
Imajući na brodu najnoviji  Regiomontanusov astronomski almanah, Kolumbo je dogovorio sastanak s lokalnim  “kasikeom”, odnosno poglavicom i objavio mu da je  “španjolski bog ljut na njegov  narod i da će zbog njihovog  postupka te večeri Mjesec  izaći krvava lica”. Kolumbo  je tako kazao i čekao mrak,  kad se njegovo predviđanje  ostvarilo. Prema zapisima  njegovog sina Diega, Indijanci su na pojavu crvenoga  Mjeseca dotrčali vičući i  glasno zazivajući do brodova, noseći sobom mnoštvo  namirnica i moleći Kolumba  da kaže svom bogu da im je  žao. Tad je nastupila pomrčina čije je trajanje Kolumbo pratio na svom  pješčanom satu, znajući da  će trajati 48 minuta. Nešto  manje od toga se, kako je  kazano Indijancima, zadržao  u razgovoru s bogom, a onda  se vratio i kazao da im je za  ovaj put oprošteno i da će se  Mjesec svaki čas pojaviti, što  se, naravno, i dogodilo. Kolumbo je napunio brodove  hranom i vodom i odjedrio put  Španjolske. Nedugo po povratku s tog puta je umro ne  saznavši nikad da je otkrio ono  što će koju godinu kasnije nazvati Amerika. S tog putovanja  je, naime, sačuvano izvješće u  kojemu tvrdi da je stigao u  “provinciju Mango koja je odmah do Kitaja”.
Sutrašnja pomrčina sigurno  neće imati takvih dramatičnih  posljedica, iako vrijedi razmisliti da ako pomrčine imaju  ikakvo značenje, dvije u jednoj  godini, što je iznimna rijetkost, svakako imaju još i  veće.