Društvene mreže su mjesta povezivanja, ali i zlostavljanja!

Samoozljeđivanje, pokušaj suicida, depresija sve su češći problemi s kojima se mladi i adolescenti suoočavaju, a razlog tome je pretjerano korištenje društvenih mreža, ispunjavanje izazova koji se od mladih tražde i život u tzv. virtualnom svijetu.

Istraživanja pokazuju alarmantnu situaciju – mladima, ali i njihovim roditeljima, sve je češće potrebna stručna pomoć.

Mr. sc. Polona Bencun-Gumzej, dr. med. spec. škol. med., naglašava kako su društvene mreže dio života mladih. Oni uz njih odrastaju, a ono što je nekad bio zidić u dvorištu ili ulica na kojoj smo se igrali, danas su društvene mreže i virtualni svijet.

Negativan trend

– U cijelom svijetu, u Hrvatskoj pa i u našoj županiji zamjetan je veliki porast broja djece koja imaju mentalne teškoće, a samoozljeđivanje i suicidalnost su samo jedan od načina kako se one manifestiraju.

Veliki rast problema bilježimo u zadnje tri godine, iako trend porasta postoji već dugo, naglašava Bencun Gumzej te dodaje kako ni jedna tehnologija ni uvjeti sami po sebi nisu problem.

– Problem nastaje u načinu kako se nešto koristi. Što se tiče društvenih mreža, najveći izazov predstavlja činjenica da prvi put u povijesti djeca nemaju vodstvo odraslih na društvenim mrežama. Virtualni svijet je novim generacijama potpuno prirodan, oni u njemu plivaju kao ribe u vodi, a njihovim roditeljima je to strano mjesto i eventualno se znaju služiti i orijentirati u tom svijetu.

Situacija da mi odrasli učimo od djece je većini nas neobična, nekima teško prihvatljiva pa čak i uvredljiva. Kad smo u takvim situacijama mi odrasli znamo pogubiti konce, postati prepopustljivi ili pretvrdi i onda djeca gube zdravo razumsko iskustveno vodstvo odraslih ljudskih bića, ističe Bencun Gumzej te dodaje kako odrasli možda ne znaju sve opcije koje aplikacije nude, ali definitivno znaju više i imaju više iskustva u ljudskim odnosima.

Bencun Gumzej navodi kako društvene mreže utječu na našu djecu na način da se istovremeno nazire i pozitivan i negativan utjecaj.

– I mi odrasli moramo imati otvorene oči i gledati. Ne možemo zaustaviti proces tehnološkog puta kojim naš svijet očito ubrzano ide, ali možemo biti uz našu djecu i pomoći im da se u tom svijetu osjećaju sigurno i povezano, napominje Bencun Gumzej.

U virtualnom svijetu

U virtualnom svijetu granice ne postoje, a to je i velika opasnost za tinejdžere zbog čega se bilježi porast samoozljeđivanja i suicidalnih pokušaja.

– Podatci o mentalnom zdravlju definitivno potvrđuju porast samoozljeđivanja i suicidalnih ideja i pokušaja među mladima. Okriviti za to samo jedan faktor (društvene mreže) je prilično plošno i naivno razmišljanje ljudi koji žele naći ‘krivca’ i osuditi ga. Međutim, to ne rješava problem.

Uzrok toga je multifaktorijalan, a možda ima nešto i u tome da prije nismo djecu pitali takva pitanja i u tome da djeca prije nisu bila dovoljno hrabra da kažu i pokažu kako su. Virtualni svijet je opasan, ali podjednako opasno (ako ne i više) bilo bi pustiti dijete samo u prašumu ili u veliki grad.

Smisao života nije biti na sigurnom mjestu nego učiti i snalaziti se u vječno promjenjivoj i opasnoj sredini i u tim uvjetima naći načine kako steći osobnu sigurnost, povezanost s drugim ljudima i kompetencije za rješavanje i kreaciju novog svijeta za buduće generacije, govori Bencun Gumzej.

A zbog pretjeranog korištenja različitih aplikacija, boravka u virtualnom svijetu mladi se sve više udaljavaju od svojih roditelja, obitelji i vršnjaka.

Obitelj – prva linija obrane

– Mi smo bića zajednice i bez nje ne možemo preživjeti. Naša bazična egzistencija i sva nadogradnja na nju ovise i odvijaju se u zajednici. Vrlo često pripadanje zajednici, posebno zajednicama djece bez vodstva odraslih bude bolno za dijete.

Kad dijete (iz jako puno razloga) ne uspije naći svoje mjesto u grupi, zna doći do odbacivanja od grupe ili do samoizolacije od grupe vršnjaka. Opet, društvene mreže su ‘samo’ medij (pozornica) na kojoj se odigrava ova vrlo stara ljudska priča.

Mreže mogu biti mjesto povezivanja, ali isto tako mogu biti i mjesto gdje si usamljen i mjesto gdje te se zlostavlja! Nije do mreže nego do načina kako je mreža (aplikacija) postavljena i kako se upotrebljava ili zloupotrebljava. Mi odrasli bismo trebali biti puno više svjesni i prisutni i vidjeti ako stvari kreću krivim smjerom, istaknula je Bencun Gumzej.

Svatko od nas, pa i djeca, stalno se njiše između potrebe da bude ja i svoj (individualnost) i potrebe da pripada i bude dio zajednice.

– Moje mišljenje je da to nisu (iako mnogi misle da jesu) dvije suprotstavljene stvari. Svaki pojedinac zapravo ima pravo na oboje. Istina je da će djeca skoro u pravilu odustati od sebe da bi pripadali i to rade nesvjesno već kao mala djeca u odnosu s roditeljima.

Kad takvo odustajanje od sebe postane obrazac onda dijete nauči da treba slušati i ne razmišljati svojom glavom jer inače neće pripadati. I to roditelji jako vole dok su poslušni i slušaju njih, međutim, kad to dijete dođe u tinejdžersku dob i nastavi slušati druge onda ga zovemo povodljivim…

Zapravo trebamo početi od sebe i davati već malom djetetu mogućnost da bira samo svoje izbore, rekla je Bencun Gumzej.

A podrška i razumijevanje roditelja u ovakvim situacijama jako su važni. Obitelj je prva linija obrane za djecu koja imaju psihološke probleme. Adekvatna prisutnost roditelja od velike je važnosti kako bi se djeci pomoglo na vrijeme.

– Adekvatna prisutnost je biti tu, vidjeti, razumjeti, čuti, reagirati ni previše ni premalo, pokazati empatiju i istovremeno kontrolirati svoje osjećaje i reakcije. Sve ovo je vještina koju učimo i svladavamo u hodu, ne možemo se pripremiti.

Roditeljstvo zahtijeva stabilnu odraslu osobu, osobu koja je u stanju nositi sa svim izazovima koje život i roditeljstvo postavljaju. To je cjeloživotni proces učenja i nije lako, zaključuje dr. Bencun Gumzej.