EU jedina svijetla točka

Podrška EU čelnika kursu Kosorove uvjetovana je i borbom Vlade protiv korupcije. Tu je 2010. ključna. Valja otvoriti još pet poglavlja i zatvoriti 16 poglavlja što nije jednostavno
U novogodišnjoj čestitki premijerka Jadranka Kosor bila je puna optimizma i odlučnosti. Posložila je, baš kako treba, sve ono bitno i važno što hrvatsku politiku, u koju su uprte oči više od četiri milijuna građana, očekuje u 2010. godini: od završetka pregovora s EU, jačanja gospodarstva i borbe za očuvanje radnih mjesta, preko borbe protiv korupcije, privilegiranih i nedodirljivih te skrbi za ugrožene društvene skupine do nastavka reformi i vladavine zakona i reda. Gotovo bi se moglo reći da bi ova čestitka bila poput najljepše bajke da premijerka nije izostavila poimence navesti negativce, zločeste vukove korupcije ili zle političke maćehe, kako bi pouka o pobjedi dobra nad zlom, bez koje su bajke nezamislive, bila upečatljivija i postigla pravu svrhu.
Bojimo se, međutim, da premijerka Kosor to nije ni mogla napraviti. Potencijalnih je “negativaca” naime puno i u ovom je trenutku teško odgonetnuti koji će, kada, kako i gdje udariti, te 2010. godinu u Hrvatskoj pretvoriti u noćnu moru ne samo za Vladu nego i za građane. Zato se tvrdokorno držala optimističkog tona čestitke, sve se nadajući da ćemo nekako bez teže havarije stići u izbornu 2011. godinu.
Najviše valja strepiti od stanja u gospodarstvu. Ne bude li oporavka mogla bi se stvoriti kritična masa nezadovoljstva koja će se onda preliti i na političku scenu i time zatvoriti krug iz kojeg će biti teško izaći. Iako direktor europskog odjela MMF-a Marek Belka u svojim projekcijama izlaska iz gospodarsko-financijske krize izričito ne spominje Hrvatsku, ne svrstavajući je ni u zemlje najveće krize niti u one države gdje je već vidljiv oporavak, njegova najava da će se tržište rada u Europi početi popravljati krajem 2010. i početkom 2011. ne spada u umirujuće rečenice koje bi godine ušima hrvatskih građana.
U trenutku kada se dnevno u Hrvatskoj gasi na desetine obrta, u stečaj odlaze tvrtke poput “Peveca” a još na stotine drugih muči muku s likvidnošću, i s projekcijama da bi ove godine bez posla moglo ostati još nekoliko stotina tisuća ljudi, ne samo da nema toliko željenih naznaka oporavka, nego se čini da su proračunski rezovi u 2009. godini bili dječja igra prema onima koji slijede u godini koja je tek počela. A to pak znači da će se Vlada i vladajuća koalicija, koja još uvijek ne nalazi djelotvorne načine poticanja gospodarstva, naći na kušnji kao malo kada. Bude li se značajnije rezala rashodovna strana proračuna, bit će manje novca za brojne djelatnosti i programske stavke te klijente vladajuće stranke i njenih partnera koji su do sada samo okrznuti, što će nužno dovesti do sukoba u vladajućoj koaliciji i političkog licitiranja.
Ulje na vatru mogli bi dodati i sindikati. S jedne strane, sindikalne središnjice sigurno neće ostati ravnodušne na rast broja nezaposlenih, pokušavajući zaštiti svako radno mjesto, pa ne bi trebali čuditi brojni prosvjedi. Na drugoj strani, jedan od značajnih ključeva političke stabilnosti posebno drže sindikati državnih i javnih službi. Koliko god je odluka Vlade o smanjenju božićnice “svojim zaposlenicima” i isplati u dva dijela zakonski diskutabilna, toliko bi uskoro u dobrom dijelu stanovništva, suočenog s otkazima i neimaštinom te s tek sanjanom božićnicom, mogao postati iritantan stav državnih i javnih sindikata koji, pozivajući se na sporazume i ugovore i s apsolutno najzagaranitiranijim radnim mjestima, ne žele ni za milimetar odstupiti od stečenih prava i plaća. Vlast će ove godine stoga morati računati na oba sindikalna udara, a s kakvim posljedicama tek ćemo vidjeti.
Socijalno vrenje nije, naravno, jedina stvar koja će komplicirati političku stabilnost u zemlji. HDZ kao stožernu stranku vlasti čekaju, prije svega, daljnji ispiti obračuna s korupcijskom hobotnicom i organiziranim kriminalom te provođenja reformi. Bezrezervna podrška čelnika EU kursu Jadranke Kosor, uz posredno obećanje relativno brzog i galantnog završetka pregovora, potpisivanja sporazuma o ulasku Hrvatske u EU i njegove ratifikacije u svim zemljama članicama, može preko noći nestati ako se uoči bilo kakav zastoj ili izostanak konkretnih poteza i mjera. Tu je 2010. godina ključna. Hrvatska više nema vremena za čekanje na završetak pregovora. Valja otvoriti još pet poglavlja i zatvoriti 16 poglavlja što nije jednostavno. No, propusti li ovogodišnji vlak za EU, koji bi joj garantirao članstvo početkom 2012. godine, mogla bi doista ostati u zapećku do 2014. ili čak 2015. godine.
Zato poslije afera zbog kojih su morali otići ministri Berislav Rončević i Damir Polančec, koje su okrzle aktualnog ministra Branka Vukelića a još uvijek lebde nad glavom moćnog ministra i potpredsjednika HDZ-a Božidara Kalmete, Jadranka Kosor i kao predsjednica vladajuće stranke mora dodatno potvrditi svoj legitimitet. Jedan od razloga što je najavila pa brzo porekla smjenu Božidara Kalmete jesu odnosi u HDZ-u. Dubinu krize vodstva i članstva stranke najbolje oslikava kampanja za predsjedničke izbore, krah Andrije Hebranga i dosad nezamisliva nedisciplina stranačkih ogranaka koji mimo stava središnjice žele podržati Milana Bandića.
Kuloari pričaju o proljetnoj rekonstrukciji vlade, smjeni Kalmete i još nekih ministara. Jadranka Kosor to definitivno neće moći napraviti ne učvrsti li svoj legitimitet u stranci i na svoju stranu dobije većinu utjecajnih i moćnih hadezeovaca bez putra na glavi. Kolike su šanse za to, te može li premijerka na svoju stranu dobiti koalicijske partnere, i po koju cijenu, kako bi Vlada mogla nastaviti nesmetano raditi, teško je predvidjeti. Jasno je da, ne dođe li do izvjesnih kompromisa ili rezova, uključujući i žrtvovanje pojedinih političara, moglo bi pod naletom socijalnog nezadovoljstva doći i do pada Vlade i izvanrednih izbora bez da opozicija predvođena SDP-om makne i mali prst. A to bi onda značilo, zbog institucionalne blokade, produbljenje političke i društvene krize u zemlji te zastoj pregovora s EU.
I to nije sve, rekli bi u telešopingu. Na osjećaju nemoći i razočaranosti u politiku zbog opće gospodarske i društvene krize, rasta nezaposlenosti i besperspektivnosti te nemoći pod najezdom korupcije, ove bi se godine mogli početi javljati populistički pokreti od kakvih nije imun ni demokratski puno razvijeniji Zapad. Izgubi li Bandić izbore, a to je trenutno realna opcija, doista bi njegov projektirani Socijaldemokratski pokret mogao, sa ili bez Keruma, postati stožer okupljanja dešperatnih diljem Hrvatske. Istina je da stranački otpadnici do sada nisu uspjeli stvoriti na duži rok održivu stranku, ali populistički pokret nije klasična stranka jer okuplja nezadovoljnike i s lijeva i, pogotovo, s desna. Bandić upravo udovoljava profilu vođe takvog pokreta, a njegovih petnaestak posto u prvom krugu predsjedničkih izbora sasvim su solidno polazište za daljnju političku akciju. To što se svi takvi pokreti, prije ili kasnije, ispušu jer ne mogu ostvariti ono što obećavaju, ne brine vođe koji upravo igraju na kartu očaja i svoje tobožnje karizme. To bi trebalo brinuti one koji trenutno drže poluge vlasti i razumne građane, jer je najgore kada se vlast počne valjati po ulicama a pomoć počnu nuditi neodgovorni politički profiteri.

 ŠTO NAS ČEKA

* nastavak gospodarske krize
* rast nezaposlenosti
* mogući sindikalni prosvjedi i socijalni nemiri
* završetak pregovora s EU
* borba protiv korupcije
* rekonstrukcija Vlade
* produbljenje krize vladajućeg HDZ-a
* moguć pad Vlade
* mogući prijevremeni izbori
* rast populizma