PJESNIK SAMO SVOGA PUTA

Valjda da nikome ne bi sličio, Stijepo je od one još isključivije i izdvojenije vrste, čini mi se jedini suvremeni hrvatski pjesnik koji se podjednako uspješno polivalentno okušao u čakavskom i kajkavskom nariječju kao i standardnom hrvatskom književnom jeziku, pišući i vezani i slobodni stih, kao i onu lirsku vrstu koju zovemo pjesmom u prozi

Stijepo Mijović Kočan, jedan je od rijetkih individualista (naše zajedničke) generacije hrvatskih pjesnika druge polovice dvadesetoga stoljeća. Dakle, on pripada onoj maloj, izabranoj grupi slobodnih «padobranaca», pjesnika osobenjaka, samoniklih lirika, koji se ni pod koju cijenu nisu htjeli prikloniti školama, časopisima, grupama, ili bilo kakvim drugim estetskim, društvenim ili političkim kružocima. Kočan je s nekolicinom pjesnika svoje generacije, u koju neskromno ubrajam i svoju malenkost, tvrdoglavo utirao svoj osobni i osobeni put, služeći se svojom izvornom poetikom, da se i među sebi sličnima rijetko sretao.
Valjda da nikome ne bi sličio, Stijepo je od one još isključivije i izdvojenije vrste, čini mi se jedini suvremeni hrvatski pjesnik koji se podjednako uspješno polivalentno okušao u čakavskom i kajkavskom nariječju kao i standardnom hrvatskom književnom jeziku, pišući i vezani i slobodni stih, kao i onu lirsku vrstu koju zovemo pjesmom u prozi. Možemo reći, pjesnik od početka do kraja, i u svakoj prilici i slučaju. Originalan je i kada se radi o izboru lirskih vrsta, lako prelazeću put od starog dubrovačkog pjesništva do modernističke produkcije, od renesanse do postmoderne, uza sve to nikada nikog ne oponašajući, već ispovijedajući uvjerenje kao činjenicu i svoju istinu da je poezija jedna i nedjeljiva kroz cijelu povijest ljudskog duha. Znatiželjan je Mijović za mnogo toga u književnosti, uopće u umjetnosti, u društvenom, kulturnom, pa i političkome životu, što mu sve skupa i nije donijelo baš zaslužujuću recepciju u hrvatskoj recentnoj književnosti. I iz osobnoga iskustva poznato mi je kako se gotovo renesansni umjetnici, kao što je Stijepo i rijetko njemu slični, posve nepravedno zaobilaze i vrednuju. (Ponekad je i sam Stijepo, osobito kada se bavio antologičarskim vrednovanjem pjesnika sličnih sebi, upadao u zamke baš njemu postavljene).
Pjesme u prozi
U tom kontekstu, poslužit ću se onim što je napisao Sead Begović u svom popratnom tekstu o Kočanovim izabranim pjesama: «Posebno treba izdvojiti, kao radni primjer, ali i kao primjer energetske vedrine i snalaženja u jeziku, njegove pjesme u prozi koje svakako predstavljaju novum u suvremenoj hrvatskoj poeziji (spomenimo knjigu «Izravno u stroj» iz 1981.). Taj dojmljiv, prenapregnuti jezični registar prepušten bujicama slika, strukturiran je uz pomoć eliptičnih rečenica/stihova koje Kočan odrješito razdvaja znakom razdvajanja (/) te se čini da od pjesme želi sačiniti niz nesvakidašnjih poruka. No, to je samo varka, a zapravo tehnički dotjerani povod za akciju s mnogo kinetike i zbivanja – posve netipično za osamdesete godine prošloga stoljeća te je gotovo nevjerojatno da ovakav originalni Kočanov pristup, koji objedinjuje golem broj kvalitetnih pjesama, nije tad značajnije istaknut. U nemoći da dosegnemo tu vrstu nepravde, koju će nadolazeće pjesničke i književno-kritičke osobnosti svakako ispraviti, ne možemo, a da ne pomislimo na neke izvantekstovne smicalice koje je Kočan kao homo universalis (pjesnik, redatelj, predavač, urednik, novinar, feljtonist, kolumnist, kritičar i antologičar) naprosto morao proživjeti.»
Ova je istina još bolje osvijetljena u tekstu Mirjane Smažil Pejaković, u njezinim opaskama o recepciji pjesništva Stijepa Mijovića Kočana, objavljenim kao predgovor Kočanovom izboru pjesama, jednostavno i znakovito naslovljenom «Jedan izbor». U poglavlju «Razlozi negativne kritičke recepcije», ona piše:
Izvan ‘Razlogova’ kruga
a) Šezdesetih godina prošloga stoljeća, kada je Mijović Kočan ozbiljnije počinjao, vladala je razlogovština, a on je izvan toga kruga iz kojega su se iznjedrili kasniji najvažniji arbitri.
b) To što je iz knjige u knjigu drugačiji, višeglasan (vidi Samoglasnik!), višestilan, zapravo ga je vrlo skupo košđtalo. Logično je protumačeno da je on «znao osluhnuti sve mijene suvremenoga hrvatskoga pjesništva» (akademik A. Stamać u recenziji Soneta svinjcu…), čime je onda – još logičnije se može zaključiti – trabant, neorganiziran, bez značenja…itd.
c) Mijović Kočan to zna. U svojoj studiji o Pupačiću on uočava da je i taj pjesnik imao slične nevolje s kritičarskom recepcijom. Slobodan Novak, npr., sumnja u Pupačićeve vrijednosti jer mu se «pjesme međusobnoi razlikuju kao da nisu izišle iz pera istog pjesnika>» (vidi: Josip Pupačić u književnosti i novinarstvu, 1998.).Kada netko nije stilski monolitan, odmah prepoznatljiv i sl. to se u suvremenojh hrvatskoj kritici već stoga i apriorno vrednuje vrlo negativno.
d) Kočan u javnom životu često «ispravlja krive Drine». Tako mu ponekad i pjesma ode ili čak zastrani u te vpode. Međutim, kako objasniti da pjesma Oba dva i Zidanje crkve nema ni u jednom izboru pjesništva iz Domovinskog rata? Evo ih u ovom, «na uvid»!(«Sačuvana» je tek «15. siječnja 1992.», posebna u diskursu, u zbirci/antologiji Nad zgarištima zvijezde D. Rosandića.)
e) Ponešto, moguće i podosta, treba pripisati i Kočanovu manjku smisla za umjetnost, a višku ponosa. Iz pozicije «vuka samotnjaka» teško da i može očekivati drugo nego da ga vršnjaci najčešće – ne prihvaćaju…
f) Moguće da ima i zavisti, famoznoga «hrvatskog jala», ali – to je tako banalno!»
Zato danas kad govorimo o poeziji Stijepa Mijovića Kočana, pa i o «Jednom izboru» kakav je napravljen za prestižnu biblioteku Carmen Croaticum (Hrvatsko pjersništvo XX. stoljeća, u 100 knjiga), mi ne možemo reći da je pjesništvo ovoga super senzibilnoga pjesnika, koji je uz svoju pjesničku imaginaciju udahnuo i suvremenom hrvatskom jeziku neka potpun nova semantička, fonetička, morfološka, pa i druga značenja, teorijsko-kritički i povijesno-znanstveno sistematizirano i vrednovano. Pjesme pjesnika Stijepa Mijovića Kočana tek čekaju svoje istinsko vrednovanje i objektivno situiranje u korpusu suvremene moderne hrvatske lirske produkcije druge polovice 20. i početka 21. stoljeća. Različite su mogućnosti iščitavanja ovoga slojevitoga pjesništva. Kočanova pjesnička figura osobito se izdvaja u galeriji hrvatskih pjesnika sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća. U jednom ovakvom predstavljanju, jednog već određenog izbora ovog pjesnika, nije ni moguće vrednovati sve ono što je on obznanio u svojih blizu dvadesetak pjesničkih zbirki. Meni je tek ukazati na puku činjenicu kako ovo što je dosad učinjeno glede recepcije Kočanova pjesništva, što od svega danas imamo pred sobom, tek pretendira na veća, daljnja, slojevitija istraživanja, na novu objektivnost, na nove prikaze i osvrte, zapravo studije, koji će ovu pjesničku egzistenciju osvijetliti u dosluhu s njenom neobjašnjivom fluidnošću pjesničkog jezika i ponekad nedokučivom lirskom kakvoćom.
Savršena prilagodba duhu vremena
Daleko bi me odvelo citiranje Kočanovih stihova, kojima bih potkrijepio to kako se oni nikad ne zaustavljaju na samima sebe, nikada se ne nude kao krajnja saznanja, već uvijek iznova sa svakim čitanjem nanovno drukčije komuniciraju s nama, uvijek se otvarajući novome svijetu, novim otkrićima i spoznajama, novim mislima i osjećajima, složenijim saznanjima glede lirskog jezika, kao i krajnjih pjesničkih istina i općih raspoloženja. (Držim da ćete nešto od toga i sami osjetiti iz Kočanovoga čitanja ovih pjesama).
Na kraju, moje simpatije prema ovoj poeziji mogao bih otkriti već na razini Mijovićeve davne pjesme «Pollock No 10», napisane još početkom sedamdesetih, kada sam i sam bio fasciniran životom i djelom ovog američkog avangardnog «slikara akcije», kojemu sam u likovnome smislu odao hommage tek početkom ovog tisućljeća. Kako Sead Begović, govoreći o ovoj pjesmi, kaže da Stijepa «pokreću samo asocijacije bez deskripcije, kada jezik shvaća u eliotovskom smislu kao višeznačnu strukturu», ja bih dodao kako pjesnik baš ovom pjesmom pokazuje svoju savršenu prilagodbu duhu vremena u kojemu živi i stvara, bez obzira obraćao se on svijetu «u eliotovskom», poloocovskom, ili starodubrovačkom smislu, jer je Stijepo avangardan čak i kad je konzervativan, kao što je tradicionalan i kada se priklanja modernističkome senzibilitetu. Stijepo Mijović Kočan kao i Pollock svoj niz asocijacija traži, nalazi i crpi iz dalekih, starih, provjerenih lirskih i mitoloških naslaga i gesta. Tako bi se ukratko moglo reći da je Stijepo Mijović Kočan pjesnik i prošlog, i sadašnjeg, i budućeg vremena. Pjesnik je to duboke jednostavnosti, ali i hermetičke zrelosti, s iskustvenom i jedinstvenom kulturom izričaja.