Sakupljač pisama u boci

Na potezu dugom oko 15 kilometara, od Brbišćice do uvale Saharun, našao sam 24 boce s pismom. U prosjeku godišnje nađem četiri do pet pisama koja na ovaj “poštanski pretinac” doplove iz Grčke, Španjolske i Italije

Skupljanje papirnatih salveta, poštanskih marki, razglednica, nakita čest je hobi koji iziskuje slobodno vrijeme. Čak i znanstvenici kažu da bavljenje hobijem pozitivno utječe na veću učinkovitost na poslu te se osoba bolje psihofizički osjeća.
Pedesetogodinji Saljanin Vedran Petešić posljednjih 15 godina predano se bavi hobijem skupljanja pisama u boci. Prvu bocu pronašao je još kao dječak od 13 godina. Još i danas zorno se sjeća tog događaja.
– Taj dan otišao sam s djedom baciti vršu i dok smo radili na brodu pažnju mi je privukla crna boca koja je plutala uz škrapu otočića uz koji smo plovili. Podigao sam je iz mora i s obzirom da je bila od crnog stakla nisam nikako mogao vidjeti njen sadržaj. Podigao sam bocu prema suncu i vidio da se unutra nalazi maleni papirnati smotuljak. Razbio sam je tada o stijenu i pred mojim očima, na moje veliko čuđenje pojavio se listić na kojem je dječjim rukopisom napisano pismo na njemačkom jeziku, kazuje Vedran. S obzirom da naš sugovornik nije znao njemački jezik, u prijevodu pisma mu je pomogla njegova nastavnica.
Ljubavna i dječja pisma
– Doznao sam tako da je autor pisma Peter Fany, star 12 godina, koji je bocu zajedno s roditeljima bacio iz Malog Lošinja gdje je bio na ljetovanju. U pismu je čak nacrtao i strelicom odredio mjesto odakle je boca bačena u more. Nakon što je crna boca morem plovila dva mjeseca, njen sretni nalaznik bio sam ja, govori Vedran.
Nakon ovog događaja Vedran dugi niz godina nije skupljao pisma u boci da bi prije petnaestak godina ponovno krenuo u avanturu s neobičnim porukama smotanim u staklene boce.
– Na potezu dugom oko 15 kilometara, od Brbišćice do uvale Saharun, našao sam 24 boce s pismom. U prosjeku godišnje nađem četiri do pet pisama koja na ovaj “poštanski pretinac” doplove iz Grčke, Španjolske i Italije. Nakon jakog juga do obale doplove i različite ambalaže iz Albanije. No, na ovom dijelu otoka ne nalazim samo boce već i japanke, šampone, bove, četkice za zube i naplavine drva, ističe Vedran. Nekoliko pronađenih pisama bilo je ljubavnog sadržaja, dok su neka napisala djeca.
– Pronašao sam bocu s pismom iz kojeg se jesno vidjelo da su izviđači tragali za izgubljenim blagom, a pronađena boca bila je sastavni dio igre, no umjesto da je došla u njihove ruke, doplivala je do mojih, govori Vedran. Nedavno je naš sugovornik pronašao poruku u boci koju je “poslao” ribar iz Poreča. Putem interneta pokušao je doći do njgam, ali za sada nije uspio u svom naumu. 
Velika količina najrazličitijeg otpada dospije na ovaj dio obale Dugog otoke pod utjecajem vjetra i morskih struja.
– Pisma u boci najčešće nađem početkom ljeta kad krene sezona uplovljavanja turističkih brodova u Jadransko more ili, pak, završetkom turističke sezone, kazuje Vedran te ističe da boce zasigurno ne bi pronalazio, barem ne u tolikom broju, da ih ne traži. Nakon vjetrovitog vremena valovi izbace na povšinu veliku količinu otpada koji se bace u more, a među njima se nađu i boce s pismom. Vedran svaku nedjelju prošeta od Brbišćice do uvale Saharun tako da dobro zna teren te lako razaznaje koja je boca stara, a koju je more tek nedavno izbacilo na površinu.
“Molim brzi odgovor!”
– Stare boce ne pregledavam tako da nove brzo nađem. Kad more izbaci na površinu plastičnu bocu s pismom miševi je izgrizu. Naime, dno plastične boce je idealno miševima za oštrenje zubiju tako da more i vlaga, ali i sunčeva svjetlost unište pismo. Do sad sam našao pet pisama koja je more uništilo u plastičnoj boci. Staklena boca najbolje čuva pismo. Inače sam primjetio da staklene predmete more ne izbaci, već nježno položi na kopno što se najbolje može vidjeti po neoštećenim žaruljama, neonskim lampama i staklenim bocama, napominje Vedran te nastavlja da je znao pronaći bocu za koju u prvi tren pomisli da ima pismo, a kad je otvori otkrije da je “pošiljatelj” samo odlijepio etiketu s nje.
– Od 24 pronađena pisma u boci, polovina njih je tražila odgovor poštenog nalaznika. Kad sam poslao odgovor na njihova pisma, od svega 30 posto dobio sam povratno pismo, ističe Vedran.
Još danas Vedran se sjeća pisma u boci koje je poslala Iva Krüger iz Wiesbadena.
– Nikako nisam uspijevao doći do nje pa sam putem interneta došao do telefonskog broja njenog susjeda koji se također preziva Krüger. Razgovor sa susjedom bio je vrlo čudan. Pokušao sam mu objasniti da moje namjere nisu zle već da se Ivi želim javiti s obzirom da sam našao njeno pismo u boci. Na kraju je susjed taj telefonski razgovor prekinuo. Sutradan sam ponovno telefonirao, ali ishod razgovora bio je kao i prethodnog dana, kazuje nam Vedran.
Vedranov hobi naveo ga je da je i on nekoliko puta bacio bocu s pismom. Prema njegovim saznanjima bacanje pisma u boci bila je navika u davnim vremenima kad je to bio jedini način da unesrećeni na moru uputi SOS.
Osim što Petešić skuplja pisma u boci, ovaj pedesetogodišnjak iz Sali ima mnogo zanimacija. Vedran fotografira, izvještava s Dugog otoka za zadarske medije, te izrađuje sklupture od kamena i drveta.
– Godinu dana radim s drvetom, a kad mi dosadi prebacim se na kamen i tako naizmjence. Kad je umro papa Ivan Pavao II razmišljao sam kako bi mogao isklesati njegov lik. Uzeo sam kamen iz savarskog kamenoloma i počeo klesati. Tada mi je sinula ideja da bi mogao isklesati zadarskog nadbiskupa Ivana Prenđu i tako je i bilo. Za izradu Prenđine biste, velike 40 centimetara i teške 20 kilograma, bilo mi je potrebno oko 40 sati, govori svestrani Saljanin koji je nadbiskupu Prenđi njegov isklesani lik u kamenu darovao prilikom njegova posjeta Salima.
Kameni pršut
Vedran je od drveta napravio serijal kipova koji prikazuju Majku Božju. Drvo je uzeo od stare ribarske koče koja je potopljena pored otočića Mežnja.
Od naplavine balvana Vedran je za blagdan Svih svetih pomoću motorne pile “izrezbario” Isusa s trnovom krunom oko glave. Kosu je napravio s kudeljom koju je zaklamao za drvo.
Prije nekoliko godina Vedran je napravio zidarsku žlicu čije su proporcije 1:10 u odnosu na realnu veličinu. Kaže sugovornik da je žlica napravio iz hobija, a ona uostalom pokazuje i njegovu profesiju.
U svom dvorištu Vedran čuva kamen u obliku pršuta za koji nitko, pa čak ni novinari koji su posjetili Vedranov dom, nisu povjerovali da je nejestiv, odnosno kameni.
– Kameni pršut težak je 25 kilograma, a našao sam ga na potezu od Brbišćice do uvale Saharun. Dobro sam se namučio dovesti ga preko škrapa do svog automobila, ali muka i napor na kraju su se isplatili, zaključio je svetrani Saljanin. Vedranov pršut, koji se nikad neće moći pojesti, a niti pokvariti, posebna je atrakcija na saljskoj fešti, popularnim Saljskim užancama.