ZAČARANI KRUG Na Vranskom jezeru sve je manje jegulja, a njihov mrijest je misterij

Vransko jezero hidrološki je osjetljivo i nestabilno, zbog svoje plitkosti ovisno je o količini kiše. Pad vodostaja izravno utječe na produkciju organske tvari, temperatura jezera brzo se i spušta i podiže, a sve navedeno ključno je za ribu u jezeru.

Kako saznajemo od Darija Rogića, glavnog čuvara parka prirode Vransko jezero, prošlog se mjeseca loše lovilo zbog visokih temperatura, saliniteta i niskog vodostaja, no situacija je zadnjih tjedana ipak povoljnija.

Nasađivanje ribe

– Što se tiče količine ribe, situacija je solidna, dosta dobra, ali sve je to stvar sezone i trenutačnih prilika, ribiči nekada love više, nekada manje. Riba u jezeru je samoodrživa, a ribe koje se love nisu autohtone vrste, u jezeru su od poznatih vrsta postojale samo jegulje i riječna babica, ribica koja sliči na glavoča, samo još manja. Druge su vrste donesene u jezero, prva je riba donesena s Drave, 1948. godine, pa pedesetih godina u više navrata, nekad se to zvalo nasađivanje ribe. Odavno se to ne radi, tumači Rogić i dodaje da je zanimljivo da su neke genetske analize pokazale da se, primjerice, šaran iz Drave dosta promijenio u odnosu na originalnog; ribe su se izdužile, imaju više mišićnog tkiva, a manje masnog.

– Naš šaran slovi za najkvalitetnijeg u Europi jer nema okus po mulju, ističe Rogić.

Upravo zbog neautohtonih vrsta na Vranskom je jezeru športski ribolov poželjan, no, valja napomenuti, zakonom je definirano da su alat ribolovni štapovi, ribič koji kupi kartu smije loviti s tri ribolovna štapa, a novost od ove godine je to da više nema ograničenja na količinu ulovljene ribe.

– Razlog za to je to što su naša stručna služba, kao i Ministarstvo poljoprivrede, prepoznali da je riba jedan od faktora koji utječe na ubrzani proces eutrofikacije jezera, povećava se količina organske tvari što ubrzava zastarjevanje jezera, to je začarani krug. Naime, porastom organske tvari stvara se više algi koje troše kisik, nastaje situacija hipoksije i zbog toga postoji opasnost pomora vrsta, kazuje nam Rogić.

Dario Rogić

O krivolovu

Osim ukidanja ograničenja od osam kilograma ribe, novost je i zabrana prihrane ribe kukuruzom ili boilama.

– Prihrana je obično podrazumijevala da ribiči donesu kantu kukuruza, namočenog i miješanog s raznim pojačivačima okusa, a ubacivanje opet pokreće priču o eutrofikaciji jezera, povećava se količina organske tvari, to je nepoželjno stanje, govori Rogić i ističe kako sva močvarna staništa u svijetu imaju prirodni proces samozatrpavanja i da bi se, da nije utjecaja čovjeka, to dogodilo i s Vranskim.

Važna tema kada govorimo o zaštiti prirode uvijek je i krivolov, no srećom, kako naglašava Rogić, toga je sve manje.

– U Parku sam 19 godina, razlika po tom pitanju je zaista velika, u prvom redu mislim na to koliko nedozvoljenih alata zaplijenimo; vrša, mreža, parangala i ostiju. Toga ipak još uvijek ima, čuvari prirode ujedno su i ribočuvari, radimo u suradnji s Ribarskom inspekcijom Ministarstva poljoprivrede te oni odrađuju proces prekršajnih prijava što ubrzava proces izricanja kazni. Ponajprije, mi djelujemo preventivno, na Vranskom jezeru čuvari prirode rade 24 sata dnevno, radimo u tri smjene. Najveći utjecaj na pozitivne promjene ima ta naša stalna prisutnost, a i došlo je do smjene generacija. Nismo krivolovu potpuno stali na kraj, velik problem, ne samo krivolova, nego općenito zaštite prirode i okoliša je problem javnog mnijenja, svijesti svih nas, ne samo čuvara prirode ni onih koji pecaju, a sve to kreće od najranije dobi, od kućnog odgoja, edukacija i od toga što društvo smatra prihvatljivim, objašnjava Rogić i dodaje kako je doći do situacije da krivolova uopće nema dugotrajan proces.

Nema umjetnog uzgoja

Posebno valja naglasiti i problem jegulja koje su ugrožene na svjetskoj razini, ne samo u Hrvatskoj.

– Zakon kod nas zaštitio je svugdje osim na ušću Neretve, a argumenti su bili to što je tamo dosta restorana i domaćinstava koji ovise o kulinarskoj ponudi jegunje. Moje osobno mišljenje je da, ako je neka vrsta ugrožena, onda je ugrožena, i lov na nju treba biti svugdje zabranjen. Na Vranskom jezeru još uvijek ima jegulja, to vidimo kada zaplijenimo vrše u kojima se jegulje najčešće love, no naravno, sigurno ih ima puno manje nego prije, priča Rogić koji situaciju oslikava podatkom da ih u Europi danas ima tek jedan posto od broja koliko ih je bilo prije 50 godina.

Glavni su uzroci to što je jegulja kulinarski specijalitet, zatim njihovi migratorni putevi uništeni su branama, mijenjanjem vodotoka, betonizacijom i svim onim što je karakteristično za suvremeni svijet.

– Još su jedan veliki problem kompanije koje se bave izlovom jegulja, u oceanima velikim brodovima i mrežama love jegulje dok su još u fazi mlađi. Npr. Japanci već dugo pokušavaju umjetno uzgajati jegulje, no to nitko ne uspijeva jer se jegulja mrijesti na dubini oko nekoliko kilometara, nitko nije uspio rekreirati te uvjete, a i čitav proces mriještenja i dalje je misterij, kazuje Rogić.

Na koncu, kao ključ napretka Rogić je istaknuo – edukaciju.

Podizanjem svijesti i pružanjem informacija javnosti o ekološkoj važnosti i problemima s kojima se ove vrste suočavaju potiče se odgovornije ponašanje prema prirodi. Programima, edukacijama i za najmlađe, ali i za starije, radionicama i sličnim aktivnostima Vransko jezero, između ostalog, itekako radi na promjeni javnog mnijenja, no samo zajedničkim naporima, kao društvena zajednica, možemo ostvariti trajnu zaštitu prirode i biološke raznolikosti koja je od vitalne važnosti za opstanak svih živih bića na našem planetu.