Vlasnik Balz Christian Tschopp originalno oživljava povijesno zdanje na Ižu: 'Kuća oleandra otvorena je...'

Poseban je osjećaj sići s trajekta na otok, toliko toga se dogodi u tih pet minuta žamora na pristaništu gdje se ljudi dočekuju i pozdravljaju, osobito ljeti. A onda, nakon što se brod otisne od obale, ostaje zvuk valova i djece na plaži, cvrčaka i pokoje mačke jer na otoku vlada pravilo – »pomalo«.

Zaljubljenik u otok

Vruće ljeto u Velom Ižu tjera ljude na popodnevnu »siestu«, no uvijek je netko na ulici, u prolazu, u kafiću… Mi smo, pak, stigli radi jednog hotela, koji to nije već dugo, no zauzima posebno mjesto u povijesti otoka. Naime, na otoku su tri građevine koje vizualno odskaču od ostatka naselja, a izgrađene su prije stotinjak godina. Tako je na Ižu još 1927. godine otvoren Dom kulture izgrađen na inicijativu mještana i uz pomoć donacija iz Amerike. Danas je to drugi najstariji dom kulture na Jadranu, a u njemu se održavaju brojne manifestacije koje obogaćuju svakodnevicu otočnog života. Drugo takvo zdanje je zgrada ambulante, a treća je zgrada nekadašnji prvi hotel, prvi restoran na otoku.

Kako nam govore mještani, dvoje Ižana, muž i žena, živjeli su i radili u New Yorku i sa zarađenim novcem izgradili kuću te otvorili restoran i hotel »K obali« u kojem su imali nekoliko soba, mali restoran i sobu za odmor gdje bi sjedili uz glazbu. Nakon Drugog svjetskog rata, vlasnici odlaze natrag u Ameriku, a kuću održavaju njihovi rođaci koji su se za nju brinuli dok nisu preminuli. Neko vrijeme kuća je napuštena, mještani je zovu »Kuća oleandra«, a prije dvanaest godina kupio ju je jedan zaljubljenik u otok, u starine i umjetnost, Balz Christian Tschopp. Primjećujemo kako je zanimljivo njegovo prezime, koliko nalikuje prezimenu koje čujemo na otoku – Čop. Koje li slučajnosti!

Tschopp nam je objasnio kako je kuća sagrađena otprilike u isto vrijeme kad i Dom kulture, a prema njegovim saznanjima plan za kuću su donijeli Amerikanci.

Doći, stvarati, izlagati

– Kuća izgleda kao vila, ali onako kako su Amerikanci zamišljali vilu u mediteranskom stilu. Zidovi su jako tanki, jednostavna je i otvorena, kao igra…Tu su nekad imali tri sobe u kojima su smještali goste, mali prostor za objedovanje i sobu gdje je bio piano. Za kuću su se mnogi zanimali, ali meni je ova kuća posebna tako da sam ju i kupio prije 12 godina. Do tad je bila prazna, nekih dvadeset sedam godina. Inače, tad sam već živio na otoku i radio u okviru udruge »Maslinova gora« koja je pomagala djeci i mladima iz Hrvatske i Švicarske, a koji nisu bili u dobroj situaciji… Na Ižu su mogli dobiti priliku za oporavak i rast, a u jednom trenutku su bili smješteni i u ovoj kući, kazao je Balz koji je inače slikar i umjetnički terapeut, a ovdje na Ižu, i maslinar i poljoprivrednik.

Ljubav prema otoku, prema maslinama i umjetnosti vodila ga je ka tome da za svoju kuću osmisli neku novu namjenu, a sukus svega je pokretanje rezidencijalnog programa za umjetnike koji žele u miru otoka stvarati i dijeliti svoj rad s drugima. Tako će nekadašnji hotel i dalje primati ljude iz svih krajeva svijeta, bit će mjesto gdje će umjetnici boraviti, stvarati i izlagati, a posjetitelji moći vidjeti cijeli proces i rezultate, kao i uživati u kratkim boravcima u ovoj čarobnoj kući.

– U 2021.godini, organizirali smo izložbu u Domu kulture na kojoj je sudjelovalo 12 svjetski poznatih umjetnika iz Berlina, koji su živjeli na otoku i stvarali na otoku. Bez publiciteta, i to je na neki način bio početak ove priče. Umjetnici mogu besplatno doći i stvarati na otoku, kazao nam je Balz koji je ugostio i glazbenike i filmske umjetnike. Jedan od njih, napravio je i film o otoku Ižu koji će uskoro biti prikazan u Domu kulture.

Hrana za dušu

– Prošlo ljeto, došao sam na ideju da uklonim krevete iz soba u jedom dijelu kuće i da otvorim galeriju u kojoj ćemo moći prikazati djela raznih umjetnika. Na taj način, umjetnici koji dođu na otok imaju smještaj, prostor za rad i galeriju gdje će izložiti radove. Inače, bila je šteta da ne pustimo ljude da uđu ovu prekrasnu kuću. Ljeti prolazi mnoštvo i mnogi gledaju u kuću, zanima ih, žele ući… Sad imaju priliku ući i uživati u prizorima jer na neki način ova kuća i umjetnost koju nudi su hrana za dušu, kazao je Balz koji se prema kući ponio s punim poštovanjem, minimalno intervenirajući u prostor. Namještaj je i dalje isti, zidovi nisu ofarbani, jedino ih krase radovi umjetnika koji su tu stvarali.

– Ono što je bitno je to da ćemo ovu priču graditi pomalo, korak po korak. Ovo je otok, udaljen od svega…nekima to paše, nekima ne. Život na otoku nije lagan, a zimi je najbolje… Ali, mnogi ljudi koji dođu na Iž, osjete kako je ovdje nekako posebno, neka posebna atmosfera vlada. Ljudi koji su prije sto godina izgradili ovu kuću, oni su pokrenuli turizam na otoku, a na jedan način tu priču nastavljam ja, kazao je Balz objasnivši nam kako u njegovu kuću koju on zove »Dom delle belle arti« umjetnici dolaze na proljeće i jesen kako bi u miru mogli stvarati.

Lopižarka i glazbenici

Do sad je na otoku bilo petero umjetnika koji su po ovom principu stvarali, a trenutačno u prostoru nekadašnjeg restorana djeluje Nika Petrović koja njeguje tradiciju iškog lončarstva. U tom prostoru, Nika pažljivo na ručnom kolu stvara poznate iške lopiže, dok znatiželjnici ulaze i gledaju kako stvara. Na katu, u sobama gdje su donedavno bili kreveti, danas je galerija gdje su osim Nikinih radova prikazani i njeni performansi s glinom pod morem. Nakon Nike, na otok dolaze glazbenici, članovi komornog orkestra Den Haag koji će imati tri koncerta na otoku.

– Želim da ova kuće bude za ljude koji žele vidjeti umjetnost i uživati u njoj, to je poanta. Osjećam se na neki način i odgovornim za to jer je ova kuća jako važna Ižanima, baš kao i Dom kulture. Ne vidim ovo kao moju privatnu kuću. Bio sam sretan što je mogu kupiti, ali građena je za javnost, kao hotel. Nije za skrivanje, želim ju dijeliti s ljudima, napomenuo je Blaz.

Stvaranje umjetničkog djela intiman je proces, a svatko od umjetnika na svoj način nudi djelić svojih misli, djelić svoje duše. Zahvaljujući Balzu, na Ižu možemo i vidjeti taj proces, a na pamet nam pada izreka francuskog slikara Edgara Degasa: »Umjetnost nije ono što vidiš, već ono što napraviš da drugi vide«.