U gostima kod Nike Petrović Grilc postali smo lopižari na jedan dan: 'Ljudi iz cijele Hrvatske me kontaktiraju'

Lopiže, kogume, čripnje i fogune, keramiku otoka Iža i dalje mijese i oblikuju ruke mlade i vrijedne Nike Petrović Grilc koja tradiciju čuva od zaborava. Ovo umijeće, ima i svojstvo nematerijalnog dobra za što je zaslužan Nikin otac, Predrag Petrović koji je bio posljednji iški lopižar. Nika je uz njega od malih nogu učila o tradiciji svog otoka tako da je danas i ona iška lopižarka, no nadamo se, ne i posljednja.

Iako je Nika doktorandica u Beču gdje joj je tema doktorata iško lončarstvo i keramika, svaki slobodan trenutak provodi na Ižu gdje ljubav prema glini dijeli sa svojim trogodišnjim sinom. U to smo se uvjerili prilikom našeg zadnjeg posjeta otoku Ižu, gdje nam je demonstrirala ovo umijeće, kao što je to nedavno učinila i na radionici na Sveučilištu u Zadru gdje su je dočekali, željni znanja, studenti arheologije.

Na niskom kolu

Nika je za nas pripremila dvije vreće gline, koju je zamijesila baš onako kako tradicija nalaže – gnječila nogama, kao što su to i stari Ižani radili nekad davno dok ih je na otoku bilo puno više i dok se iška keramika, koja je bila nadaleko poznata, mijenjala se za robu diljem obale. No, krenuli smo od početka, s grumenom gline kojeg smo mijesili u jednu ravnu okruglu pogaču koja nam je bila baza, dno posude. Dok mijesimo, Nika nam kazuje kako gline na otoku još ima, ali s obzirom na godine kopanja – sve manje.

– Žile gline koje su nađene su radi puno kopanja dosta iscrpljene, a da se dođe do nje treba se dosta dugo kopati…nekad čak i do 6 metara. Stari lončari još su davno znali sjesti u svoje gajete i otići na kopno, blizu Privlake, kako bi vadili glinu, objašnjavala nam je Nika dok se pod našim prstima formirala baza koju smo morali dobro udarati dlanom, kako bi se što bolje stisnula. Nakon tog prvog koraka, povukli smo rubove gline prema dolje i odredili centar vrteći kolo. Inače, radimo na niskom ručnom kolu i koristimo tri komada alata – razganjaču, šiljak i kostoru, koji su lončarima bili dovoljni kako bi se izradili specifični oblici i ukrasi. Kostorom ostavljamo trag na rubovima naše pogače od gline, lagano vrteći kako bismo otkinuli višak i krenuli graditi naš lopiž.

– S ova tri alata se sve može napraviti, sa spužvicom i malo vode. A kako smo na otoku, tu vodu cijenimo i štedimo tako da se koristi minimalno. Za tradicionalno iško lončarstvo, specifično je to da se posuda radi na niskom kolu, tako da se postepeno gradi. Većina ljudi navikla je vidjeti nožno kolo, gdje se iz jednog komada gline izvuče posuda, ali kod ovakvih niskih ručnih kola, posuda se gradi valjušcima. Inače, ručno kolo je prisutno u Europi od 4.st pr. Kr., a na Ižu se održalo do danas. Keramika se postepeno gradi, a još jedna specifičnost je to da se nekad davno pekla na vatri u otvorenoj jami, govori nam Nika pedagoški ljubazno pohvalivši moj trud, ujedno mi dajući upute za dalje. Gledajući njen i moj rad, zavidim joj na preciznosti i umijeću koje je stekla.

Razni oblici

Iako tradicionalno iško lončarstvo ima dvadesetak različitih oblika, lopiž je uvijek bio najpoznatiji i najkorišteniji za kuhanje brudeta, palente i drugih jela.

– Zanimljivo je kako riječ lopiž ima »Iž« u sebi. Ta riječ, lopiži kao posude, spominje se u nekim drugim krajevima u Hrvatskoj, no kad razmislimo o tome, imam osjećaj da Iž u lopižu nije slučajno. Od oblika, poznat je škaldin, posuda u kojoj su se grijale ruke prilikom branja maslina. Imamo fogun brodsko-ribarsko kuhalo na kojeg se stavljao lopiž. Imamo furnjeru, posudu za grijanje prostorija u koju bi se stavio žar. Kako su se prije grijale samo kuhinje, uz pomoć ove posude, toplina se nosila i u druge prostorije. Furna fugera je kućno kuhalo, slično fogunu, ali samo s jednim otvorom. Tu je i mugar, posuda s poklopcem koja ima tri nožiće, u kojoj se konzervirao sir u maslinovom ulju i najpoznatija čripnja ili peka, napominje Nika. U suvremenoj upotrebi najduže se ipak zadržao lopiž u kojem se i u modernim kuhinjama, mogu kuhati ukusna jela.

Dok razgovaramo o brudetu i janjetini kuhanoj u lopižu, usput gradimo lagani »zidić« od gline kojeg kasnije nadograđujemo i lagano spajamo valjuške, prstima zaglađujemo glinu i oblikujemo posudu. Razganjačom se pomažemo, malo ju širimo, povezujemo prstima….

– Valjuške treba dobro povezati prstima, da bude čvrsta posuda. Zanimljivo, studenti arheologije su mi na radionici rekli da im je tek sad jasno zašto su fragmenti keramike koju nađu, pukli baš na tom nekom mjestu. To je upravo taj dio gdje se valjušci spajaju, objašnjava Nika.

Kod rada s glinom na kolu, važno je napraviti dobru bazu, odrediti centar od kojeg dalje kreće umjetnost. Nika nas tješi kako se s glinom uvik može sve ispraviti, kako su sve finese u radu… Ističe kako je kod kola vrlo bitan centar pogače od kojeg smo krenuli, a spomenula nam je i jednu uzrečicu – »kad centriraš glinu, ona centrira tebe«. Vrtnja kola ima nešto čarobno u sebi, relaksirajuće…

Interes javnosti

Ono što je također utješno, činjenica je da za išku keramiku ima interesa na otoku, u gradu Zadru, ali i šire. Nika u svojem radu, spaja suvremeno i tradicionalno što izaziva velik interes javnosti, a ljubav prema glini dijeli sa svojim trogodišnjim sinom koji također ima svoje malo ručno kolo.

– Ljudi iz cijele Hrvatske me kontaktiraju, a stranci koji tu ljetuju mi pišu, žele znati postoji li mogućnost održavanja radionice. To mi je jako drago, a drago mi je i da ljudi žele imati te tradicionalne posude u kojima žele kuhati, da cijene našu baštinu i vraćaju se tom zdravom načinu života, jer znamo kako je zdravo kuhanje u keramici, ističe Nika koja je ovo ljeto djelovala u sklopu art in residency programa u centru Velog Iža, u nekadašnjoj kući Oleandra, danas »Doma delle belle arti »gdje je predstavila svoje radove i gdje su znatiželjnici imali priliku vidjeti kako se stvara umjetnost. Mi smo ipak ti sretnici koji su imali priliku okušati se u ovoj vještini, postati lopižari na jedan dan. Više od sat vremena je prošlo za tren, a moj lopiž je počeo dobivati prave linije. Još nam je preostalo urediti rub, ali i ušice posude koje smo, takoreći, zalijepili na posudu, nakon čega našu posudu čeka sušenje u hladu i zavjetrini. Ipak zadnji korak je pečenje. Nekad davno u jamama na vatri, danas u keramičkoj peći. Ovo jako važan korak koji će Nika odradditi bez nas, a mi se nadamo da ćemo imati priliku još jednom zamijesiti glinu, zavrtiti kolo i stvoriti još neku posudu koja priča priču o otoku Ižu.