TVRĐAVA BOGATE POVIJESTI: 'Lađa na stijeni' i dalje nad Novigradom bdije

Slikoviti Novigrad sa svojim prirodnim osobinama terena, položajem u unutrašnjem dijelu dubokog uskog zaljeva te svojom očuvanom povijesnom jezgrom zadivljuje brojne posjetitelje. Posebnu pažnju privlači povijesna tvrđava Fortica, koja se smjestila na strmoj litici iznad novigradskih krovova. Naš sugovornik, Jadran Anzulović, veliki znalac i »Fortičar«, kako su zvali sve one koji su djetinjstvo provodili u igrama na Fortici, a danas djelatnik za kulturu Općine Novigrad, ispričao nam kako tvrđava kroz cijelu godinu privlači posjetitelje koji se dive pogledu na Velebit, na Maslenički most, strme litice i novigradske ulice.

Castrum Novum

– Mjesto je očuvalo srednjovjekovnu fizionomiju i raster ulica, izgrađeno je na južnoj, sunčanoj padini i utvrđeno je bedemima još krajem 15. stoljeća sa sjevernoistočne i jugozapadne strane, dok je naselje uvijek bilo otvoreno prema luci. Tvrđava leži na suhozidno prapovijesnoj ilirskoj gradini, brončanodobnoj pa željeznodobnoj. To je razdoblje od 2000 do 1000 godina prije Krista. Pretpostavka je da je na tom istom položaju podignuta rimska kula, koja je obnovljena 1220. godine i nazvana Castrum Novum – Novi grad, po čemu je Novigrad i dobio ime. Kasnije je utvrda bila srednjovjekovna Kurjakovićeva utvrda, a zatim mletački kaštel. Danas tvrđava ima barokni izgled, a kroz povijest imala je i mnogo drugih koji su utopljeni u ove zidine. Na tvrđavi su i tri cisterne. Na gornjem barbakanu, drugom obrambenom zidu je jedna, dok su ostale na tvrđavi. Druga je na istočnom podestu pretvorenom u polubastion i treća je na zapadnom dijelu. Središnja šetnica unutar tvrđave nazivana je corsia lađa, tako da zapravo tvrđava ima izgled velike lađe na stijeni. Uz navedeno, imala je i predbaroknu branič kulu s istočne strane, koja je nakon pojave artiljerije i straha od Osmanlija porušena i nasuta zemljom. Tvrđava je zadivljujuća, upravo zato što je bila neosvojiva, kazao je Anzulović dodavši da je Novigrad povijesno iznimno bitan za hrvatsku povijest jer su na ovom mjestu zaustavljena osmanska osvajanja uz jadransku obalu prema zapadu.

– Gotovo punih 150 godina Novigrad je odolijevao osmanskom osvajanju, od 1499. godine do 1646. godine kada je u Kandijskom ratu nakratko osvojen na prevaru, ali je nakon devet mjeseci bio i oslobođen. Zato je onodobno europskoj javnosti djelovao kao nešto zadivljujuće, jer nisu se mogli načuditi kako jedna mala tvrđava odolijeva jednoj premoćnoj svjetskoj sili. Čak su slali grafičare i crtače koji su prikazivali Novigrad, pa je na vedutama često idealiziran – kao jako utvrđen grad s kulama, tornjevima i bedemima. Novigrad je u to doba bio prikazivan znatno više od mnogih drugih dalmatinskih gradova. Inače, Mlečanima je Novigrad bio jako bitan, držali su da je »jedan od najvažnijih ključeva Zadra«, jer padom Novigrada bio bi ugrožen i sam Zadar. Novigradska tvrđava bila je jedna od najvažnijih deset utvrda na dijelu Mediterana kojim su gospodarili, ističe Anzulović.

Tamnica kraljice Marije

Uz tvrđavu se veže još jedna zanimljivost. Naime, tvrđava je bila tamnica ugarsko-hrvatskoj kraljici Mariji i njenoj majci Elizabeti, supruzi Ludovika I. Anžuvinca, kćeri bosanskog bana Stjepana ll Kotromanića. Tim događajem Novigrad ulazi ne samo u europsku nego i u svjetsku povijest. Kraljica Elizabeta nije preživjela, a njena kćer Marija je za razliku od majke dočekala oslobođenje.

– Marija Anžuvinska i njena majka Elizabeta, kad su išle iz stolnog Budima u Hrvatsku zatočene su u blizini Đakova. Najprije su bile zatvorene u ličkom Počitelju odakle su radi veće sigurnosti premještene u Novigrad. Po usmenoj predaji, postoji i lik čovjeka koju ju je čuvao. On se zvao Bubin Panić, narodni junak koji je imao kaštel uz obalu novigradskog podgrađu kojeg je oplahivalo more. Postojala je i uzrečica »Čamila je ungarska kraljica u tamnici Bubina Banića…« Po predaji, najprije je bila zatočena u njegovu kaštelu nakon čega su je preselili na tvrđavu radi veće sigurnosti. Tu su, međutim, bitne priče koje je nadahnuto pisao i August Šenoa. Razvile su se priče o tajnim prolazima, o čak devet tajnih prolaza koji su išli od luke do Fortice. Šenoa je u svom romanu pisao da je postojao tajni prolaz kojim je došao jedan Grk kako bi je ubio. Svakako, Elizabeta je okončala život na Fortici, ali u izvorima nisu suglasni o uzrocima njezine smrti. Po nekim tvrdnjama bila je zadavljena, svezana u vreću i utopljena u Zrmanji. Samo je suvremenik, zadarski kroničar, Pavao Pavlović, tvrdio da je umrla prirodnom smrću jer nije bila zatočena da bi bila ubijena, već za razmjenu. Elizabeta je u zatočeništvu vezla jedan kraljevski plašt koji je prekrojen u misnicu, a čuva se u novigradskoj župnoj crkvi, kazao je Anzulović dodavši da je bila zatočena u kolovozu 1386. godine, a vijest o njenoj smrti je došla sredinom siječnja 1387. godine, nakon čega su Novigrad opsjedali krčki knezovi potpomognuti s knezovima Kurjakovićima i s vojskom Žigmunda Luksemburškog, koji je bio zaručnik Marije Anžuvinske. Bitno je znati da je ona dala napraviti škrinju Sv. Šimuna i da se njena kruna čuva kod zadarskih benediktinki. Marija je na kraju bila oslobođena uz pomoć mletačkog brodovlja, nakon tri mjeseca.

Jadran Anzulović

Rončani i žabari

Kao svjedok vremena u tvrđavi se nalazi i jedna željezna kugla u kamenom zidu. Pronađeno je oko dvjestotinjak komada takvih manjih ili većih ulomaka, a sve one su iz vremena osmanske opsade Novigrada, kazao nam je Anzulović pokazavši nam odakle su Turci točno gađali.

– Tri su dana gađali po tvrđavi, a ovo je jedina koja je ostala u tvrđavskom zidu. Ostale su pohranjene u zbirci, a njihov pronalazak govori da se tu uistinu dugo ratovalo. Inače, tvrđava nakon pada Mletačke republike gubi funkciju. Jedino su se održavale straže za vrijeme Napoleonove uprave. Nakon toga je napuštena i onda je država tvrđavu dala na prodaju. Otkupila ju je Novigradska općina i rijetkost je da je spomenik kulture ovakvog tipa u vlasništvu Općine i to već 200 godina. A moramo napomenuti kako je krajem 19. stoljeća postala i perivoj u kojem je bila posađena borova šuma i kao takva se i danas koristi kao izletište, ali i kao mjesto za dječje igre, kazao nam je Anzulović podijelivši s nama svoja sjećanja na vrijeme provedeno na Fortici.

– Skupine su se dijelile na Rončane i Žabare. Dolje u mjestu je satni toranj koji dijeli mjesto. Istočno od tornja su žabari jer je bilo žaba u zaljevu, a zapadno rončani prema morskoj patki, Roncu. Te dvije skupine su uvijek bile suprotstavljene, bilo u igrama, bilo u tučama, bilo u igranju nogometa. Obožavao sam dolaziti igrati se na Forticu. Čak je bio i naziv za nas koji smo tu uvijek provodili vrijeme – Fortičari. Svi su se tu skupljali, znalo je biti svega, kazao nam je Anzulović dok smo šetali po tvrđavi i pokušavali zamisliti bitke koje su se vodile, svakodnevicu unutar ovih zidova, providurove odaje, kapelu i stražarnicu gdje su bile zatočene kraljice.