SESTRUNJSKO LITO Na narodnoj nošnji oživjeli su fuštan, buštin, košulja..

Na najstarijem dijelu otoka Sestrunja, u Starim dvorima, svečano je predstavljena obnovljena narodna nošnja, čime je započela ovogodišnja manifestacija Sestrunjsko lito. Događaj je održan uoči blagdana zaštitnika otoka sv. Petra i Pavla.

Projekt obnove pokrenula je Udruga za očuvanje kulturne i prirodne baštine i razvoj otoka Sestrunja – Estium, koja već desetak godina djeluje s ciljem očuvanja otočne baštine. Uz podršku Turističke zajednice Općine Preko i donacije OTP banke, rekonstruirane su muška i ženska verzija sestrunjske narodne nošnje, koja je tijekom 20. stoljeća gotovo potpuno nestala.

Knjiga i fotografije

– Narodna nošnja se između dva svjetska rata izgubila, to možemo reći sa sigurnošću. Onaj tko je o tome pisao bio je svećenik Filipi, koji je bilježio sve o životu ljudi na otoku, pa tako i o nošnji, kazao je predsjednik udruge Tomislav Švorinić te dodao kako je rekonstrukcija bila izazovan posao u čemu im je od velike pomoći bio etnolog Livijo Marjan.

Naime, jedini sačuvani opis sestrunjske narodne nošnje pronađen je upravo u knjizi »Otok Sestrunj« don Amosa Rube Filipija, već spomenutog dugogodišnjeg župnika i kroničara otoka.

– Iako se više bavio arheologijom nego etnologijom, zapisao je ono što su mu ljudi prenijeli. Upravo su ti opisi bili temelj za obnovu, istaknuo je Švorinić te dodao kako se sestrunjska narodna nošnja u bitnom ne razlikuje od drugih otočnih nošnji.

– To su sve varijacije na temu – je li fuštan bio crven gore ili dolje, kakvi su bili botuni na krožetima i slično… Na starim fotografijama može se jasno vidjeti osnovni sastav – fuštan, buštin, košulja, zalistavac kao i kod narodne nošnje na Ugljanu, Velom Ižu i tako dalje, kazao je Švorinić dodavši kako je narodna nošnja, koja se nosila do početka 20. stoljeća, bila svečana nošnja, koja se nije nosila za rad, već u posebnim prilikama.

Međutim, nakon Drugog svjetskog rata, ljudi su počeli kupovati gotove komade odjeće u gradu, pa se izvorna narodna nošnja postupno izgubila.

Čuvari baštine

– Još uvijek radimo na obnovi tzv. kaporana – zimskih jaketa koje su bile dio nošnje. Kad sve to dovršimo moći će se pogledati na Sestrunju, poručuje Švorinić.

Osim obnove narodne nošnje, cilj im je postpuno vratiti i izgubljene običaje.

– Jedan od običaja koji smo obnovili su čuvari Božjeg groba, koji se danas rijetko mogu vidjeti, mi to jedini imamo ozbiljno u Zadarskoj nadbiskupiji. Za čuvare smo isto našli pisani trag, kao i za nošnju. Prema zapisima, u Velikom tjednu, od Velikog četvrtka do Velike subote, četiri vojnika čuvala su Božji grob. Mi smo dodali i zapovjednika, a ključ su četiri čuvara koja stoje sve dok se ne zapjeva »Slava Bogu na visini«, govori Švorinić te ističe kako se u udruzi baziraju na očuvanju duhovnog identiteta otoka.

Uz čuvare, nastoje sačuvati i crkvene napjeve, misna slavlja, pohode Blaženoj Djevici Mariji, feštu Petrovu. Cilj je, ističe Švorinić, da se duhovna baština ne zaboravi. Međutim, udruga ne planira stati samo na običajima – u planu je i istraživanje arheološke baštine, uključujući stari kamenolom, za koji vjeruju da je bio najveći u ovom dijelu Jadrana još u vrijeme Ilira.

– Našli smo čak i jedan sačuvani ilirski grob. Sad trebamo napraviti stazu do njega, osvijetliti ga i ispričati priču o njemu, otkriva nam planove Švorinić.

Povratak otoku

Uz sve to, nastoje organizirati i razne događaje, od dječjih igara, turnira, do središnje fešte koja se održava posljednje subote u srpnju. Lani su tako, primjerice, oživjeli mjesto kroz tzv. kvartovske fešte, a tijekom zime su organizirali Advent i maškare.

Iako tijekom zime na otoku živi svega desetak ljudi, većina članova udruge su mladi i zreli ljudi iz Zadra, koji se, kako kaže Švorinić, ne mogu otrgnuti vezanosti uz otok.

– Ne živimo na otoku, ali smo vezani uz njega. Vraćamo djecu i mlade, želimo da i oni to zavole i sami počnu organizirati događaje. Ne samo ljeti, nego i zimi. Cilj nam je sačuvati tradiciju, ali i oživjeti mjesto, privući mlade, barem ljeti, a polako i tijekom zime. Ove godine nas je za Uskrs bilo dolje preko stotinu – što se ne pamti. Tako da mislim da nam ide dobro, zaključuje Švorinić te poručuje »bolje da umre selo nego običaji, uz nadu da će manifestacija poput Sestrunjskog lita, ali i svi ostali projekti koje provode i dalje buditi zaboravljene dijelove materijalne i nematerijalne baštine otoka Sestrunja.