UŽAS PRED BOŽIĆ Svjedočanstvo žene koja je preživjela pokolj u Bruškoj: 'Bila je to noć užasa, koju je teško opisati...'

Nesretni 21. prosinac ostao je trajno upisan u kolektivno sjećanje sela Bruške i šireg benkovačkog područja kao „Božićni masakr Marinovića“. Naime kobnog dana, 21. prosinca 1991. godine, u zaseoku Gornji Marinovići ničim izazvani pripadnici paravojnih srbočetničkih postrojbi bez ikakve milosti strijeljali su deset nedužnih civila, a dvoje ih teško ranili, u njihovim domovima, praktički ispred kućnog praga.  Na širem benkovačkom području sličnih zlodjela tijekom Domovinskog rata bilo je na stotine.

Svjedočanstva žena Zadarske županije u Domovinskom ratu sakupile su i objavile u knjizi „Koracima nade u istinu“ 2011. godine vrijedne žene iz Udruge „Žene u Domovinskom ratu – Zadar“. Povodom tužne obljetnice zločina u Bruškoj, za koji nitko nije odgovarao, donosimo iz knjige svjedočanstvo tada 15-godišnje Jasne Marinović danas Denona.

„Imala sam tada svega 15 godina…“, započinje svoju ispovijest Jasna. „Završila sam osmi razred. Upisala srednju kemijsku u Benkovcu. Prvi dan škole šok! Program je počeo na srpskom jeziku, na ćirilici. Tata, dvije sestre i brat bili su u Zadru, a ja sam ostala s mamom, tetkom i babom na selu, u Bruškoj. Volim je.

Moje selo Bruška, zaselak Marinovići, smješteno je u srcu Bukovice. Kamen i zelenilo. Mir. Mjesto je bilo s „miješanim stanovništvom“, a u šest kuća su živjeli lokalni Srbi s prezimenom Drača i Dobre. Kolale su razne informacije i dezinformacije, a mi smo redovito slušali i gledali TV vijesti i čekali što će se dogoditi. Uskoro smo počeli živjeti bez struje.”

Lojalni Srbin Sveto

“U našem selu je živio i Srbin Sveto Drača, koji se ponašao kao Hrvat, pokušavali su ga mobilizirati u njihovu krajinsku vojsku, ali on je to odbijao, dok je mogao. Vršili su veliki pritisak na njega, ali se je on uporno oglušivao na njihove pozive. Kad više nije imao izlaza, ušao je u sastav JNA (u 10. mjesecu 1991. g.) Toga dana, bolje rečeno te noći 21. prosinca 1991. g. oko 20 sati bila sam u kući s majkom, dvije susjede i rođakom Draganom Marinovićem, kojem je to bila zadnja večer u svojoj kući. Oko 20.15 sati na vrata je netko pokucao, ja sam izašla u hodnik i upitala: „Ko je?“ Muška osoba mi je odgovorila grubim glasom „Otvaraj!!!!“ Upitala sam po drugi put: „Ko je?“ Tad mi je taj isti glas odgovorio: „Milicija Krajine – MARTIĆEVCI!!!!“ i tad su ispalili rafal iz automatske puške. Vidjela sam njihove obrise kroz mutno staklo ulaznih vrata. Uplašila sam se jako i vratila sam se u prostoriju u kojoj smo boravili. Baba i tetka su spavale u staroj kući. Majka nije htjela otvoriti vrata i tražila je da se ponovno predstave. Izvana se čulo: „Milicija Krajine – martićevci, otvaraj!“ Bojale smo se, njihovi glasovi i namjere nisu slutile na dobro. Odlučile smo pobjeći iza kuće preko dvorišnog zida prema vinogradima. Jedan je povikao: „Utekoše nam! Bježe nam!“ i onda se čuo rafal, počeli su pucati po nama. Vidjela sam metke iza sebe kako svjetlucaju u mraku i pomislila da ću uteći iza zida da se zaklonim, ali je onda uslijedio drugi rafal meni jako blizu. Osjetila sam neku čudnu toplinu, manje fizičku bol i pomislila kako ovo sigurno ne ću preživjeti. Tada sam pogođena s dva metka, u kuk i desnu ruku. Počelo je boljeti. Pala sam na zemlju i ostala ležati, bila sam pri svijesti. Mama je bila udaljena od mene 4-5 metara i povikala je u očaju: „Ajme meni, ubiše mi Jasnu!“

Mrtvo selo

“Majka se vratila, a s njom i Sofija, Srpkinja čiji je muž ubijen zato što nije bio za rat protiv Hrvata i okupaciju hrvatske zemje. Odvukle su me iza zida u vinograd, tu smo ostale oko tri sata. Krvarila sam jako, mama i susjede su mi odjećom podvezale ruku da ne iskrvarim. Sve više i više me je boljelo. Na moje zapomaganje Jeka je odlučila otići po pomoć u najbližu kuću, ne sluteći kakav će prizor tamo zateći. Nakon višesatnog skrivanja i iščekivanja vratile smo se kućama, susjeda Jeka zatekla je ubijenog supruga Petra Marinovića, rođake Duška i Roku Morinovića te susjeda Svetu Draču, Srbina mobiliziranog u JNA koji im je bio u posjetu. Oni su bili postrojeni uza zid i strijeljani, s njima je bio i Ante Marinović koji je pogođen s pet metaka i čudom ostao živ.

Od mještana sam čula da su na ulazu u selo pronađena ubijena još četiri člana obitelji Marinović, to su bili Krste Marinović i njegova supruga Draginja te susjeda Stana Marinović i Maša Marinović. Ali to još nije sve što su zločinci počinili te večeri. Dragana su odveli iz moje kuće i ubili ga ispred njegovog dvorišta skupa s njegovom majkom Ikom.

Bila je to noć užasa, koju je teško opisati. A strah…vjerujte mi da čovjek nije svjestan koliku količinu straha može preživjeti.”

Polumrtva u kninskoj bolnici

“Sutradan, 23 sata nakon mog ranjavanja, ja sam odvezena u Benkovac vozilom Hitne pomoći, gdje su mi samo isprali rane i dali infuziju, te su me prevezli u bolnicu u Kninu. Kako sam jako iskrvarila, dali su mi transfuzijom krv, pitam se i danas čiju.. Zdravstveni radnici i medicinsko osoblje u kninskoj bolnici su bili ljubazni prema meni kao prema svakom pacijentu. Morala sam na operaciju. Hoću li se probuditi? Prva operacija trajala je od 21 sat do 4 ujutro, sve su mi rane morali ponovno čistiti, jer se sve bilo inficiralo. Nakon 4-5 dana su mi sašili kuk. Skrpali su me. Nakon bolničkog tretmana izašla sam na Staru godinu 30. prosinca 1991. g. iz kninske bolnice. Na ruci sam imala otvorenu ranu iz koje se stalno cijedio gnoj, pa sam se morala vratiti u tu istu bolnicu 13. 1. 1992. Da mi sašiju ruku. Dok sam ležala polumrtva u bolnici u Kninu, došao me ispitivati predstavnik milicije tzv. SAO krajine Milan Burza o tome što se dogodilo. O zločinu u Bruškoj su izvijestili tamošnji mediji, uključujući novine u Kninu, ništa što je tamo napisano nije odgovaralo istini, a kamoli mojem iskazu. Oni su to skrojili kako im se svidjelo.

Čula sam za zločine počinjene nad Hrvatima u Škabrnji, Nadinu, Erveniku i Medviđi. Bilo me strah. Crveni križ je organizirao prijevoz nas Hrvata koji smo ostali zarobljeni u zaleđu. Išli su oni koji su htjeli ići. Neki su došli i kasnije.

Kad sam došla u Zadar 18. 1. 1991. smjestili smo se u hotel Zagreb, tamo sam upoznala svog muža, tad pripadnika specijalne postrojbe Bojna „Kralj Tomislav“, a i danas je pripadnik hrvatske vojske – vojne policije. On je bio moje svjetlo na kraju tunela. Nakon proživljenog pakla Bog mi ga je poslao kao najveću nagradu u mom životu. I onda još jedan nezaboravan trenutak u mom životu, sa 17 godina sam postala mama.

Danas imam četvero djece: Marina, Josipa, Antu i Luku. Živimo u stanu od 43 m2 koji smo dobili na korištenje.

Bila sam haaški svjedok u procesu protiv Miloševića i Martića. Zaborav ne dolazi u obzir, ali ni oprost!! Užasno me boli, kao žrtvu i kao čovjeka, što još nisu pronađeni i osuđeni počinitelji ovog zločina, a i mnogo drugih zločina nad Hrvatima u Domovini Hrvatskoj!” – završava potresno svjedočanstvo Jasna Denona.