Posjetili smo Medviđu i okolne zaseoke: 'Krv smo prolili za Bukovicu, a danas smo zaboravljeni!'

Nemaju vodu. Nemaju liječnika, ni ambulantu, ni medicinsku sestru. Ni zubara. Nemaju niti jednu trgovinu, niti školu. Ceste su im razrovane, krpaju ih sami, do kućnih pragova idu kroz blato i makadam.

Slika je to srca Bukovice, velike i lijepe Medviđe. Stanovnika je pedesetak. Rekli su nam da je Bog digao ruke od njih i da su i Bukovica i sama Medviđa svakome divna destinacija samo kada treba – dobro jesti.

Zamišljali drugačije

– Doći na odmor i doći na fešte, na našu dobru spizu, to je svima drago. Dođu i odu. Pričaju o ljepoti Medviđe i cijelog ovog kraja, ali mi nemamo ljudi više. Vodu nemamo, dovoze je cisterne. Zato imamo vukove. Samo što u kuću ne uđu. Znate, drugi dan nakon Oluje, kad smo oslobodili naš kraj i došli na naša zgarišta, bili smo puni zanosa, sve smo zamišljali drugačije. Zapravo je jednostavno: zamišljali smo i željeli život. Običan, normalan život. Danas sve više mislim da politika kao da želi da nas se riješi. Kako drugačije objasniti da 30 godina nakon Oluje ovaj kraj nema vodu?! Nemamo osnovne uvjete za život, kaže nam Goran Erstić, 51-godišnjak, koji je sa suprugom Dariom nakon rata ostao živjeti u Medviđi, u zaseoku Erstići, gdje su podigli troje djece.

– Ne pitaj kako sam uopće uspio odgojiti i u Benkovac slati u školu djecu, kaže nam Goran, čije je dvoje starije djece odselilo u Zadar. Molio je vlasti, Grad Benkovac u čijem je sastavu Medviđa, da mu se barem do kuće položi asfalt. Ništa. Goranu osobito teško pada izostanak bilo kakve brige za infrastrukturu i druge potrebe ovoga kraja, upravo u ove dane, kada se, 9. veljače, obilježava pokolj 18 civila 1993. godine iz Medviđe, od kojih je deset iz zaseoka Erstići.

– Obećanja slušamo 30 godina. A za vodovod ni projekta još nema. Moja djeca bi ovdje ostala živjeti. Ali, od čega? Kad vam kažem da nemamo liječnika, trgovinu i vodu, treba li uopće reći da nema ni radnih mjesta? U dućan idem u Benkovac ili u Kistanje. Ovaj kraj je na prekretnici. Ili će se hitno nešto maknuti s nulte točke ili je gotovo. Ako išta ostane i opstane, to će biti nešto turizma. Ali djece, života… toga više neće biti, govori Goran.

Ivan Genda

Nema snage otići

Medviđa je velika, zaseoci su razbacani na 40 četvornih kilometara. Na cijeloj toj površini danas živi pedesetak ljudi. Za usporedbu, prije stotinjak godina Medviđa je imala više stanovnika nego Benkovac, Obrovac ili Biograd na Moru.

Koliko god bili uporni u obilasku zaselaka u potrazi za ljudima koji u Medviđi obitavaju, prije ćete sporadično naići na pastire. Naseljenih dijelova Medviđe nije puno ni ostalo: od nekadašnjih 60-ak zaselaka, danas ih je 15. Prelijepi kraj pun bogate prošlosti danas je jednostavno – prazan.

– To je zato što država radije štiti vukove nego ljude. Nemamo ljudi, ali imamo medvjede, lisice, vukove i čagljeve. Ja kažem da je moj život ovdje gorka pilula… Zašto sam ostao ako je nemoguće ovdje normalno živjeti? Možda zato što sam lud, ali reći ću vam: ovdje je toliko krvi proliveno, da bismo imali svoju državu, da nemam srca ni snage otići. Ako svi odemo, zašto smo onda ovo branili, kaže Davor Pilipović, 50-godišnji pastir kojega smo zatekli kod velikog bunara Krmpot, nekada jednog od najvažnijih izvora vode za Medviđu. Davor je imao veliko stado ovaca, ali vukovi su ga doslovno prepolovili.

– Institucije nas ne podržavaju. Pogledajte austrijska sela, generacije tamo žive i seoskim načinom života se ponose. Kod nas su vrijednosti iskrivljene. U gradu kupe ljudi kakicu za psima, možda bi se i ovdje bavili stočarstvom kad bi imali osnovne uvjete, prije svega vodu, kaže Davor.

Turistički potencijal

Naziv Medviđa, kaže nam Ivan Genda, nastao je od riječi med i ljepota. Znači da ono što se vidi je kao med. U zaseoku Gende Ivan živi sa suprugom Anđelkom, sada kad su otišli u mirovinu. Profesor je hrvatskog jezika i autor je knjige »Narodna medicina Bukovice.«

– Izmišljamo fešte da bi nam ljudi došli. Ovdje nitko ne obitava, jer nema onog što je osnovno za život – vode. Prije smo imali brojne izvore, ali su presahnuli. Znam ljude koji bi se vratili, bavili bi se i poljoprivredom, ne samo stočarstvom. Ali kako bez vode? Cisternu nekad čekamo po 15 dana. Imali smo mi i trgovine i gostionice… I ambulantu i školu. Danas ništa. Ni zubara. Eto, liječimo se sami. Rakijom, svinjskom masti, kvasinom, kozjim gnojem… Ne pitajte. Sumorno je. Željni smo ljudi. Iz nekog razloga naš se opstanak ovdje ničim ne podržava. A tako smo bogati ljepotom i poviješću… Gende su na 500 metara nadmorske visine i imamo spise iz vremena Rimljana koji govore o blagodati ovog zraka, točno ovdje gdje se sudaraju planinska i mediteranska klima, kaže Ivan Genda.

– Mislim da će Medviđa živjeti samo sezonu. Ne vjerujem da ćemo ikada više imati život, s tugom je zaključio Genda.

Primjera za turizam u Medviđi ima. Među najpoznatijima je Ranch Wild North u zaseoku Katuša, a pronašli smo i Duška Šarića u zaseoku Vidakovići, koji je obnovio starinu i uredio kuću za odmor. Sin Luka, 26-godišnji magistar elektrotehnike, radi i živi u Zadru, ali u uređenju kuće za odmor zdušno pomaže, priprema za sezonu je u punom jeku.

– I bazen sada radim. Imam volju. Da, naravno, nemam vodu, ali zvali smo rašljara, možda nešto nađe… Uz to, na uzvisini je gusterna pa slobodnim padom imam nešto vode. Prelijevamo, jer je stara, iz 1908. godine. Imam volje za ulaganje i vjerujem u potencijal koji ovaj kraj ima za turizam, ako već nema za život, kaže Duško Šarić.

Goran Erstić

Ranch Wild North

Najreprezentativnije turističko imanje ima Goran Katuša, 50-godišnjak, poseban po tome što je jedini, porijeklom iz tog kraja, napustio život u Zadru i sa suprugom Katicom i sinom Lovrom se nastanio u zaseoku Katuše u Medviđi. Njegov Ranch Wild North je nastao obnovom objekata izgrađenih 1826. godine. No, put koji s glavne ceste vodi do ovog reprezentativnog imanja, uređenog s puno ljubavi prema starini, je oronuo i zapušten.

– Nemam pravo sam urediti cestu, pa je sve ovako, puno rupa i odrona. Ako se ovako nastavi, sela Bukovice će izumrijeti i podrška koju trebamo danas neće imati kome biti pružena. Mi imamo veliku volju, ali podršku zaista nikakvu. Nakon 30 godina od rata nemamo vodu, to je ogroman problem. Sve ostaje na riječima. Najbliža trgovina nam je 20 kilometara daleko. Zašto nema podrške ljudima koji se ovdje žele vratiti, ne znam. No u 21. stoljeću teško je dočekati goste s ovakvom cestom, slabim internetom, vodom koju čekamo da stigne cisternama i sa čestim prekidima opskrbe električnom energijom. Gubimo sve atribute sela. Ne bih volio doživjeti da na kraju svi napuste ovaj kraj i da sve ostane na pričama što je i kako trebalo, a nije se napravilo. Doslovno je zadnji čas. Nedavno je zaseok Mršići dobio cestu, ali to je druga priča, tamo nije bilo asfalta, kaže Goran Katuša.

Duško Šarić

Kameni ledenjak

– Našoj djeci ne trebamo ostaviti zidove, kuće, nego im stvoriti mogućnosti da žive ovdje. Ja bih otvorio restoran, dolaze izletnici i pitaju nešto za jelo, jer nema ni trgovine ovdje, i ja ih šaljem u Knin. Ali kako ću držati restoran ako nemam vodu? Do kuće nema ni asfalta, a ne smijem ga sam napraviti. Prelijepo smo uredili, ali do ulaznih vrata je često sama kaljuža, kaže Goran.

U neposrednoj blizini njegovog imanja nalazi se kameni ledenjak, »čudo Medviđe« na 650 metara nadmorske visine, pun legendi i predaja. Lokalitet vrijedan posjeta, krški fenomen nevjerojatne ljepote, odakle put vodi i do Jurišinke, najvišeg vrha Bukovice s kojega pogled seže od Šibenika do Paga. Pokrenuo je Katuša inicijativu da se kameni ledenjak proglasi geološkim parkom. No, kao i za sve drugo, ni za ovaj bukovački fenomen i inicijativu da ga se sačuva i bolje prezentira, od nadležnih nema reakcije. Medviđa je, unatoč ljepoti, potencijalu i volji pojedinaca da se u njoj nastane, jednostavno zaboravljena.

Davor Pilipović