ponedjeljak, 25. studenog 2024

Weather icon

Vrijeme danas

8 C°

REPORTAŽA S OTOKA

Na Ošljaku nemaju trgovinu, poštu ni liječnika, a skoro svi se prezivaju Valčić

Autor: Nina Vigan

25.06.2024. 17:26
Na Ošljaku nemaju trgovinu, poštu ni liječnika, a skoro svi se prezivaju Valčić

Foto: MISLAV KLANAC



Već dok trajekt lagano pristaje na obalu najmanjeg naseljenog otoka na Jadranu, obuzima nas mir i vrijeme počinje teći malo drukčije. Borovi, suhozidi, stare kamene kućice, male barke u maloj ribarskoj lučici na otoku Ošljaku prava su oaza mira. Na otoku nema automobila, samo jedan mali quad lokalnog majstora, nema ni trgovine, ni pošte, ni liječnika.


Od Preka je otok udaljen samo pola nautičke milje, a krije bogatu povijest koja seže od davnina, točnije od 6. stoljeća od kad je datirana crkva sv. Marije koja se nalazi u mjestu. Iako se otok naziva Ošljak, mještani ga zovu Lazaret po imenu koje je dobio u 17. stoljeću kad je služio kao karantena za zaštitu od kuge. O povijesti otoka, ali i o sadašnjici, razgovarali smo s Davorom Valčićem i njegovim prezimenjakom Dinom Valčićem. Kad smo kod prezimena, na otoku – skoro se svi prezivaju Valčić.


FOTO: MISLAV KLANAC


Piratski korijeni


– Kad su se prvi doseljenici iskrcali na Ošljak, zemlja je bila u vlasništvu Grčke, a i iskrcali su se na krš, golet, nisu imali što drugo raditi nego su se bavili piratstvom. Jedan od njih je bio i Copulo, pirat s Ošljaka koji je u Puli obješen baš zbog piratstva, tako da recimo imamo te piratske korijene. Ljudi koji su ovdje živjeli, nisu baš imali od čega živjeti. Nisu mogli saditi, di god zabodeš motiku, čak i sad nađeš neku kost. A i nakon karantene… Svaki komadić otoka ima neku priču, zato i ima ovu neku čudesnu energiju. Svi mi koji smo odrasli na ovom otoku, svi imamo potrebu vratiti se i biti dio ovog otoka. Tako da, primjerice, mi smo i zimi tu više manje, ovisno o obvezama, a zimi je tu savršeno. Ručak se spremi zajedno, u grupi, nosi po kućama i tako, kazao nam je Davor dodavši da se sve mijenja dolaskom ljeta kad na otok pristižu turisti i domaći. Također je podijelio s nama ozbiljan problem koji otočani imaju s dolaskom turista.




– Na otoku svi sadimo krumpire, salatu, pomidore, svi imamo smokve. Onda dođu turisti, pa svaki ubere jednu smokvu, jedan pomidor i na kraju uđu u dvorišta i sve poberu. Jedino krumpire neće kopati, kroz smijeh nam govori Davor dodavši da upravo ono što otok pruža sve više i više ljudi vuče natrag svojim korijenima.


– Dosta se generacija mladih vratilo na otok. Kažem, svih nas vuče, imamo malo polja, malo ribe uhvatimo u moru i tu ljubav prema otoku pokušavamo prenijeti i na svoju djecu, a to nije problem jer kad dođu ovdje, imaju sve, kazao je Davor izbrojivši oko osamnaest stanovnika koji žive na otoku zimi, dok ljeti dolaze svi Valčići koji su odselili s otoka. Nakon ljeta, otok opet postaje osamljen.


Davor i Dino otkrili su nam mali detalj o otoku, o snimanju filma »Odisej« u kojem je glumio Armand Assante, a o čemu je Dinu otac nekad pričao.


– Pošto je tu na otoku tad sve bilo lipo obrađeno, kad nije bilo toliko borova, sadilo se skroz do mora. Tu su bili podanci s artičokama, krumpirom, kapulom i ostalim povrćem. Stoga se na tom dijelu snimao onaj dio gdje Odisej i njegovi suputnici izlaze na otok čarobnice Kirke. Kad se popne, shvati da je na nastanjenom otoku jer je sve obrađeno. To je onaj dio od ferala prema jugu, tamo gdje je taj dio sniman, kazao nam je Dino koji kaže kako je život na otoku opušten, te kako s Udrugom mladih Kumbul organiziraju fešte, humanitarne akcije i razna događanja kako bi obogatili život otočana i posjetitelja. Na otoku djeluje i Udruga Kreativa – Lazaret čija nas je predsjednica, Vesna Sabolić, također dočekala na otoku i pokazala nam zanimljivosti koje ovaj otok krije. Upoznala nas je s još par Valčića, a i otkrila kako se pripremaju za nadolazeću umjetničku koloniju »Muk na Lazaretu« koju Udruga već tradicionalno organizira.


FOTO: MISLAV KLANAC


Okupljanje na boćalištu


Sabolić nam je pokazala staro seosku cjelinu, stari dio Ošljaka gdje su mještani stanovali, ali i ljetnikovac obitelji Nakić. Vidjeli smo i staru crkvicu sv. Marije, najstariju ranokršćansku crkvu nastalu na rimskoj vili iz 6. stoljeća. U crkvi se sad misa slavi samo na Velu Gospu, a mjesto okupljanja na otoku je boćalište ispod stabla seoske murve. Kraj boćališta je i stara česma ili, kako nam je kazao Željko Valčić, stara špina na kojoj piše štedi vodu, velikim slovima.


– S velike gusterne iznad sela skupljala se voda na ovu špinu, na koju su skoro svi dolazili. Voda se slijevala i u drugu gusternu, odakle se nosilo zalivati sićem, kazao nam je Željko dok smo dolazili na igralište koje je, kako kaže, prije dvadesetak godina betonirano. Na igralištu je iscrtan i logo Udruge Kumbul, mjesto gdje organiziraju humanitarna sportska natjecanja.


– Prije je ovdje bila samo livada, ali smo tu igrali nogomet s krpešicom. U staru čarapu bi natrpali krpe i time smo igrali nogomet. Bilo je trnja, bilo je svega, ali mi smo igrali bosi. Danas se djeca isto igraju ovdje, ali su najviše na mulu gdje se kupaju. A ovo ovdje je bila škola u koju su djeca išla od prvog do četvrtog razreda sve do 1958. godine, nakon čega se na vesla išlo do Preka kako bi došli do škole, pokazao nam je Željko.


»Sad idemo ubrdo«, kazali su nam lokalci, a prvo što nas je dočekalo kad smo izašli s betonske staze na zemljani putić, bili su ogromni pauci koji su se nadvili nad nama. Pješačka staza na otoku duga je oko dva kilometra, prolazi pored svjetionika i ostataka vjetrenjače iz 17. stoljeća. Zbog prirodne i kulturne baštine kojima obiluje, otok Ošljak 1985. godine proglašen je park-šumom, a kasnije je uvršten u zaštićena područja kao značajan krajobraz.


FOTO: MISLAV KLANAC


»Ošljačka saga«


– U ovim podancima prije nije bilo travke. Tu je rasla prva blitva, prvi bob i prvi artičoki koje su odvozili odavde u Rijeku, a sad više nema tko održavati podanke. Evo malo i gospine trave, a evo i majčine dušice. Prvo je Ošljak bio park-šuma, a kasnije je registriran kao zaštićen krajobraz jer je cijeli otok prepun podanaka omeđenih suhozidima, dakle krajobraz oblikovan ljudskom rukom. Dapače, trenutno hodamo po suhozidu, kazala nam je Sabolić kad smo stigli do mlinova koje je dala izgraditi obitelj Calogera, nakon što je početkom 18. stoljeća kupila otok. Inače, otok je kroz vrijeme bio u posjedu vlastelina, nadbiskupije ili zadarskih plemićkih obitelji.


Do mlinova se može stići ovako putem »ubrdo« kao što smo mi, ali i šetnicom uz more. Svakako, kojim god putem krenuli, pratit će vas par leptira jarkih boja, miris borova i šum valova koji se razbijaju o hridi. Svi lokalci s kojima smo razgovarali složili su se u jedno – zimi je na otoku najljepše, a Davor nam je ispričao priču vezano uz pjesmu »Ošljačka saga« koju je napisao i izveo s Postolar Tripper sastavom. Pjesma duhovito progovara o zadarskim bodulima, osobito o osobama koje su obilježile njegovo odrastanje na Ošljaku.


– Pjesma se iz neke zafrkancije pretvorila u himnu. Prošle godine na fešti je trajekt došao oko ponoć i pol, spustila se rampa i ta stvar je slučajno zasvirala. Na kraju su svi mještani plesali na rampi od trajekta i to je bila prava scena, kazao nam je Valčič taman dok je nama pristizao naš trajekt koji je valjalo uhvatiti. Zanimljivo, dok smo promatrali otok s trajekta, grupica do nas je raspravljala ima li još neko prezime osim Valčića na otoku, a zaključili su kako je to svakako jedino pravo prezime otoka.


FOTO: MISLAV KLANAC