OTOČNA IDILA Otok Iž prava je oaza mira zimi, a zabave ljeti

Foto: LUKA JELIČIĆ

Otok Iž ugnijezdio se između Dugog otoka i otoka Ugljana, a kada nakon sat vremena plovidbe stupite na kopno, dočekat će vas miris tamarisa, miris mora i skladna pjesma cvrčaka, zvuk vrućeg ljeta. Tako je bilo i to popodne kad smo se iskrcali u Velom Ižu. Na otok treba doći makar na dva dana, ali i ako dođete i samo na jedan dan možete doživjeti onu otočnu idilu. Kupače koji samo s ručnikom preko ramena biraju na koju stranu će se otići okupati, bicikle i romobile na svakom koraku, par svačijih mačaka i miris ribljeg ručka iz nečije kužine. Iako se Iž, kako mu ime i sugerira, čini malim otokom, ovo je mjesto na jedan drugi način – veliko. Tako je na Ižu još 1927. godine otvoren Dom kulture izgrađen na inicijativu mještana. Danas je to drugi najstariji dom kulture na Jadranu, a u njemu se održavaju brojne manifestacije koje obogaćuju svakodnevicu otočnog života. Upravo o tom otočnom životu razgovarali smo s predsjednikom MO-a Veli Iž Sinišom Kulišićem koji nam je kazao kako je Dom kulture pravo bogatstvo.

Zub vremena

– Dom je prekrasan, a s obzirom na zub vremena potrebna mu je obnova. Pomalo se ulaže u njega i dovodi do prvobitnog izgleda, kao što je bio tih dvadesetih godina kad su ga naši iseljenici napravili. Ima puno toga za napraviti, a jako je značajan objekt ovdje na Ižu jer se stvarno puno toga događa unutar tih zidova. Neki dan nas je posjetila Nela Šarić, sad je izložba fotografija, non stop nešto, kazao je Kulišić dodavši da se uglavnom sve događa ljeti.

– Nama ljeto traje od 20. srpnja do 15. kolovoza i to je prava špica sezone gdje je sav smještajni kapacitet popunjen. A pošto je mali otok, vidi se ta gungula, živost otoka pogotovo u večernjim satima gdje se svi sjate na Slanac. Događanja su ove godine na razini, zahvaljujući kafićima u kojima se svaki tjedan organiziraju koncerti. Čini mi se ponekad kao da je življe ovdje nego u gradu, napominje Kulišić.

Kad pričamo o događanjima na Ižu, nikako ne smijemo izostaviti običaj biranja Iškog kralja. Na zadarskim otocima običaj biranja kralja je postojao gotovo po svim otocima, a na otoku Ižu je živio sve do 1870-ih godina. Gotovo stotinu godina kasnije običaj se opet obnavlja, ali u malo drukčijem obliku u sklopu ljetne turističke fešte.

– Nakon korone i kratke pauze, zahvaljujući trojici entuzijasta konačno smo nakon dvije godine izabrali kralja. Osnovni uvjet da budeš kralj je taj da moraš i po majci i po ocu biti iz Iža, a također moraš biti simpatičan selu, interesantan i zabavan. Kralja bira odbor, damo prijedlog i netko od odabranih se prihvati. Uvijek je taj običaj biranja kralja na način da se na pozornici kao vuče najmanja žbica i tko izvuče najmanju, taj je Iški kralj. Ali mi se unaprìd dogovorimo, a to je više predstava. Kralj Iža ima ogromne ovlasti, on je kralj Iža, Rave i Lavdare. Obveze nema nikakve, ali ima neograničenu moć i njega se takoreći štuje. To je sve u biti igrokaz. Njegova obveza jedina je da napravi feštu za cijelo selo kad predaje krunu, a u zadnje vrime to više nije za cijelo selo već samo za uži krug ljudi, kazao je Kulišić, iako, kad govorimo o broju ljudi na otoku on, kako smo saznali, opada, mladi se ne zadržavaju, dok se stariji vraćaju provesti mirovinu na otoku.

Jasna Cvetanović

Malo mladih

– Na otoku ima jako malo mladih, ovdje živi 80 posto umirovljenika. Iskreno, mislim da nas nema niti 300 po zimi, možda čak i malo manje. Jako malo prema onom što je nekad bilo. U školi imamo šest učenika, ali ipak svi učitelji iz Zadra dolaze svakodnevno za njih. I to je zbilja pohvalno! Otok je pun potencijala, i u biti imamo sve što triba jednom selu. Također, brodske linije su zadovoljavajuće tako da što se tiče povezanosti, to je dobro. A moram vam reći kako kad sam ja bio mali, nije bilo ceste koja je povezivala Veli i Mali Iž i uvijek je bilo neke netrpeljivosti među ljudima. Otkad se napravila cesta osamdesetih i otkad je trajekta, toga više nema. Cesta nas je doslovno spojila, istaknuo je Kulišić dodavši kako život na otoku ima svoje prednosti i mane, a planova za napredak uvijek imaju. Tako da se, između ostalog, nadaju izgradnji dva lukobrana, ispraćajnici na groblju, postavljanju solarne elektrane i obećanom vodovodu.

U šetnji mjestom susreli smo par mještana, pa smo ih upitali kako provode dane na otoku. Za početak smo susreli Jasnu Cvetanović, koja se udala na Iž i otada živi na otoku kroz cijelu godinu.

– Uživa se na Ižu znate, lijepo nam je tu. Ne bih mogla ni izdvojiti neko posebno mjesto, svaki kutak mi je drag, sve ima neku posebnost. Svi se družimo svugdje na ulici, osobito ljeti kad ima dosta događanja, iako nađe se pokoje događanje zimi, kazala je Cvetanović.

– Dani ovdje teku polako, po otočni. Ne bismo to minjali za ništa! Bavimo se hobijima, okupljamo se u kafićima… ovdje žive uglavnom penzioneri i poprilično je opušteno, ležerno. Nažalost, mladih nema puno tijekom cijele godine. Sad u ljeti ljudi se čude koliko dice ima, jer navečer tu bude po stotinjak bicikli i romobila. To svu sve djeca koja su s roditeljima došla na odmor, kazao nam je Aldo Sutlović i otpedalirao dalje.

Natali je kako kaže, stopostotna Ižanka, a iako je zimi u gradu, trudi se doći što češće na otok.

– Meni je lijepo biti na Ižu, posebno ljeti, ali i zima ima svoj šarm. I zima ima tu svoju ljepotu. Čovjek napuni baterije zimi, ljeti je šušur pa se čovjek malo i umori i od toga, ali sve nadoknadimo zimi, kazala je Natali.

Na otoku, kao i na skoro svakom, jedan život se živi ljeti, a drugi zimi. U vrijeme našeg boravka, otok je bio pun posjetitelja, domaćih i stranih. U šetnji kroz mjesto, zvuk cvrčaka i u daljini dječje graje koja skaču u more, omeo bi pokoji zvuk skutera koje voze i mladi i stari, muškarci i žene. Na svakom koraku, bicikle i romobili čekaju da prođe popodnevni odmor, pa da se onda navečer svi skupe na Slancu, trgu na kojem se okupi velik broj djece stvarajući posebne uspomene.

Aldo Sutlović

IŠKI KRALJ

Kad pričamo o događanjima na Ižu, nikako ne smijemo izostaviti običaj biranja Iškog kralja. Na zadarskim otocima običaj biranja kralja je postojao gotovo po svim otocima, a na otoku Ižu je živio sve do 1870-ih godina. Gotovo stotinu godina kasnije običaj se opet obnavlja, ali u malo drukčijem obliku u sklopu ljetne turističke fešte