Obilježava se Dan obrane općine Zemunik: Iako malobrojni - zaustavili su zadnji napad neprijatelja

U organizaciji Udruge Samostalne satnije Zemunik Donji danas će se obilježiti Dan obrane Zemunika, u spomen na 33. godišnjicu najtežeg dana koji je ovo ravnokotarsko mjesto preživjelo u Domovinskom ratu. Agresori, predvođeni JNA i paravojnim formacijama, tog 3. siječnja 1992. godine napali su sa svim raspoloživim snagama kako bi pokušali osvojiti Zemunik Donji prije službenog početka dogovorenog Sarajevskog primirja.

No, malobrojna, ali hrabra družina hrvatskih branitelja uspješno je zaustavila njihov prodor i vratila ih na početne položaje. Agresori više nikad nakon toga nisu pomaknuli obrambenu liniju hrvatskih snaga u Zemuniku.

Sarajevsko primirje

Sarajevsko primirje potpisali su u Sarajevu 2. siječnja 1992. godine predstavnici Hrvatske i JNA, uz nazočnost posebnog izaslanika glavnog tajnika UN-a. Sporazum je stupio na snagu sljedećeg dana, 3. siječnja, u 18 sati. Obje zaraćene strane obvezale su se ostati na dosegnutim položajima. To primirje bilo je preduvjet za provedbu tzv. Vanceovog plana, odnosno slanja mirovnih snaga UN-a na zaraćena područja.

Zemunik Donji nalazio se na početku Domovinskog rata s tri strane u okruženju, do mjesta se moglo jedino iz pravca Galovca, Gorice i Sv. Petra. O žestini bitaka najbolje govori podatak kako su život u obrani Zemunika Donjeg položila ukupno 24 hrvatska branitelja.

– Ovdje smo 3. siječnja 1992. odbili vrlo jak neprijateljski napad koji je uslijedio nakon četveromjesečnih žestokih i napornih borbi. JNA i četničke postrojbe slomili su tog dana zube na nama. Obranili smo ne samo Zemunik, već i Zadar, a na neki način i Hrvatsku, kazao je svojedobno Silvio Butić, prvi ratni zapovjednik Samostalne satnije Zemunik Donji i zapovjednik obrane tog mjesta.

Samostalna satnija je brojala svega 96 dragovoljaca. Branili su, rekao je Butić, teren od 6300 metara koji je bio u okruženju s tri strane, a s četvrte otvoren u dužini od pet kilometara. Prvo su morali eliminirati neprijatelja s Gradine, iseliti osoblje i pacijente iz Psihijatrijske bolnice i civile, kako bi mogli uopće taj teren imati pod kontrolom. Branili su ga prvo puškama, 40-ak ih je imalo najobičniju M48, dok je brojčano daleko nadmoćniji neprijatelj po njima tukao iz puškomitraljeza, artiljerije, tenkova pa čak i zrakoplova. Uvijek im je falilo i ljudstva i naoružanja pa su se snalazili pozivajući svoje prijatelje iz drugih postrojbi u pomoć, preko njih nabavljali i nešto oružja, improvizirali u akcijama iz kojih su samo čudom izvlačili žive glave, na terenu bili 24 sata na dan jer nisu imali ljudstva ni za smjene.

Hrvoje i Danijel

Pobunjeni Srbi i JNA imali su najčvršće uporište u vojarni Zemunik, otkuda su mogli pokretati svoje akcije kojima je cilj bio izići na Vrčevo u Svetom Petru i otuda kontrolirati Jadransku cestu, odnosno odsjeći Zadar od ostatka Hrvatske, samim time i presjeći tu poveznicu između tog dijela Dalmacije i ostatka Hrvatske.

Posebno dramatično bilo je u zemuničkom zaseoku Smrdelj koji je najbliži okupiranom Smokoviću, a ovaj zaseok su koncem 1991. i tijekom 1992. godine nazivali još i »mali Vukovar«, budući da su u tom dijelu zadarskog zaleđa u to vrijeme vođene i najžešće bitke. Uoči stupanja na snagu Sarajevskog primirja jedan dio Smrdelja praktično nisu kontrolirali ni hrvatske snage ni neprijatelj, nego su i jedni i drugi u njega slobodno ulazili. Ovdje su se vodile prave bitke ‘prsa o prsa’ za svaku kuću, dvorište, kamen, plot.

Iako je spomenuto primirje stupilo na snagu 3. siječnja 1992. u 18 sati, u Zemuniku Donjem ginulo se i 4. i 5. siječnja 1992., a bilo je i ranjenih.

Kobnih dana početkom 1992. godine pripadnici 134. brigade HV-a, među kojima i Hrvoje Jeličić, išli su u obilazak onog dijela Smrdelja koji se u tom trenutku smatrao ničijom zemljom. Samo dan nakon sklopljenog Sarajevskog primirja mladi, tada 23-godišnji biogradski branitelj, Jeličić pogođen je metkom iz neprijateljske zasjede.

No, tu još nije bio kraj crnim vijestima koje su gotovo svakodnevno stizale s prve crte bojišnice. Nešto dalje, otprilike 150 metara od mjesta pogibije Biograjca Jeličića, Turanjac Danijel Mate Mandić, Hrvojev suborac i najbolji prijatelj, poginuo je 5. siječnja 1992. godine, naletjevši na poteznu minu tijekom obilaska sela. Dvojica prijatelja i mladi heroji Domovinskog rata tako su zajedno otišli u smrt.