NOVI ŽIVOT NA OTOKU U pogonu tvornice Mardešić radnici iz Ukrajine, Filipina, Bangladeša...

Foto: LUKA JELIČIĆ

Ubrzano iseljevanje radno aktivnog stanovništva potaknutog ulaskom Hrvatske u EU čije su zemlje članice našim državljanima omogućile lako i brzo dobivanje radnih dozvola, a odmah potom i gospodarsko jačanje Hrvatske, napose turizma i drugih djelatnosti povezanih s njime, još prije šest, sedam godina dovele su do sve značajnijeg nedostatka radne snage. S problemima nedostatka radne snage davno se suočila i tvornica za preradu ribe Mardešić iz Sali koja je među prvima posegnula za radnicima iz inozemstva, a danas, kako nam je potvrdila direktorica Mardešića, Marina Depolo, polovicu od njihovih oko 130 radnika, čine oni iz stranih zemalja.

Danas u toj tvornici rade radnici iz sedam zemalja, od Ukrajine, preko Filipina, Bangladeša do Argentine.

Među prvim zemljama udaljenim od Hrvatske iz kojih su radnici došli raditi u Mardešić bili su državljani Ukrajine i to nekoliko godina prije početka ruske invazije na tu zemlju. Prvi kontakt Saljana i Ukrajinaca ostvaren je posredstvom Bile Hrvatske, udruge za kulturnu i umjetničku suradnju između Hrvatske i Ukrajine. Nakon što su stigli prvi radnici koji su bili zadovoljni uvjetima u tvornici, uskoro su počeli pristizati i drugi. Ključna je činjenica da je Mardešić u jednoj od svojih zgrada, a dio i u apartmanima u mjestu, osigurao smještaj za radnike koji nisu s otoka.

Foto: Luka Jeličić

Osiguravanje smještaja

– Mi smo počeli rano s uvozom radne snage, budući da je na otoku dugo godina problem manjka radne snage. Na Dugom otoku nema puno ljudi, u Salima je oko 600 stanovnika, a na cijelom otoku najviše 1.200, tako da oni koji su mislili raditi u Mardešiću već tu rade. Stoga smo, čim se otvorila ta mogućnost, počeli uvoziti radnike. Krenuli smo s radnicima iz Ukrajine i iz drugih zemalja. Sad su to prvenstveno radnici iz Filipina, ali imamo i radnike iz Nepala, Bangladeša, Argentine, tako da je raznolik sastav radnika u proizvodnji, kaže direktorica Mardešića dodajući kako su ovim radnicima iz inozemstva morali omogućiti besplatan smještaj.

– Trenutačno imamo oko 130 zaposlenih, a toliko je potrebno kako bismo mogli funkcionirati u dvije smjene. Nadamo se kako ćemo trajno zadržati taj broj ljudi. Vjerujem kako će se trenutačni omjer prema kojem nam je polovica radne snage iz inozemstva i dalje mijenjati u korist strane radne snage, budući da će naši hrvatski radnici odlaziti u mirovinu, a svi novozaposleni će vjerojatno biti stranci, ističe Depolo.

Prošetate li kroz pogon Mardešića lako ćete uočiti kako među radnicima ima već broj žena iz Filipina koje su u ovoj tvornici počele raditi prošle godine. Među njima je i Chenin Lin Paranadok koja hvali Mardešić kao izvrsno mjesto za rad, kao i Sali za koje kaže kako je doista prekrasno i mirno mjesto.

– Ovo je moje prvo iskustvo rada u tvornici za preradu ribe. Nije mi naporno raditi, već mi je to izazovno. Ne smeta mi ni miris ribe dok radim, nasmijala se simpatična radnica iz Filipina koja je otkrila kako je među glavnim razlozima zbog kojih joj odgovara raditi u jednoj europskoj zemlji to su plaćeni puno više nego na Filipinima.

Olina Minakova, Foto: Luka Jeličić

Pomažu obitelji

– Ovdje sam došla sama, moja obitelj je ostala na Filipinima. U Mardešiću uspijevam zaraditi dovoljno novca ne samo za svoje potrebe, već višak novca šaljem svojoj obitelji u mojoj rodnoj zemlji. Planirala sam ostati ovdje negdje pet godina, ako uspijem zaraditi dovoljno novca, nakon čega bih se vratila na Filipine, priča ova mlada radnica. Dodala je i kako joj se sviđa što se Sali nalaze na toplom moru pa se mogu u njemu kupati u čemu je već uživala prošlog ljeta.

Radnici iz Ukrajine bili su prvi među onima iz zemalja udaljenih od Hrvatske koji su probili led dolazeći na rad u Mardešić. Olina Minakova iz Sumija kaže kako u Salima radi već četiri godine, a ovdje ju je prije dvije godine zatekao i početak ruske agresije na njihovu zemlju.

– Moj rodni grad Sumi se nalazi blizu granice s Rusijom. Svakog dana zovem članove moje obitelj u Sumi. Nije tamo baš dobro, na njih se puca svakodnevno, čak i u vrtiće, škole… No, članovi moje obitelji i drugi stanovnici Sumija i Ukrajine su se već s time pomirili te čekaju da rat završi pa da mogu živjeti u miru, naglasila je Olina te dodala kako je teško živjeti ovako udaljen od svoje obitelji i od domovine.

– Radim i živim u Hrvatskoj, ali stalno mislim na svoju obitelj, djecu… Ipak, sretna sam što radim u ovakvom okruženju. Kada sam počela raditi nisam ništa znala o postupku prerade ribe, ali su mi sve objasnili i pokazali. Dobri su šefovi i dobri ljudi. Malo po malo sam naučila raditi sve što je potrebno, tako da sam danas osposobljena raditi na svakom radnom mjestu. I ovom prigodom bih zahvalila šefovima u tvornici što su imali strpljenja nam sve objasniti. Nisam znala nijednu riječ hrvatskog jezika kad sam počela raditi, bilo mi je teško, ali sada je sve u redu. Još nisam napravila neki dugoročni plan u vezi mog rada u Mardešiću. Došla sam raditi ovdje koliko god dugo mogu. A koliko će to biti dugo još ne znam, kaže ova radnica iz Ukrajine. Kako se čini, ovi strani radnici lakše se uklapaju u malu zajednicu kao što su Sali, nego u veće gradove.