Na dan slavlja, Ana iz Dračevca Ninskog izgubila je oca: 'Tata, sjećanja su sve što imam...'

Svi mi imamo istu priču, samo se njeni likovi drugačije zovu. Naš glavni lik se zove Predrag Zekić.

Kao što mu i ime kaže, bio je najdraži lik u mom životu. Bio je i ostao moj heroj.

Mislim da to može svako dijete rata ispričati, biti dijete 90-ih ima neku svoju posebnu težinu, poseban značaj. Neki od nas se sjećaju njegovog glasa, smijeha, mirisa, a neki nažalost ničega jer su bili premaleni ili pak nerođeni.

Moj brat je bio premalen da bi se sjećao ičega osim naših priča. Ne zna se što je tužnije, kad ti fali nečiji glas i osmijeh ili kad ga nikad nisi čuo. Moje sjećanje je i tužno i sretno, ja još čujem neke riječi, još čujem neki smijeh, još se sjećam naših vožnji u našem fići, mislim da sam bila glavni suvozač u tom autu, još se sjećam veselja drugih ljudi kad bi nas vidjeli zajedno da dolazimo, još se sjećam naših tema u autu i dogovora di ćemo sad, još se sjećam onih strahova i odlazaka u nepoznato, još se sjećam onih čokoladica s terena, još se sjećam mirisa uniforme i zvuka onih mojih najdražih čizama, još se sjećam onog društva i zadimljene kuće prepune smijeha i dima cigareta, još se sjećam tate, onako veselog i uvijek za društvo, za ljude, za obitelj… još se sjećam onog dana kad su nam javili da ga više nema, taj dan je bio najtužniji dan u mom životu, zauvijek me označio, zauvijek mi je stavio težinu na dušu.

Taj dan su svi slavili jer je, kako su na radiju javili, rat završen, rat je gotov, vikali su svi, došli su nam popodne neki ljudi u uniformi u kuću, mama i dida su veseli skočili da ugoste i proslave s vojnicima jer je rat gotov, međutim oni su imali nešto drugo za priopćiti, ono najgore, ono najgore što čovjek može čuti, a to je da ga više nema…

U Domovinskom ratu većina nas je ostala bez oca ili nekog bliskog člana obitelji, većina nas je gledala kako su naši djedovi ostali bez sinova, naše majke bez muževa, naše tete bez braće. Sve to nas je oblikovalo u jedno, a to je da imamo veliku prazninu koju pokušavamo jedno drugome nadomjestiti, ali na žalost nikada to nećemo uspjeti.

Sve to nas je ojačalo, majke su nam bile i otac i mati, učile su sinove da se briju i kćeri kuhati, popravljale su auto i brinule se za dom. Zahvalni smo državi što nam je omogućila da nam majka bude doma i brine se za nas.

Nije bilo lako u jednom periodu kad si trebao naći posao pa su svi oko tebe imali majčina ili očeva poznanstva ili kolege koji bi te mogli zaposliti ili pogurati u poslu, mi smo bili prepušteni sami sebi.

Teško je bilo i za svaki rođendan, svi smo tu a njega nema, kao da je svaki sljedeći još i teži.

Ali zato ja često odem, kako to volim reći, u goste kod svog tate, a to je na groblje u našem selu Dračevac Ninski, malo selo ispod Velebita. Tamo nas dvoje pričamo o svemu, smijemo se, a bome i plačemo. Gledamo u Velebit i pričamo kako je bratova kći prohodala, progovorila i počela plesati… Sve to nas dvoje prođemo uz pogled na Velebit.

Ostale su mnoge uspomene kojih se ja sjećam ili pak one što nam ljudi iz sela pričaju koji su bili dobri s tatom, kad vide mene i brata u nama vide njega. Jako smo sretni kad nam netko prepriča neku dogodovštinu jer onda je i on među nama – tu. Sretni smo kad se smijemo i prepričavamo kako je to nekad bilo. Mnogi bi se složili, bilo je teže ali ljepše vrijeme, bili smo svi povezaniji, sretniji i bliskiji.

Nove generacije na žalost nikad neće znati što znači snaga obitelji, što znači zajedništvo i sloga ka jednom cilju što smo tada imali, a to je da budemo slobodni u našoj domovini, našem gradu, selu, ulici… Zahvaljujući svim braniteljima mi to danas imamo, mi smo slobodni. Zato treba uvijek odati počast za sve poginule branitelje i veliku zahvalnost za one branitelje koji su među nama.

Svima njima veliko hvala od srca, to govorim u ime sve ratne djece.

Dok je njih, na grobu moga oca će biti cvijet i svijeća u bojama zastave na svaku godišnjicu. Dok je njih, gubitak moga oca neće poći u zaborav, već će se časno i ponosno obilježavati.

Zahvaljujem od srca 7. domobranskoj pukovniji koja svaku godinu nosi cvijeće i svijeće te se pomole u čast našeg oca. Hvala im što uvijek sa mnom i bratom pričaju o njemu s ponosom i dikom, što s nama dijele i suze i smijeh, što su tu.

Hvala im. Posebno nam je drago, meni i bratu, što je naše malo selo Dračevac Ninski osnovalo udrugu mladih i drže do svakog branitelja, do svake godišnjice, do svakog rođendana i goda istih.

Hvala mladima Dračevca Ninskog što će biti upaljena svijeća i kad mene ne bude jer to je moja jedina želja da zauvijek gori svijeća za njegovu dušu koja je prerano napustila ovaj svijet.