MJESTO BEZ RAZVODA Mještani Škabrnje o tajni sretnog braka: 'Ja sam uvijek bio gazda, džabe je bilo ženi buniti se...'

Foto: MISLAV KLANAC

Škabrnja je mjesto koje, iako obilježeno strašnim ratnim stradanjima, danas svjedoči o snazi ljudskog duha i želji za obnovom, a sjećanje na žrtve i heroje Škabrnje uvijek će ostati važan dio hrvatske kolektivne svijesti. No, unatoč strašnom stradanju, mještani su uspjeli obnoviti svoje domove i infrastrukturu te ponovo izgraditi svoju zajednicu.

Škabrnja dakle nije samo simbol stradanja, već i simbol obnove, nade i zajedništva, Škabrnjani pokazuju kako se upornošću, radom i zajedništvom mogu prebroditi i najteže prepreke. Selo nastavlja živjeti i razvijati se, ističući poštovanje i zahvalnost žrtvama, ali i optimistično koračajući k svijetloj budućnosti.

A zalog za budućnost svakog mjesta, pa tako i Škabrnje, uvijek su mladi i – obitelj, stoga posebno raduje podatak Državnog zavoda za statistiku da prošle godine u Škabrnji, baš kao i u općinama Novigrad, Jasenice, Zemunik Donji, Galovac, Sali, Kali, Lišane Ostrovičke i Tkon, nije bilo niti jednog razvoda braka.

Brak svetinja

Provjerili smo stoga koja je tajna uspješnog braka, kao i kako se danas živi u Škabrnji, mjestu u kojem se, čini se, itekako njeguje tradicionalne vrijednosti i u kojem je brak, usprkos suvremenim trendovima, i dalje svetinja.

Prvi naš sugovornik, koji je htio ostati anoniman, došao je iz Šibenika u Škabrnju radi susreta s prijateljima te kaže da mu se posebno sviđa energija mještana koji su uspjeli nakon teških dana započeti novi život.

– Osjeća se i dalje tuga, ali vidi se da se puno toga obnovilo i najvažnije je da ima djece i mladih. Kad govorimo o tome da nema razvoda brakova, ja mislim da je proživljena trauma na jedan način ljude malo psihički ojačala, pa na sitne bračne nesporazume neće reagirati kao oni koji su, mogli bismo reći, malo razmaženi i komotni, kaže prijatelj Škabrnjana dok sjedi u hladu pored crkve.

U blizini je odmarao i Bude Ražov koji je u braku više od 50 godina.

– Pa, uspjeli smo toliko godina opstati jer sam ja uvijek bio gazda, džabe je bilo ženi buniti se. I ona je radila, kao krojačica, kućanske poslove obavljala je moja majka, no sad je u staračkom domu, sad kuha žena, mene dočeka ručak na stolu. Tebi bih, curo, savjetovao da slušaš muža što ti reče, a i on tebe da posluša, kompromis je najvažniji, ističe Ražov koji dodaje da bi pak u Škabrnji promijenio sve, no s obzirom na to da ne može ništa, ne želi o tome niti govoriti.

Marica Bilaver, prije nedjeljne mise, naglasila je da je u Škabrnji najljepša crkva i »u crkvi narod«.

– Ja sam udovica, moj je muž umro, ali tajna sretnog braka je međusobno poštovanje, trebaju čovik i žena slušati jedno drugo. Ali ipak, žena je kućanica, ona drži tri kantuna kuće, a čovik četvrti, kod nas je uvijek tako bilo. Danas je kod mladih drugačije, danas su žene gazdarice, kazuje Bilaver i zaključuje:

– Čovik slušat’ ženu, žena čovika i neće biti rastava!

FOTO: MISLAV KLANAC

Do kraja života

Suglasni su s tim i Marin i Valentina Čolak iz Širokog Brijega koji su imali veliku želju doći u Škabrnju jer, kako kažu, suosjećaju s ovim narodom.

– Mi smo u braku 30 godina i najvažniji je kompromis, međusobno se slušamo, poštujemo jedno drugo i to je to, jednostavno, kažu Čolaci.

Poštovanje, ali i vjeru i molitvu, naglašava i Zorka Kardum koja se iz Posedarja udala u Škabrnju.

– Najvažnije je poštovanje, molitva u obitelji, Bog i svećenik, ispovijed i sakramenti. Mladima od srca savjetujem da idu u crkvu i da mole Boga, u Škabrnji se oduvijek tako živi, možda je razlog i proživljena patnja, govori Kardum čiji suprug radi u inozemstvu.

Snježana Perica cijeli je život u Škabrnji i tu joj je najljepše, kako kaže, osjeća se hrvatski duh. No, ipak, društvenim stanjem nije zadovoljna.

– A tko bi bio zadovoljan, potrebno je puno, puno više poštovanja prema žrtvi Škabrnje, ne smijemo to nikada zaboraviti, treba više poštivati naše hrvatske vrijednosti. Mi smo, nažalost, još uvijek u ratu, dalje možemo krenuti samo s istinom, iskreno će Perica koja komentira da ima i u Škabrnji pokoji razvod, no manje nego u ostatku Lijepe Naše jer ulogu igraju vjera i strpljenje.

Roko Škara nije iznenađen podatkom o tome da nema razvoda jer smatra da je to dio tradicije i da se vrijednost braka u Škabrnji prenosi s koljena na koljeno.

– Starije generacije ovdje uče mlađe da rastave nisu dobre, da se treba tolerirati, ipak je brak nešto što ostavlja potomstvo, čuva običaje, brak je sve što je dobro. Za uspješan i sretan brak potrebno je poštovanje, treba malo i pretrpjeti. Brak nisu iskrice, leptirići, pa se ljudi vjenčaju, pa im dosadi, pa traže dalje, pa im i to dosadi… Kad se udajete, trebate dobro pogledati s kim ćete živjeti, ne treba tražiti iskrice, nego ljubav i radne ruke, doduše ne previše, previše rada ubije čovjeka, ali ne smije biti lijenčina. Da zaključim, treba dobro birati, ali treba i tolerirati. Uvijek je lako zamjeriti, ali kako opraštamo drugima, tako trebamo i svojim partnerima, onda to traje, traje do kraja života. A na kraju života, znate, bude teško, stari ste, ne možete više pomoći jedno drugom, malene su mirovine, ali ljubav je tu, pa onda nekako živimo u nadi da će sve biti bolje, emotivno i optimistično kazuje Škara.

Slavko Pavičić

Mladi odlaze

S druge strane, ekipa iz kafića ipak je kritičnija i prema društvu, i prema brakovima.

– Ma ima i kod nas svega, i razvoda, i građanskih brakova. Razvoda ima kako koje godine, kao i svugdje, sve je to isto. Zadnjih se 30 godina sve promijenilo, kompletan život. Do rata ste mogli vidjeti kako cure i djeca pomažu u polju, sad svatko ima svoju plaću, svoju slobodu, a primjećujem da dosta mladih parova uopće nema zajedničke ciljeve, nema više dogovora. Za sretan brak treba znanje o životu, o radu, umijeće življenja i puno tolerancije. Osim toga, sve je više i ovisnosti u novije vrijeme, mladi su ovisni o drogama, alkoholu i pušenju, a sve to mijenja ćud čovjeka i neodgovornost prema svom zdravlju kad-tad dođe na naplatu. Više nema komunikacije, roditelji nemaju autoriteta prema djeci, govori jedan žitelj koji je htio ostati anoniman te dodaje da Škabrnja napreduje ipak, da nema kuće u kojoj nema nekoga s diplomom, fakultetski obrazovanog.

Međutim, njegov prijatelj komentira da im obrazovanje nimalo ne pomaže.

– Što nam vrijede te diplome kad mladi odlaze vani. Moja su oba sina nažalost u Njemačkoj. A tamo su jer ovdje nije dobro, sve je to samo privid, govori rezignirano.

Nikako nije zadovoljan ni Slavko Pavičić koji je ostao sam.

– Ja sam imao kuću od 200 kvadrata, a dobio sam kuću od 68 kvadrata. Sina sam poslao u vojsku, dovezao sam ga u drvenom sanduku. Žena mi je umrla, kćeri su se poudale, ja sam ostao sâm u kući. Nemam u Škabrnji sve što trebam, ali tko mi može nadoknaditi ono najvažnije, tužno će Pavičić koji, kako kaže, premda je radio cijeli život, i u luci, i u Njemačkoj, preživljava s 500 eura mirovine.