MISTO MOJE (25) Rtinu vole stranci, ali treba joj i mladosti

Suhozidi, tamarisi, trstike i tu i tamo koja smokva uz put znače samo jedno – Dalmacija. Polagano, vozeći se zavojitom cestom, ulazimo u Rtinu – najsjeverniju kopnenu točku Dalmacije. Rtina je dugačko naselje, a dijeli ga lokalna cesta koja se nastavlja na Paški most. Život uz more u pravilu je, u prošlosti, nalagao da se kuće rade na uzvisini, ne na moru. Tako je nekad davno bilo i u Rtini pa je stari dio naselja sjeverno od ceste, a noviji niže uz cestu, tik do mora.

Upravo pogled na more koje se prostire na dugo i široko, na golet otoka Paga s jedne strane i Velebita s druge, oduševljava prolaznike.

Ali, kao da to nije bilo dovoljno, pogled nam pada na veličanstven rt Ljubljanu, u narodu zvan Vrtolom, i na staru srednjovjekovnu utvrdu izgrađenu na ostacima liburnske gradine koja se pokazala iznimno važnim arheološkim lokalitetom.

Prirodnim ljepotama tu nije kraj, između Vrtoloma i Rtine, prekrasna je uvala s livadama, uvala Plemići koja je također bila istraživana i gdje su, radi geografskih obilježja, nađeni prvi rimski tragovi proizvodnje opeka, crjepova, kao i keramičkih peći.

Prekrasno mjesto

Inače, prvi zapisani dokumenti o naselju potječu od vremena poznatog pjesnika Jurja Barakovića koji kaže da je njegov djed zbog zasluga u borbi s Tatarima u Lici od hrvatsko-ugarskog kralja Bele kao nagradu dobio tri sela: Plemiće, Brus i Oštri Rat (Rtinu), koja se od 1890. do 1921. godine nazivala Hrtina.

Danas, naselje administrativno pripada Općini Ražanac, a prema popisu stanovnika iz 2021. godine u 194 kućanstva ima 458 stanovnika prezimena Miočić, Miletić, Began, Benić, Vranković, Pekas, Stošić, Tabar, Lilić, Ševerdija… kao i neka noweva, jer Rtina je poželjno mjesto za umirovljenike koji su se iz unutrašnjosti preselili na rt, kao i za brojne turiste koje susrećemo na putu do plaže.

Odmah po izlasku iz jedine trgovine u selu, susrećemo Marina Miočića koji u Rtinu dolazi svake godine. Inače, otac mu je rođen ovdje, tako da iz Siska dolazi već 73 godine. Ostaje po nekoliko mjeseci, a dane provodi na barci, loveći ribu za ručak, i… kako kaže – ribe ima!

– Ovo je prekrasno mjesto, pogotovo kad imate barku pa plovite i lovite ribu svaki dan. Usput se još bavim arhitekturom, što mi je struka pa onda i ovdje projektiram. Sve je u redu, sve nam je blizu, ali je glavni problem nedostatak pješačkih prijelaza na ovoj brzoj cesti.

Nema kamere, nema ograničenja brzine i to bi trebalo promijeniti, kazao nam je Miočić dodajući da je u Rtini lijepo, iako nedostaje kulturnog sadržaja, osobito zimi.

»Purgeri« i starosjedioci

S obzirom da se kroz Rtinu prolazi do Paga, da je od autoceste udaljena 13 kilometara, a od grada Zadra 24 kilometra, u mjestu se sve više razvija turizam.

Kako nam Miočić kaže, malo ljudi se bavi najmom, mnogi u svom posjedu imaju kuće, vikendice. Jedan od onih koje je Rtina osvojila je i Roman iz Zagreba, kojeg smo zatekli u poslu oko tek izgrađene kuće.

– Htio sam kupiti zemlju u Ražancu, a kako smo ovdje ljetovali nekako se pogodilo da se našla i zemlja. Uvijek sam bio vezan uz more, moj otac je bio u vojsci u Crnoj Gori pa nije mogao bez mora. Ja sam imao dudu, već smo odlazili na more.. U Murter, Nin, Grbe, Kruševo, Pag…

Uvijek sam nekako vezan za more i za Zadar, tako da je bilo prirodno da ću i ostati. Ovdje mi je prekrasno, gledam u Vrtolom, u more. Ali znate, nije bitno da ja gledam baš u more, bitna je dubina, sloboda pogleda…. Ovdje vidim i Pag i Vir, kazao je Roman dok nam se približavao mještanin, pravi starosjedilac, Joso, koji nam je kroz smijeh kazao kako »purgeri« kao Roman znaju više o mjestu nego domaći.

– Ono što nama fali ovdje, to su – ljudi. Nema nas! Zimi nas je dvjestotinjak, iako je na listi puno veći broj. Ima dosta vikendaša, koji tu žive cijelu godinu, kazuje nam Joso potvrđujući našu konstataciju kako Rtina osvaja posjetitelje.

No, napominje kako zapravo zgrade s ravnim krovovima osvajaju Rtinu, tako da za dvadeset godina neće više biti Dalmacije kakvu poznajemo.

I zaista, u Rtini se dosta gradi… neke su kuće s ravnim krovovima, iako, nekoliko njih smo vidjeli lijepih u kamenu, kako tradicija nalaže.

U dvorištima većinom vidimo automobile stranih registracijskih tablica, a razgovarajući sa stranima i domaćima zamjećujemo kako su svi srdačni i susretljivi.

Mural za genijalce

Tako su nas srdačno dočekali i Milka i Vlado Miočić, par koji je cijeli svoj život proveo zajedno, od sedamnaeste godine.

Milka nam je kazala kako su oboje rođeni u Rtini, a kao učitelji su većinu svog staža proveli u školi u gradu, na Stanovima. Milka se za nas prisjetila vremena odrastanja kad u Rtini nije bilo ni struje ni vode, ni ceste ni mosta, a sa špine se voda nosila kablovima.

– Rođena sam u starom selu, gore na brdu – na »Krasu«, i nijedne kuće prije nije bilo do mora. Tako je bilo sve do šezdesetih. Svi smo bili gore, a sad se se ovdje izgradile vile. Susjedi su nam stranci, Nijemci, Slovaci, Zagrepčani… puno ih ima.

Ovdje nam je svima lijepo, imamo lijepu novu obalu i vezove…Ljudi se bave ribolovom, malo poljoprivredom…, a naše livade u uvali Plemići koje su nekad bila pune života, sad su puste. Ni jedne životinje više nema, kazuje nam Milka.

Lijepo im je i danas, kaže, jer selo je mirno i ljudi su dobri… a imaju i dva rtinska genijalca, Stipu i Mirka Miočića kojima su posvetili i mural usred sela. Jedan od ulica u selu se i naziva po našem najpoznatijem kvizomanu Mirku.

Tu je rođen i naš poznati renesansni pjesnik Juraj Baraković, po kojem je nazvana osnovna škola u općini, kao i područna u Rtini. Inače, danas u školi, kako nam učiteljica Milka kaže, ide desetak djece, od prvog do četvrtog razreda.

Kanalizacija i trg

Upitali smo Milku, što im nedostaje u selu, a uglas su i ona i Vlado odgovorili – kanalizacija. Osim toga, kažu kako puno sela ima svoj trg, što oni nemaju. Još jedan mještanin, kaže da im nedostaje mještana, domaćih.

– Nema ni 10 % prezimena kojih je nekad prije bilo… Ovdje nas je dvjestotinjak, mladih ima nešto, ali otkad nema motike, nema ni posla. Ovdje nitko zemlju ne obrađuje više, samo je do turizma.

Najveće je zlo to što stari umru, mladi prodaju kuće i zemlju i traže bolji život negdje drugdje, kazao nam je Dragutin Miočić, zvan Mićota, dodajući kako se oni koji su ostali okupljaju u gostioni, a mladi na igralištu ispred škole.

Zimi pak, kako kaže, gledaš kad će bura udarit i hoćeš li na ribe poći.

Za kraj našeg boravka, naišli smo i na obitelj iz Bakra koja je ovdje skoro 40 godina. U Rtini su bilo vikendaši, a prije tri godine, Nada i Zvonko Begić ostali su za stalno.

– Ovdje nam je stvarno lijepo, volim Rtinu. Lijepo nam je, jedino bi trebalo još malo nekih događanja u selu. Mladih ima, ali odu dalje, jer ovdje nema sadržaja osim tih dva kafića.

No, zanimljivo, čuli smo i to da se dosta mlađih vraća u Rtinu. Prodaju stanove u gradu i dolaze natrag. Vraća se život u Rtinu, zaključila je Begić.