DOGODILO SE ČUDO U Poljicima oždrijebljen Vitar - autohtoni dalmatinski poni

Dogodilo se čudo. U Poljicima se nakon četrdeset godina oždrijebilo maleno ždrijebe. I to ne bilo kakvo, već autohtono, pravo dalmatinsko – bušak. Ova pasmina konja poznata je i po imenima kao što je dalmatinski poni, dalmatinski konj i dalmatinski tovarni konj s obzirom na fizičke karakteristike. Za dalmatinskog bušaka kažu da je malog rasta, ali žilav, miran i energičan. U radu izdržljiv i ustrajan. Dalmatinski bušak je konj umjereno velike glave, ravnog do konveksnog profila, kratkih ušiju čiji vrhovi se lagano okreću prema unutra kada uši stoje postrance, a oči su male, uvijek tamne, izražajne i živahne. Vrat im je umjereno dug i tanak, dugih leđa, velikog trbuha i tankih nogu kojima su vješto kročili kroz uske krške puteve pomažući prenositi terete u primorskim selima ili pak na otocima. Kroz zadnja dva stoljeća, dalmatinski bušak bio je rasprostranjen u velikom broju, a kako je stanovništvo starilo i mladi odlazili, tako je odlazio i bušak.

Proversa i Vitar/Foto: Luka Jeličić

Pšenica, ovce, koze, svinja…

Danas, dalmatinski bušak spada pod ugroženu pasminu konja koja izumire, a na području Dalmacije nalazi se samo 48 živućih jedinki, plus, jedno malo ždrijebe nazvano Vitar koji se oždrijebio u Poljicima na imanju »Šinjorina smokva«, Alana Damjanića i Sandre Babac.

Želja ove obitelji je očuvanje autohtonih dalmatinskih sorti i pasmina, pa između ostalog, na imanju imaju autohtone krave »buše«, dalmatinskog tovara Jolu, kobilu bušaka Proversu i malog Vitra. Knjiga »Tradicijske sorte i pasmine Dalmacije« koja je nastala u okviru projekta COAST, a koji je u razdoblju od 2006. do 2013. godine provodio Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) u Hrvatskoj u suradnji s Ministarstvom zaštite okoliša i prirode, bila je dijelom inspiracija za očuvanje dalmatinskog bušaka. Saznanje da je ostalo samo četrdesetak živih jedinki, bilo je znak da uz bušu, trebaju pronaći i bušaka.

Sandra Babac

– Ideja mi je skupiti autohtone sorte i pasmine Dalmacije. Osim ovih koje imamo, želimo pronaći još autohtonu sortu dalmatinske pšenice koja je pripitomljena prije dvije tisuće godina… visoka, nema problema s glutenom … Ima i autohtonog kukuruza, crvenog kupusa, šipka i raznih povrća, sorti koje su odavde. Želimo i par ovaca, autohtone dalmatinske pramenke, zatim par šarenih crno-bijelih, i par bijelih, dalmatinskih koza. To su te životinje koje su zapravo dalmatinske i prilagođene. Osim njih, bilo bi dobro nabaviti i dalmatinsku svinju – šišku. Ako nju nabavimo, to će biti čudo jer je navodno ima samo u sjevernoj Albaniji. Uglavnom su sve te životinje manje nego što je nama poznato, čvršće su i izgledom vuku na divlju životinju, kazao je Alan dok su nas vodili do Proverse i Vitra.

Potpora države

S malo krekera i voća, Sanda je prišla Proversi koja je tijelom štitila svoje mlado, maleno ždrijebe koje je na svijet došlo 27. ožujka, a koje je svakim danom sve čvršće, spretnije i povjerljivije.

– Proversa je stara dvanaest godina, a došla je u splitski zoološki iz okolice Imotskog gdje je bila baš teretni konj. Ona spada među pet najčišćih konja gledano po DNK strukturi, a već je i imala svoja dva ili tri ždrijebljenja. U zoološkom vrtu je ona i oplođena, a tata se zove Mali princ. Inače, u zoološkom su također imali ideju o očuvanju autohtone pasmine bušaka, ali im je netko 2022. godine otrovao dva ponija i jednog bušaka, dok je Proversa jedina preživjela, kazala nam je Sandra dodajući da su svi skupa još u periodu upoznavanja jer je kobila tek od nedavno s njima, od prosinca.

Alan i tovar Jole

– Na puno mjesta ljudi imaju konje, nude usluge jahanja i upoznavanja s životinjama. Međutim, nitko nema bušaka. Nevjerojatno je da imamo svoju autohtonu pasminu, a da je ostalo samo četrdesetak konja…. To bi trebao biti poziv da se uključi više ljudi, da sudjeluju u očuvanju tog konja, bušaka. Ljudi kupuju islandske ponije, a mi već imamo našeg dalmatinskog ponija, kazao je Alan istaknuvši da je također važna potpora države u ovom procesu zaštite naših autohtonih sorti.

– Bez poticanja ministarstva, ne bi se ni tovar ni buša spasila. Bila je ista stvar i s njima koji su spali na dvije tisuće jedinki. Upalio se alarm i uspjeli su, spasili su ih i sad to nekako ide. Tako bi trebalo spasiti i našeg dalmatinskog ponija koji nestaje, napominje Alan.

Samo 48 jedinki

U cilju očuvanja pasmine provedena su znanstvena istraživanja i osnovana je Udruga ljubitelja i uzgajivača dalmatinskog bušaka. Temeljni cilj udruge je usmjeren poduzimanju mjera zaštite i revitalizacije uzgoja, povećanje broja jedinki, popularizacije i službenog priznanja pasmine u Republici Hrvatskoj, a predsjednica udruge i veterinarka Ema Listeš, već pet godina radi upravo na tom da dalmatinski bušak nastani imanja u Dalmaciji.

– Dalmatinski bušak, izrazito je ugrožena pasmina. Taj broj, 48 živućih jedinki je čak manji od onog broja da bi pasmina opstala. Mi smo još uvijek u potražnji jedinki, a pronašli smo i registrirali samo njih 48. To se može i promijeniti, na pozitivno ili negativno, svaki dan. Inače, u Dalmaciji je bušak bio jedini konj kojim su se ljudi služili. Oni su mali, nisu veliki i impresivni, a ljudi koji imaju sve uvjete za uzgoj biraju one velike, kazala je Listeš dodavši kako se u udruzi nadaju da će očuvati pasminu i da nakon priznanja, stada bušaka postanu turistička atrakcija Dalmacije.

Ema Listeš/Foto: Osobna arhiva

– Nadamo se da će to ići u smjeru rekreacijskog konja, za turizam i turističke ture s obzirom na to da se oni jako dobro snalaze na kamenju, okretni su, spretni, a u prošlosti su nosili terete i do 100 -150 kilograma upravo radi svoje fizionomije. Trenutačno, neki koji ih imaju drže ih iz čiste ljubavi, kao i iz ljubavi prema očuvanju tradicije. Svjesni su koliko je taj konj značio njihovim precima, dok ih neki drže radi turizma i nude usluge jahanja. Osim toga, izvrstan je i kao sportski poni jer su odlični skakači, kazala je Listeš dodavši kako se nada da će to ljudi prepoznati, da nema potrebe za uvozom strane sorte ponija kad imamo već jednu našu hrvatsku pasminu.

Djelić tradicije i baštine

Da se zaštiti pasmina dalmatinskog bušaka, u udruzi moraju napraviti uzgojni program koji je trenutačno u nastanku, kao i zadovoljiti sve zakonske kriterije o autohtonim pasminama kako bi bili priznati.

– Nadam se da ćemo uspjeti u naumu, jer jako puno ulažemo. Međutim, ne ovisi o nama već o spremnosti ljudi da ih drže, da također ulažu u njih. Osim toga, važan je i utjecaj ministarstva, hoće li ih priznati ili ne, hoće li ljudi dobiti poticaje ili ne. Ostale autohtone pasmine koje su priznate imaju pravo na poticaje i naravno da će to nekom tko živi na Dinari značiti jer će biti puno lakše držati jednog malenog bušaka, koji je prilagođen tom terenu nego velike hrvatske hladnokrvne pasmine koje trebaju puno više pažnje i nadohrane da bi se uspjele održati. Bušak nije zahtjevan, malo jede, malo pije. Iako, naš cilj nije da to bude samo konj koji se drži radi držanja, nego da ima neku sportsko-rekreativnu namjenu. Također, živimo u turističkom području i ljudi mogu predstaviti bušaka kao djelić naše baštine, kao spomenik tradicijskom životu u Dalmaciji, kazala je Listeš dodajući da bi se izumiranjem dalmatinskog bušaka nepovratno izgubio dio kulturno-povijesnog identiteta Dalmacije.