Darko Marušić dobio je jednu od najvećih kazni među svećenicima u Hrvatskoj, no brojni seksualni delikti u Crkvi ostaju neprocesuirani

Nepravomoćna presuda svećeniku Darku Marušiću, župniku iz Perušića Benkovačkog, teško je i bolno podsjećanje da seksualni delikti u crkvenim redovima nisu iznimka, nego dugotrajan i sustavan problem koji godinama tinja ispod površine. Naime, Marušića je sud proglasio krivim za pokušaj spolne zlouporabe djeteta mlađeg od petnaest godina te za kaznena djela vezana uz dječju pornografiju, a unatoč tome što presuda još nije pravomoćna, činjenica da je Marušić već više od godinu dana u istražnom zatvoru, kao i da mu je pritvor ponovno produljen zbog opasnosti od ponavljanja djela, govori dovoljno sama za sebe.

Ovaj slučaj nije tek individualni prijestup jednog svećenika, nego ogledalo jedne šire i mnogo ozbiljnije teme: seksualnog zlostavljanja djece od strane ljudi koji bi trebali biti moralni autoriteti. U Hrvatskoj se već godinama zna za niz ovakvih slučajeva, ali rijetko koji ikada dobije pravni epilog ili reakciju institucija.

Jedan je svećenik pravomoćno osuđen za bludne radnje nad ministrantom te je odslužio kaznu, ali mu identitet nikad nije objavljen zbog zaštite žrtve. Fra Ante Madunić, koji je 2012. nepravomoćno osuđen zbog seksualnih odnosa s dvjema maloljetnicama iz župe, nikada nije odslužio kaznu jer je postupak vraćen na početak, a potom je preminuo.

Ostali slučajevi, poput svećenika iz Hrašćine Vladimira Vizira koji je optužen da je maloljetnicima nudio novac u zamjenu za seksualne usluge, kao i drugih protiv kojih se vode istrage, često traju godinama, prolaze kroz složeni proces dokazivanja, te nerijetko završavaju u prostorijama sudskih arhiva. No, sve priče dijele zajednički nazivnik: riječ je o seksualnim deliktima nad maloljetnicima, počinjenima od strane osoba koje imaju izravan pristup djeci i poziciju koja žrtvi oduzima snagu da se obrani.

Seksualni pristupi za koje se svećenici poput Marušića terete, od uvjeravanja djece da sudjeluju u nedozvoljenim radnjama, preko pokazivanja pornografskog sadržaja, do stvaranja emocionalne ovisnosti, nisu incidenti nego prepoznatljiv obrazac manipulacije. U tim slučajevima odrasla osoba koristi autoritet i povjerenje koje ima u zajednici, vrlo često i roditeljsko povjerenje, da postupno prijeđe granice koje nikad ne bi smjele biti prijeđene. To je proces koji traje, često se odvija u tišini, a najvažnije mu je oružje upravo status koji svećenik ima. I zato svaki ovakav slučaj nije samo kazneno djelo, nego i izdaja zajednice.

Europa je posljednjih dvadeset godina bila prisiljena suočiti se s valom takvih slučajeva. Francuski svećenik Bernard Preynat, osuđen zbog zlostavljanja desetaka dječaka, bio je godinama premještan iz župe u župu. U Irskoj je Tony Walsh, jedan od najpoznatijih slučajeva, zlostavljao djecu dok je bio vjeroučitelj, a tek su desetljeća borbe žrtava omogućila pravosudni rasplet. Sicilijanski svećenik Giuseppe Rugolo dobio je četiri i pol godine zatvora zbog seksualnog nasilja nad maloljetnicima, a slični procesi vode se u Njemačkoj, Austriji, Belgiji i Poljskoj. U većini tih zemalja, Crkva je bila prisiljena otvoriti arhive, priznati propuste i uspostaviti protokole koji do prije petnaest godina nisu ni postojali.

Hrvatska, međutim, još uvijek stoji na pola puta. Dio biskupija surađuje s pravosuđem i javno osuđuje svećenike protiv kojih se vodi postupak, dok se drugi slučajevi odvijaju u tišini, a reakcije dolaze tek nakon što mediji otvore temu. U većini slučajeva žrtve progovaraju tek nakon mnogo godina, često potaknute stranim primjerima i sve jačom podrškom udruga koje im pomažu. Sustav je i dalje spor, a jaz između crkvenih disciplinskih mjera i državnih kaznenih postupaka često ostavlja prostor za odgađanja i nedovoljnu zaštitu maloljetnika.

Nepravomoćna presuda Darku Marušiću zato nije samo još jedan sudski dokument, nego jasan znak da se pitanje seksualnih delikata unutar Crkve više ne može gurati pod tepih. Ako se želi izbjeći ponavljanje istih obrazaca potrebna je potpuna transparentnost, hitno prijavljivanje svakog sumnjivog ponašanja i sustavna zaštita djece. Sve ostalo vodi u nove procese, nove žrtve i isti onaj krug boli koji već desetljećima razara povjerenje između zajednice i institucije koja bi joj trebala biti moralni oslonac.

Presuda Darku Marušiću, iako još nepravomoćna, otvara mogućnost da taj krug napokon bude prekinut. Nadalje, ona obvezuje sve: Crkvu, pravosuđe, medije i društvo da svaki seksualni pristup i svako kriminalno ponašanje prema djeci bude tretirano bez iznimki i bez privilegija. Jer zaštita djece nije izbor, ona je civilizacijski minimum.