Zavirili smo u Državni arhiv. Evo odakle je najstarija matična knjiga, a tko je kome darovao otok Maun…

Ono što ti je važno čuvaj na papiru! Sedam kilometara gradiva već 400 godina čuva Državni arhiv u Zadru, koji danas slavi ovu veliku obljetnicu. Svi dokumenti koji se stvaraju jednog dana tamo će završiti. Dokaz svih najvažnijih životnih događaja, pogreška koju ste pravno skrivili pa čak i liječnička dokumentacija, nakon određenog vijeka trajanja šalje se u arhiv, gdje stručnjaci probiru materijale i odabiru sadržaj koji vrijedi čuvati.

U povodu 400. obljetnice osnutka Državnog arhiva u Zadru (DAZD) posjetili smo ovu iznimno važnu instituciju, a u obilazak nas je povela Ivana Burić, viša arhivistica, voditeljica Odsjeka za gradivo do 1797. godine i pokazala nam neke od najstarijih dokumenata koji se u Arhivu čuvaju. Arhiv u Zadru, kao jedna od najvažnijih baštinskih institucija odgojio je generacije povjesničara i znanstvenika mnogih usmjerenja, koji u starim spisima traže sve – od meteoroloških podataka do kretanja stanovništva.

Popularne matične knjige

Državni arhiv u Zadru ubraja se među najstarije kulturne ustanove u Republici Hrvatskoj. Utemeljio ga je generalni providur Dalmacije Francesco Molin, odlukom mletačkog Senata od 20. rujna davne 1624. godine. Dokazi o početku prikupljanja i čuvanja spisa te načinima obrade gradiva, datiraju još od 14. stoljeća kada se dokumenti pohranjuju u starim općinskim kancelarijama i samostanima, a ovim činom osnovana je jedinstvena javna i državna ustanova na ovim prostorima, arhiv, koji je od tada do danas mijenjao nazive i nadležnosti, ali nije prekidao s radom.

– Matične knjige su među najpopularnijom građom za šire građanstvo, a kroz godine rada kroz naše su hodnike prošli brojni građani tražeći raznorazne informacije i dokumente – od katastarskih potvrda do školskih svjedodžbi. Dio građe koja se jako koristi, a time i oštećuje, danas je zato digitaliziran i pristupačniji korisnicima, koji sada imaju mogućnost sami pretraživati. Tako je danas u našem digitalnom arhivu 2.400 komada matičnih knjiga, a naš se Arhiv može podičiti i kontinuiranom zbirkom javnobilježničkih zapisa od 13. stoljeća do danas, kazala nam je Burić dodavši kako su nakon matičnih knjiga, jako traženi i samostanski spisi, naročito znanstvenicima. I te su pergamene danas digitalizirane.

– U starim su matičnim knjigama kod rođenja i smrti župnici često pisali razne zanimljive bilješke koje su se dogodile na taj dan, a često su to bile upravo vremenske nepogode. Tako su znanstvenici došli do brojnih važnih informacija. Upravo je spomen kolovoškog snijega u Kukljici bio zapisan u seoskoj matičnoj knjizi. Arhiv je živa ustanova koji ne obuhvaća samo političku povijest i važne događaje, već i mnoštvo građe koja do u tančine opisuje svakodnevicu svog vremena. To je jedna od meni najvažnijih činjenica o našem radu, kazala je Burić istaknuvši kako u kontinuitetu čuvaju bilježničke zapise od 1282. godine do danas. Stoljeća neprekinute povijesti života malih ljudi.

Ivana Burić, viša arhivistica, voditeljica Odsjeka za gradivo do 1797. godine

Kronika društva

Život u srednjem vijeku, pojašnjava Burić, bio je jednako birokratski kao i danas. Iz oporuka, predbračnih ugovora i obiteljskih dokumenata može se ispisati kronika društva, njegove mijene, pa čak i razvoj ženskih prava. Ova profesorica povijesti i talijanskog već više od 20 godina radi sa najstarijom arhivskom građom, koju ovaj zadarski dragulj čuva. Arhiv je, dodaje, institucija koja nikada neće izumrijeti, jer stalno im pristiže novo gradivo.

– U Arhivu je kronika života u Zadru i našoj regiji. Plemići i bogataši u srednjem su vijeku, na primjer, kupovali bazene soli, jer sol je bila zlato. Čuvamo tako srednjovjekovnu kartu Paga s točno ucrtanim bazenima i pripadajućim popisom njihovih vlasnika, dodala je Burić.

Proučavanjem arhivske građe tako se može pisati ne samo kronika društva, već i proučavati ponašanje, običaji i navike Zadrana. Skoro svi znanstvenici tako u arhivskoj građi mogu pronaći materiju za sebe. Arhiv je zapravo najbolja baza podataka. Dok nas vodi u trezor Arhiva, gdje se čuvaju najstariji zapisi, Burić nam je kazala kako čuvaju ukupno sedam kilometara arhivske građe.

– Iako je kao institucija Arhiv službeno osnovan prije 400 godina, najraniji zapis o njegovu postojanju kao »Archivium comunis Jadre« datira u 1390. godinu iz javnobilježničkih spisa Vanessa Bernardija. Oporuka Bartola Ciprijanija koristi izraz ‘more solito’ – ‘kao i obično’, što znači da je čuvanje važnih ugovora i oporuka već bila ustaljena praksa. Kako su u srednjem vijeku plemići za spas duše samostanima često darivali vrijednu imovinu, tako čuvamo i neprocjenjiv kartular – knjigu zapisa Samostana sv. Kuzme i Damjana, gdje je točno popisana sva samostanska imovina, kazala nam je Burić istaknuvši kako arhivi dokazuju kako povijest ne pišu samo pobjednici, već ponajprije mali ljudi.

– Naš je Arhiv stoljećima bio jedina institucija takvog tipa od Raba do Dubrovačke Republike. Čuvamo jednu od najstarijih matičnih knjiga u Europi, koju je pisao župnik na otoku Olibu. Tek je početkom 16. stoljeća, nakon Tridentskog koncila svećenike obavezalo da vode matične knjige krštenih, vjenčanih i umrlih. Taj je svećenik par godina nakon toga počeo upisivati podatke u knjigu, koju mi danas čuvamo pod brojem 688. u prve je ti matične knjige po starosti u Europi, a pisana je hrvatskim jezikom na glagoljici.

Stari katastar

Državni arhiv u Zadru danas je ustanova koja skrbi za jednu od najznačajnijih arhivskih dokumentacijskih cjelina za našu nacionalnu povijest te se kao takva svrstava uz bok Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu.

– U trezoru čuvamo najvrijedniju građu, među kojom je svakako zapis kojim kralj Petar Krešimir IV. Samostanu sv. Krševana daruje otok Maun kod Paga. Upravo se u tom zapisu pisanom na pergameni, koji je datiran u 1069. godinu spominje slavni izraz ‘mare nostrum’, rekla je Burić.

Dok otvara ladice trezora koji čuva povijest našeg grada, Burić nam je pojasnila kako je zadarska povijest naročito bogata, jer smo prošli kroz mnoge turbulencije i vlast različitih država.

– Čuvamo jedan zanimljiv nacrt i originalnu prepisku dokumenta gradskog priora o davanju koncesije Samostanu sv. Krševana za izlov ribe kod Dugog otoka iz 995. godine, star tisuću godina, dodala je Burić i pokazala nam stare mletačke katastarske karte. Napravljene su, pojasnila je, jer su se u 17. i 18. stoljeću Osmanlije polako počeli povlačiti iz zadarskog kraja, a Mlečani su te krajeve počeli naseljavati kako ne bi ostalo prazne zemlje.

– Čim netko podigne krov nad glavom, vlast odmah zna da će ga stanovništvo braniti. Arhiv čuva prvi i najstariji katastar mletačke Dalmacije. Iza toga slijedi katastar iz vremena Austro-Ugarske Monarhije i tada se ta povijest prekida, sve do dana današnjeg. Krajem 90-ih, kada se gradila autocesta, znali smo imati primjere da su građani potvrdu o vlasništvu tražili upravo u potonjem katastru, kako bi država mogla otkupiti njihovu zemlju za gradnju autoceste, kazala nam je ovu zgodu Burić.

Na primjeru katastarske skice i karte Sutomišćice naglasila je kako su srednjovjekovni geodeti osim veličine čestica, pisali i brojne podatke o vlasnicima zemlje. Obvezno su ih krasile oznake za bunare, naročito na otocima i crkve, a na staroj se karti vidi ucrtana i tvrđava sv. Mihovila.

»Mletački dragoman«

Značaj arhivskog gradiva koje je pohranjeno u Državnom arhivu u Zadru nemjerljiv je za povijesna i srodna istraživanja ne samo hrvatske prošlosti, nego i prošlosti okolnih prostora s kojim je tada naš kraj bio u različitim doticajima.

– Osim podataka o vlasništvu, uz katastarske se knjige radio i detaljan popis stanovništva, sa svom imovinom, stokom i zemljom koju su posjedovali, s time da je bilo točno naznačeno tko što uzgaja i koliko zemlje obrađuje, rezimirala je Burić, dodavši kako čuvaju i veliku zbirku koncertnih i izložbenih plakata.

– Prvi smještaj Arhiva bio je u tadašnjoj Providurovoj palači, gdje i slavimo 400. rođendan. Najstariji komad građe koji imamo datira u 9. stoljeće. List je to sačuvan iz pravnog priručnika »Lex deu«, naglasila je Burić, dok nam pokazuje primjerak na arabici prelijepo ispisanog trgovačkog ugovora.

– Ponosimo se i građom iz ureda providura zvanom »Mletački dragoman«. Dragoman je bio tumač i posrednik u pismenoj i usmenoj komunikaciji bosanskih aga i paša te predstavnika mletačke vlasti u Dalmaciji. Osim prevoditelja, često su bili i špijuni za »Serenissimu«. U jednom su trenutku bili toliko važni da je u Zadru otvorena i dragomanska škola. Čuvamo tako i njihove stare priručnike i radne bilježnice sa zadacima pisanima na arabici, koje su učenici potom prevodili na talijanski, hrvatski i njemački, kazala je Burić dodavši kako čuvaju i brojna rodoslovlja plemićkih obitelji.

Jedno od reprezentativnijih je ono obitelji Soppe – Papali, koja je brodom stigla iz Italije. Obiteljsko stablo počinje potomkom rođenim 1091. godine, a na njemu su i jasno obilježene važne funkcije koje su članovi te obitelji nosili. Među njima bilo je pravnika, vojnika, biskupa, pa čak i jedan zadarski providur.

– Godinama smo se, unatoč svim spisima koje o obitelji posjedujemo, mučili odgonetnuti jedan simbol da bi na kraju shvatili da predstavlja posinka kojeg je majka iz prvog braka dovela u obitelj Soppe – Papali, što pokazuje kako je to vrijeme bilo okrutno. Zadar je bio jako veliki grad te bi se velike matične knjige popunile u koje tri godine. Službenici su tada računali razliku između vjenčanja roditelja i rođenja djeteta kako bi ustvrdili je li začeto izvan braka. Supružnike bi u slučaju da je od vjenčanja do rođenja prošlo manje od sedam mjeseci zvali na sastanak i od oca tražili da potvrdi da je otac djeteta, otkrila je Burić, koja je zajedno sa brojnim drugim arhivistima ponosna na čuvanje građe iz života zadarskog kraja.