Zašto (ni)smo zaboravili opletene boce Maraschina i vrijedne ruke?

Kada se spomene Zadar, mnogima na pamet prvo padne Maraschino, posebni liker od višnje maraske, zaista jedinstvenog okusa i bogate povijesti. A jednako važno kao i sam napitak, tijekom stoljeća bilo je i pakiranje, nadaleko poznata opletena boca, puna niti zadarskog umijeća i tradicije.

U 18. i 19. stoljeću, kada su zadarske obitelji Luxardo, Drioli i Vlahov širile glas o Maraschinu po Europi i svijetu, upravo je opletena boca postala njegov zaštitni znak.

Prepoznatljiva, elegantna i ručno izrađena, krasila je bečke i londonske dvorove, a čak su i kraljevi i carevi, od Napoleona do britanske kraljice Viktorije, uživali u ovom zadarskom likeru, darovanom u opletenoj boci kao simbolu prestiža i izvrsnosti.

Naravno, vrijeme čini svoje, no zaista se nameće pitanje zašto pletilje, marljive žene posebnog talenta, nismo zaštitili kao nematerijalno kulturno dobro ili barem očuvali tu opletenu bocu kao dio turističke ponude, posebno u ovom trenutku kad gosti traže upravo autentičnost i predmete koji pričaju priču.

Pet do podne

A priču o pletiljama i njihovom umijeću istražili su Zrinka Brkan Klarin, povjesničarka umjetnosti i arheologinja te Marko Lorenzo Blaslov, zadarski fotograf poznat upravo po fotografijama koje bilježe način života i bogatu tradiciju ovdašnjih ljudi.

FOTO: Marko Lorenzo Blaslov

Ljubav prema baštini ih je i povezala, kao i izložbe na kojima su se susretali. Zrinka je odavno razmišljala o ovoj tematici, još od 2013. godine kada je imala priliku sudjelovati na radionici pletenja boca što ju je oduvijek zanimalo.

– Ta želja u meni je odavno tinjala, a Markova želja da sudjeluje u projektu i dokumentira istraživanje svojom kamerom bila mi je pravi poticaj. Očuvanje tradicije nam je oboma jako važno pa je sve teklo potpuno prirodno.

Osim toga, shvatili smo da je »pet do podne« jer su gospođe koje su proživjele tzv. zlatno doba Maraske već 10, 20 godina u mirovini i sve ih je manje, a primijetili smo i da tih boca nema ni u suvenirnicama, niti na aerodromu.

Također, saznali smo i da Maraska već pet godina ne naručuje šaš za pletenje, govori Zrinka i dodaje da su na ovom projektu radili gotovo godinu dana.

Riječ je o zaista vrijednom projektu, Zrinka je pronašla podatke da je Carceniga u svojoj destileriji koristio »pletenke«, ali teško je znati je li riječ o pletenim bocama Maraschina kakve danas poznajemo ili o jednostavnijim demižanama.

Međutim, sigurno je da je Drioli 1799. godine primao narudžbe Maraschina u pletenim bocama, dakle tradicija je duga 200 godina, ako ne i više.

Tu su tradiciju Zrinka i Marko, s puno ljubavi, krenuli istraživati, a prvi je korak bio pronaći žene koje znaju plesti boce, ali i ljude koji dobavljaju šaš kako bi imali potpunu sliku.

FOTO: Marko Lorenzo Blaslov

Prva sugovornica bila im je Jadranka Ivica koja ih je uputila na gospođu Pavicu Sablić. Gospođa Pavica je niz godina odlazila u Baranju u vrijeme berbe kako bi nadgledala branje i sušenje šaša, a usporedno s tim, Marko je preko poznanika iz Baranje uspio doći do obitelji u Vardarcu koja je desetljećima brala šaš.

Branje šaša

– Posjetili smo šest pletilja, ima ih još koje planiramo posjetiti, neke ni ne žele primati posjete… Osim što smo odlučili doći do svih pletilja i čuti od njih sve o pletenju boca, odlučili smo istražiti odakle dolazi sam šaš i naučiti sve o tom dijelu posla.

Otišli smo u Baranju, u plodno područje Kopačkog rita, sve su nam gospođe potvrdile da se šaš naručivao iz Baranje, barem u 20. stoljeću, kazuje Zrinka.

Gospodin Šandor Fabijan koji je desetljećima brao šaš, a brao je i njegov otac, preminuo je 2021. godine, no branje je nastavio njegov zet. Zadnjih par godina života glave kuće, dok se šaš još naručivao, zet je s njim išao u branje i naučio kako se to radi.

Nije to jednostavan posao, saznajemo od Zrinke i Marka, treba znati prepoznati vrstu šaša, samo je jedna prikladna za pletenje boca.

– Kad se ovaj šaš suši, postaje bijel, drugi postaju crni. Dakle, treba znati ubrati, a i sušenje je delikatno. Suši se na njivama nakon kosidbe, treba znati posložiti kako se s donje strane ne bi skupljala vlaga jer onda više ne bi bio dobar.

FOTO: Marko Lorenzo Blaslov

Imaju poseban način sušenja, sve se travke moraju rasporediti da se ne preklapaju, a rasporede se tako da ih vjetar ne nosi.

Postupak je zahtjevan, a uspješnost sušenja ovisi o vremenskim prilikama, objašnjava Zrinka, a Marko dodaje kako je to močvarno područje pa su beračima uglavnom ruke i noge u vodi, a najezde komaraca uobičajena su pojava.

Izrezane jagodice

A berači nisu primili narudžbu od 2019. pa sve do danas, kad su Zrinka i Marko svojim zalaganjem podsjetili na značaj ovih boca. Maraska je ove godine, nakon poduže pauze, preko njih stupila u kontakt s beračima i počela naručivati, šaš je stigao u Zadar, sad je posao na pletiljama.

– Pletilje odavno nisu radile taj svoj kreativni posao. Kako je Maraska doživljavala prodaje jednom pa drugom vlasniku, pletilje su bile raspoređene na trake u pogonu. Nekima je to bilo demotivirajuće, pa su otišle, no neke su ostale.

Bilo bi stvarno lijepo da se to oživi, pa makar u manjim količinama radi očuvanja tradicije, naglašava Zrinka i dodaje kako je ključna vještina, odnosno umijeće pletenja koje valja sačuvati, prikupili su popis od 20 pletilja, nasljeđe je to cijelog Zadra.

Jedna od čuvarica baštine je Marija Matešić, gospođa koja je prešla 90. godinu, ali koja zna točan datum kad je počela raditi, kao i brojeve telefona svojih prijateljica.

FOTO: Marko Lorenzo Blaslov

– Zanimljivo je i kako se njezin unuk, danas odrasli čovjek, sjeća bakinih prstiju. Bio je to težak rad, utjecao je na fizionomiju, unuci su uvijek gledali prste. Imali su prste izrezane od tog šaša, šaš je oštar, dostavlja se suh, ali se dan prije namoči. Sve su žene pričale da im je to bilo najteže. Imale su izrezane jagodice, duboke rane koje ne zarastaju godinama, priča Marko.

Svejedno, izrađivale su gomilu boca na dnevnoj bazi. Tijekom 70-ih godina u pletioni je radilo preko 20 žena, imale su dnevnu normu, ovisno o veličini boca koje su plele, tada se jako puno izvozilo.

– Kako se gospođa Marija Matešić sjeća svega, izračunali smo da je isplela nekih 340.000 boca u oko 43 godine rada, ističe Zrinka i dodaje da se Marijina prijateljica i kolegica Pavica Sablić i danas bavi ručnim radom, kukiča stolnjake, pokrivala za kaleže i oltare u crkvama.

Ljepota zajedništva

Svakako, pletenje boca bio je težak posao, ali kako saznajemo od ovog znatiželjnog dvojca, kao najvažnije baš sve pletilje ističu – zajedništvo.

– Sve kažu da su bile sve kao jedna. A tu normu nije bilo lako zadovoljiti, kažu da bi znale uskakati jedna drugoj. Osim toga, postojao je standard kako boca treba izgledati, baš treba imati vještinu. Bile su cijenjene, imale su dobru zdravstvenu skrb, skupa su putovale i družile se, govori Marko.

Njihove vrijedne ruke radile su proizvod koji je postao simbol Zadra, no nisu prenijele svoje znanje na mlađe generacije, a i one su uglavnom učile u pletioni, s tim da, naravno, taj posao nije išao od ruke velikom broju žena. Baš zato, zbog specifičnosti posla i višestoljetne tradicije, naša je dužnost isplesti niti suvremenosti i baštine.

FOTO: Marko Lorenzo Blaslov

– Sljedeći korak nam je snimiti proces rada, sve korake. Sve su nam gospođe rekle da bi i danas znale oplesti bocu, bez problema. To im je ušlo u memoriju tijela, napominje Zrinka.

Osim dokumentiranja procesa, valja poraditi i na uvrštavanju ove boce u turističku ponudu. Primjerice, u suvenirnicama imamo fotografije s opletenom bocom Maraschina, no samu bocu nemamo.

Renesansa boce

– Osim u suvenirnicama, bilo bi lijepo da se boca nađe i u galerijama, a i ugostiteljskim objektima, ističe Zrinka dok razgovaramo u kafiću u kojem je čitav zid ispunjen bocama Aperola, jarko narančastog talijanskog aperitiva, a nije jedini ugostiteljski objekt koji u prvi plan stavlja upravo to piće, premda naša opletena boca nije ništa manje lijepa i fotogenična.

Treba nam, zaključujemo, renesansa boce, a interes tvornice postoji. Bilo bi idealno da istovremeno i muzeji daju na važnosti ovom simbolu grada. U međuvremenu, možemo očekivati predstavljanje ovog Zrinkinog i Markovog projekta.

– Uz sve Markove fotografije koje već mogu napuniti muzejske prostore ili biti samostalna izložba, imamo i arhivske fotografije koje su nam pletilje ustupile. Imamo i reklame s tom bocom. Materijala ima, a obećali smo svim sugovornicima kako ćemo sačuvati priču, govori Zrinka.

Ispunjenju ovog obećanja zasigurno se vesele svi Zadrani u čijim sjećanjima, srcima (i na policama) ova opletena boca zauzima posebno mjesto.