Zadrani otkrili tajne obnovljene crkve sv. Stošije na Puntamici: 'Nastala je preoblikovanjem rimske cisterne'

Povodom blagdana jedne od zadarskih zaštitnica, sv. Stošije, Udruga turističkih vodiča »Donat« organizirala je besplatan obilazak obnovljene crkve sv. Stošije na Puntamici. Obilazak je vodila turistička vodičica Zrinka Brkan Klarin, koja je ujedno bila voditeljica projekta obnove i koordinirala rad izvođača te suradnju s Konzervatorskim odjelom iz UTVZD Grada Zadra. Konzervatorsko-restauratorske radove provela je Martina Rajzl iz Arheološkog muzeja Zadar. Zrinka Brkan Klarin istaknula je da je obnova crkve započela 2017. godine zahvaljujući sredstvima osiguranima iz fondova Europske unije, a dovršena je prošle godine. Tijekom 2019. rekonstruiran je svod rimske cisterne, nakon čega su sanirani zidovi te obnovljeni unutarnja žbuka i pod. Prva arheološka istraživanja na ovom lokalitetu proveli su Mate Suić i Ivo Petricioli 1952. godine, kada su uz cisternu istražili i okolno područje te utvrdili postojanje velike rimske villae rusticae i manje cisterne u blizini. Kasnija istraživanja nastavljena su 1970-ih, sve do početka konačne obnove 2019. godine. Posebnu ulogu u očuvanju crkve imala je lokalna zajednica, osobito Bruna Supičić, koja već dugi niz godina vodi društvo Puntamika i aktivno se zalaže za očuvanje lokalne baštine.

Foto: Andrej Brašnjić

– Crkva izvana na prvi pogled ne izgleda tako, što je razumljivo s obzirom na to da je nastala preoblikovanjem rimske cisterne. Cisterna sama po sebi nema dekorativne elemente, a obično ni otvore, osim jednog koji je ovdje sačuvan u izvornom obliku. Jedini arhitektonski element koji jasno upućuje na njezinu sakralnu namjenu jest apsida dodana s jugoistočne strane. Kako i kada je cisterna prenamijenjena u crkvu nije potpuno jasno. Na stražnjoj strani vidimo da je cisterna imala dvostruki zid, a unutarnji se proteže sve do dna. Prema zaključcima Mate Suića i Ive Petriciolija oko 9. stoljeća istočni je dio cisterne namjerno probijen, što se može primijetiti na dijelu svoda. Tu je sagrađena četvrtasta apsida donje crkve koja je uklopljena unutar zidova cisterne. Pri gradnji gornje crkve dodana je polukružna apsida, a u unutrašnjosti se može vidjeti prijelaz u obliku trompi koje podupiru polukalotu svoda. Svod donje crkve služio je kao pod gornje. No, o gornjoj crkvi imamo vrlo malo podataka – ne znamo koliko su joj zidovi bili visoki ni koliko je imala prozora. S obzirom na tanje sačuvane zidove, pretpostavlja se da je imala otvoreno krovište. Jedina komunikacija između donje i gornje crkve bila je smještena s vanjske strane pročelja, lijevo, gdje su se vjerojatno koristile drvene ljestve koje nisu sačuvane, kazala je Brkan Klarin, dodavši kako ukupna dužina crkve iznosi 16 metara, visina svodova oko 5 metara, a širina oko 6 metara.

Osim tehnike gradnje i nekoliko kamenih ulomaka nije pronađeno mnogo elemenata koji bi omogućili preciznu dataciju crkve. Međutim, ključni trag za okvirno određivanje njezina nastanka dolazi iz legende koju je zabilježio Tanzlinger, a kasnije prenio Bianchi.

– Prema toj predaji, u 9. stoljeću biskup Donat zaustavio se na ovom mjestu, nakon čega je crkva promijenila titular iz sv. Klementa u sv. Stošiju. Tanzlinger navodi da je 931. godine zabilježena obnova crkve. S obzirom na to da se obnova dogodila u prvoj polovici 10. stoljeća, pretpostavlja se da je crkva izgrađena već prije tog razdoblja, objašnjava Zrinka Brkan Klarin, dodavši kako neki stručnjaci smatraju da je nastala već za vrijeme ranokršćanskog razdoblja, ali za to nema dokaza.

Foto: Andrej Brašnjić

Crkva sadrži zanimljiv predromanički klesani element – tranzenu, mali prozorski ukrasni element na apsidi. Također, sačuvani su fragmenti predromaničke kamene oltarne pregrade.

– U unutrašnjosti na zidovima i podu rimske cisterne možemo vidjeti usjeke na zadebljanjima, što su bile najkritičnije točke gdje je moglo doći do propuštanja vode. Petricioli i Suić pronašli su dio antičkog stupa za koji su pretpostavili da je služio kao nosač oltarne menze. Na vrhu tog stupa nalazi se »loculus«– udubina koja se često koristila za smještaj relikvija ili svetih moći. Zbog toga možemo zaključiti da su ovdje mogli biti položeni zemaljski ostaci sv. Stošije, objašnjava Zrinka Brkan Klarin.

Foto: Andrej Brašnjić

Martina Rajzl je u početku procijenila da će obnova trajati dva tjedna, radovi su se protegnuli na tri mjeseca. Ona je radila na obnovi žbuke, a njezin kolega Eugen Motušić na obnovi podnica, dok su zajedno nadzirali građevinske radove.

– Prvo smo morali uklonili raslinje, zatim je uz pomoć skele krenula sanacija gornjeg, pa donjeg zida. Svaka površina zahtijevala je precizno obrubljivanje tankim slojem žbuke, bez potpunog žbukanja ili popunjavanja svih oštećenja. Nastojali smo očuvati razlike između starijih i novijih slojeva kako bi povijesni slojevi ostali jasno vidljivi. Na primjer, crne mrlje iz antičkog razdoblja nastale uslijed djelovanja vode i dalje su prisutne. Estetika nije bila prioritet, već naglasak na povijesnom značaju ovog prostora. Možete vidjeti troslojnu antičku žbuku koja je bila vodonepropusna, kao i ostatke srednjovjekovne žbuke. Glavni izazov bio je kako zaštititi povijesnu žbuku, a istovremeno očuvati autentičnost ruine. Ostatci podnica su složeni tehnikom »opus spicatum«, gdje se maleni komadi opeke slažu u obliku riblje kosti. Osobno pristupam konzervaciji u skladu s načelima romantičarskog stila iz 19. stoljeća, koji zagovara očuvanje postojećih struktura umjesto rekonstrukcije. John Ruskin tvrdio je da potpuna rekonstrukcija uništava umjetničko djelo i da je potrebno zaštititi ono što je preostalo, istaknula je Rajzl.

Foto: Andrej Brašnjić