Zadarski književnik Želimir Periš: 'Najbitnije što činimo ne činimo zbog novca'

Zadarski književnik Želimir Periš objavio je novu knjigu! Riječ je o slikovnici »Dan kad se ugasio ekran« koja je namijenjena djeci srednjeg školskog uzrasta od pet do deset godina. Slikovnica će prvi put biti predstavljena na Interliberu u Zagrebu. Autor Periš je u ovu zabavnu i edukativnu slikovnicu utkao pouku o važnosti pronalaska balansa između korisnih aspekata tehnologije i izazova koji dolaze s njom.

– Urednik knjige Mane Galović iz izdavačke kuće Naša djeca, koja je jedna od najkvalitetnijih izdavača dječje književnosti, osmislio je ideju o izdavanju serije slikovnice koja bi obrađivala važne i suvremene teme za djecu. Pozvao me da napišem nešto na temu ekrana i rezultat je, vjerujem, odličan. Slikovnica je zabavna, zanimljiva i govori o tome koliko smo postali ovisni o ekranima, te kolike to nosi opasnosti, posebno za djecu. Ključno pitanje koje se postavlja jest što bi se dogodilo kada bi nestalo struje i ekrani prestali raditi na tjedan dana, započinje Periš.

Foto: NAŠA DJECA

Teška pitanja

Kroz priču o dječaku Vjeranu, glavnom liku slikovnice, mali čitatelji potiču se na promišljanje o korištenju tehnologije.

– Vjeran je ovisan o ekranima. Stalno gleda crtiće, igra se, gleda YouTubere i dopisuje se s prijateljima, čak i kada sjede blizu njega na zidiću. Sve što radi, radi preko ekrana – što ga naposljetku čini neispavanim, pomalo agresivnim i gubi interes za svakodnevne aktivnosti. Roditelji ga pokušavaju potaknuti da se udalji od ekrana, ali bez uspjeha. Međutim, situacija se mijenja kada u gradu zbog radova nestane struje na nekoliko dana. Uslijed toga Vjeran je primoran preispitati svoj način života i počinje otkrivati da može uživati u aktivnostima koje nisu vezane uz tehnologiju. Uživljava se u stripove i knjige, a umjesto online igrica počinje igrati društvene igre s prijateljima. Kroz sve to otkriva onaj »stari svijet« bez ekrana, objašnjava Periš, dodajući kako je cilj ove slikovnice potaknuti kvalitetniji život u kojem tehnologija i svakodnevne aktivnosti mogu koegzistirati, ne samo za djecu, već i za odrasle, koji, kako tvrdi, postaju »kolateralne žrtve« modernog, postinformacijskog doba.

Foto: NAŠA DJECA

Prije ove slikovnice, Periš je objavio slikovnice »Straška postavlja teška pitanja« i »Straška izvrće neistine« koje su, kako priča, nastale kao dio jednog šireg koncepta. Naime, prije nekoliko godina je u suradnji s portalom Vox Femine radio društvenu kartašku igru pod nazivom »Strašne žene« u kojoj svaka karta predstavlja jednu ženu, što nudi priliku naučiti više o poznatim ženama kroz povijest koje nerijetko, nažalost, prolaze ispod radara.

Foto: ŠKOLSKA KNJIGA

– Nakon što sam radio na društvenoj igri »Strašne žene«, zapitao sam se kako izgleda neka djevojčica koja još nije strašna žena, ali će to postati kad odraste. Tako je nastala Straška – znatiželjna djevojčica koja sve propituje i uči o društvenim odnosima. Slikovnice obrađuju i neke od znamenitih žena, na primjer Marie Curie, pa tako Straška na primjer pita svoju mamu zašto ona nije smjela upisati fakultet, a majka joj odgovara kako su to bila nepravedna vremena. Onda Straška odgovora hoće li ono što danas ne smijemo biti nepravedno za sto godina recimo. Dakle, to su teška pitanja, na koje ne zna odgovor niti mama, a isto tako ni slikovnica ih ne pruža, ali potiče na razmišljanje. Također, Straška otkriva i marketinšku industriju i svijet reklama koje na neki način propituje i bori se protiv njih, kaže ovaj autor.

Foto: VOX FEMINE

Rodna problematika

Periš je službeno sa svojom spisateljskom karijerom započeo 2013. godine kada mu je objavljena prva zbirka priča pod naslovom »Mučenice«, nakon koje je objavio nekoliko romana, zbirki priča i poezije, a 2020. godine objavio je roman »Mladenka kostonoga«, koji je dobio više nagrada, uključujući i nacionalnu nagradu tportal za najbolji hrvatski roman godine. Godine 2022. objavio je zbirku priča »Gracija od čempresa«, koja je nagrađena nagradom Štefica Cvek za buntovničku i feminističku književnost.

Foto: ZNANJE

– Iako pišem od 2013. godine, stvari su se promijenile 2020. godine kada je objavljena »Mladenka kostonoga«. Tada sam postao jako čitan, dobio sam neke relevantne nacionalne nagrade, roman je prevođen i objavljivan u drugim državama. U kreativnom radu volim probati svašta, nisam vezan uz jednu formu. Pisao sam i prozu i poeziju, danas kreiram videoigre, pišem slikovnice, svaki je medij divan i ima neke svoje izazove, ali uživam u svima njima. Međutim, nije mi svaki projekt uspio, neki tekstovi nisu objavljeni, mnogi projekti nisu zaživjeli, ali to je sve u redu i nekako normalan način funkcioniranja umjetničkog stvaralaštva. Volim riskirati, pokušati nešto novo, nije mi mrsko ni propasti, govori ovaj zadarski književnik.

Sudeći po tome što dobar dio njegovih naslova sadrži ženske protagoniste, otkrio nam je nešto o svojim feminističkim promišljanjima.

– Kad sam pisao svoju prvu knjigu »Mučenice«, jako me intrigirala tema rodnih razlika. Zašto bi bilo drugačije iskustvo muškaraca i žena, osim onog bazičnog biološkog? Kada se izuzmu biološke razlike, društvene razlike su velike, iskustva su totalno drugačija, uvijek na štetu žena. Zašto je tako? Upravo iz tih promišljanja nastala je zbirka priča »Mučenice«. U kasnijim knjigama donosim ponovno zasebne teme, u kojima sam se u nekima ponovno dodirivao rodne problematike, a u nekima manje. Primjerice u romanu »Mladenka kostonoga« sam iznjedrio, rekao bih, svoju temu. Naime, krenuo sam pisati knjigu o praznovjerju, a na koncu se pretvorilo u knjigu o vješticama. Glavni lik je ispala žena, jer već i sam taj naziv »vještica« i »vještac« nose posve drugu težinu. Tako da je to ponovno priča o ženama s vrlo snažnom feminističkom notom, podijelio je, dodajući kako se kroz svoje pisanje ne bavi samo temama rodnih uloga, o čemu svjedoči i njegova nedavno objavljena slikovnica.

Foto: ALGORITAM

Ništa bez strasti

U razgovoru je podijelio i svoja promišljanja o tome kako se etablirati na književnoj sceni, pogotovo za mlade spisatelje.

– Pisanje je težak i dugotrajan proces, a objava knjige je višestruko duži i teži. Stoga je najvažnija odlika koju jedan mladi spisatelj trebati imati – strast. Strast za pisanjem koja je dovoljno snažna da izdrži godine truda i nastojanja. Onda s vremenom, polako, neki od tih spisatelja i dobiju svoju priliku za objaviti knjigu, pa će neke od tih knjiga doći do svojih čitatelja. Zatim se strast realizira u nešto vrlo lijepo i vrijedno. No, čak niti tad, umjetnik se neće realizirati kroz novac. I to je u redu. Smatram da su najvažnije osnovne ljudske i društvene vrijednosti, te djelatnosti i akcije koje činimo da bi nam svima bilo bolje – nisu motivirane novcem. Najbitnije što činimo ne činimo zbog novca, a književnost je jedna od njih, govori Periš.

Pored pisanja i prenošenja svog znanja drugima, Periš ima još jednu veliku ljubav, budući da je programer, a to su – videoigre. Naime, osim društvene igre »Strašne žene«, napravio je i videoigru »Ifigenija« za Narodni muzej Zadar.

– Kroz tri tjedna ću imati predavanje na TED x konferenciji, gdje ću govoriti na temu »Igre medij budućnosti«. Smatram da su igre važna tema i medij koji se ponekad zanemaruje, a sadrži golemu moć te umjetnički i edukativni potencijal. To je tema koja me zanima i na čemu trenutno radim. Govorit ću općenito o igrama, kako su iskoristive u različitim životnim aspektima, od zabave, edukacije, posla, te kako se mogu kombinirati s različitim medijima na korist svih, navodi svestrani Periš.

Foto: NMZ

Budući da radi kao programer, upitali samo ga kako izgleda njegov prosječan dan i koliko mu zapravo ostaje slobodnog vremena za sve aktivnosti koje za zanimaju.

– Prosječan dan počinje uredskim poslom koji traje osam sati, nakon toga sam posvećen obitelji, te posljednjih osam sati odmoru. Kad se zbroji, to je ona prvomajska 8+8+8. Ostatak vremena trošim za igranje i književni rad. Očito, matematika ne funkcionira jer je u danu samo 24 sata, vremena je premalo i treba ga stvoriti, kaže Periš koji iskorištava svaki slobodni trenutak za kreativni rad.

Izvan okvira

Osim što piše, otkrio nam je što preferira čitati.

– Preferiram čitati sadržaje koji su malo eksperimentalniji, čudniji, odnosno izvan okvira i zadane forme. Nisam ljubitelj knjiga kojima na »blurbu« piše sve što se u njima nalazi i gdje kao čitatelj ne dobijem puno više od očekivanog. No, knjižare i knjižnice su prepune raznolikih naslova i u njima svatko može pronaći nešto za sebe. Najvažnije je čitati, sve ostalo se složi samo oko sebe. Knjige kojima sam sklon nisu za svaku publiku i teško ih se usudim preporučiti drugima. Nedavno je objavljena knjiga »Osamotne okolnosti« Envera Krivca, koja predstavlja jedan od takvih hrabrih eksperimenta u kojima se kombiniraju različiti mediji i forme. Krivac je tu knjigu koncipirao kao četiri broja časopisa koje sačinjavaju kolaži, priče, crteži i ostali sadržaji. Knjiga obiluje ludizmom i puna je ludila. Divno! Ranije sam jako uživao u »Lincolnu u Bardu« Georgea Saundersa ili »Hazarskim rečnikom« Milorada Pavića, navodi Periš, dodavši kako su to sve mahom začuđujuće knjige koje otkrivaju koliko je bogat svijet umjetnosti i koliki su mu dosezi.

Foto: iStock

Periš svoju ulogu književnika doživljava samo u smislu onoga koji postavlja ili osvjetljava ključna pitanja.

– Kao pisac, ne znam nikakve odgovore niti ih nudim, znam samo postavljati pitanja. Prepoznajem problem, pišem o tome problemu, karikiram ga i izvrćem. Nije na meni da ga rješavam, tvrdi.

Za kraj razgovora podijelio nam je svoju životnu filozofiju koju bismo mogli svrstati u onu definicije čovjeka kao homo ludensa ili čovjek koji se igra.

– Volim igre. Za mene je igranje istraživanje granica i razmišljanje o tome što se sve može. Kroz igru se definiramo i istražujemo. Igramo se ne da bismo pobijedili, već da se zabavimo i da u tom procesu naučimo nešto o sebi i drugima. Tu filozofiju nastojim primijeniti i u svom pisanju i u poslu. Igra je rješenje. A najviše se igraju djeca. Kako odrastamo igra nam pada u drugi plan. Postoji jedan filozofski koncept homo ludens – čovjek koji se igra i njegova svojevrsna suprotnost homo faber – čovjeka koji radi. Jedan je kreativan, drugi produktivan. Nekad je teško biti oboje, no danas je jasno – svi mi previše radimo, a premalo se igramo. Svi smo previše odrasli, a premalo djeca. Jedan zagrebački bend »Idem« ima stih: »Svi smo bili djeca nekad, pa smo odlijepili u nepovrat«. Pjesma se zove »Šteta, šteta, šteta«. To je i moja filozofija, zaključuje Periš.