Zadarski kantautor Marin Modrić objavio svoj prvi singl: 'Ulična svirka je kao otvorena proba...'

Zadarski kantautor Marin Modrić objavio je prvi singl pod nazivom »Easy« za koji potpisuje glazbu i tekst, dok je za aranžman, mix i master zaslužan Renato Babić iz Liquid Cat Studija u Diklu. Na pjesmi su sudjelovali Lucija Grabovac, Nikolina Brala, Dora Kanjer i Filip Panza kao prateći vokali, dok je za video produkciju zaslužan studio The Frame Factory. Marin, koji je trenutačno u Australiji, ispričao nam je u telefonskom razgovoru više o tome, ali i o ostalim temama, poput početaka karijere, uličnog sviranja i svoje životne filozofije.

Pjesmu »Easy« napisao je prije četiri godine, a, kako kaže, trebalo je proći neko vrijeme da ugleda svjetlo dana zbog konstantnog preispitivanja, dok se konačno nije odvažio pustiti je u svijet.

Romantik u duši

– Nikad nisam osjećao da je pravo vrijeme, uvijek sam se pitao je li to dobar trenutak. No ove godine sam odlučio krenuti s tom pričom, pa što bude – bit će. Sudeći prema povratnim reakcijama, dobro je prihvaćena, započeo je Marin, dodavši kako s Renatom Babićem, poznatijim kao Renčijem, već dugi niz godina dijeli ljubav prema country glazbi, pa je cijeli proces tekao spontano. Igrom slučaja, u tom su periodu u studiju snimali i bivši i sadašnji članovi a cappella skupine AKA Crescendo, s kojima se Marin zna već godinama. Intenzivnije su se družili u ranijim fazama skupine i uvijek ostali u kontaktu, pa je nekako bilo prirodno i logično da mu upravo oni otpjevaju prateće vokale.

Kroz svoj prvi singl »Easy« Marin donosi jednostavnu ljubavnu tematiku, jer, kako sam kaže, veliki je romantik u duši.

– Pjesma je, što bi se reklo, jednostavno »to the bones«. Vrlo često pišem o ljubavi, a ova je pjesma konkretno nastala prije nekoliko godina kada sam se jedno jutro probudio i kada su mi stihovi jednostavno počeli dolaziti. Tako da je pjesma vrlo brzo nastala. No, da sada pišem takvu pjesmu, vjerojatno bih je napisao potpuno drugačije, iskreno će ovaj kantautor.

Trenutno nema konkretne planove za album, no dvije pjesme su već gotove i čekaju svoje objavljivanje, dok je četvrta pjesma u izradi.

– Hoće li to biti EP s nekoliko pjesama ili možda cijeli album, još nisam siguran. Trenutno pokušavam biti zadovoljan time što radi ova pjesma. Planova, naravno, ima za dalje – Renči i ja ćemo to dakako razraditi. Definitivno se može očekivati još pjesama, neke slične, neke drugačije, podijelio je Marin.

Pjeva otkad zna za sebe, a njegov pjevački talent prepoznala je učiteljica u osnovnoj školi. Međutim, trebalo mu je dugo da se izbori s tremom i nervozom, toliko da nije mogao stati pred publiku. Postepeno se otvarao i opuštao tijekom srednje škole, a u četvrtom razredu se pridružio školskom zboru.

Prvi akordi

– S osamnaest godina prvi put sam uzeo gitaru u ruke i naučio prve akorde. Isprva sam učio samostalno, a zatim sam pohađao satove. Kroz godine sam napredovao i počeo svirati na ulici, što mi je pomoglo da se opustim i osjećam prirodnije, a u tome mi je svakako pomogla gitara. Što se tiče pisanja, prvu pjesmu na engleskom jeziku napisao sam u petom razredu osnovne škole. Oduvijek sam imao potrebu pisati i određeni talent za to, što sam vjerojatno naslijedio od majke koja se bavi poezijom. No, moje pjesme su se najviše iskristalizirale tijekom studentskih dana, prisjeća se ovaj glazbenik.

Marin je prvostupnik ruskog i engleskog jezika te magistar informacijskih znanosti. Nedavno je završio pripravnički staž u Osnovnoj školi Šimuna Kožičića Benje, a sada je odlučio »dati petama vjetra« i otputovati u Australiju, gdje će provesti naredna tri mjeseca.

Otkako zna za sebe šarao je po različitim glazbenim utjecajima. Tijekom osnovne i srednje škole slušao je svašta, no kada je prvi put uzeo gitaru u ruke onda je, kako kaže, krenuo slušati ozbiljnu glazbu i raditi obrade Beatlesa, Jimmy Hendrixa, Erica Claptona i općenito glazbe ’60-ih. Međutim, country je otkrio zahvaljujući Luciji Grabovac i Matei Biloglav iz trija No Ordinary, čiji je član i beatboxer Filip Rušin.

– S njima sam svirao jedno kraće vrijeme i one su me zarazile countryjem. Nakon toga sam ga počeo više slušati, istraživati takvu vrstu glazbe, a na koncu se to odrazilo i na moj stil oblačenja, pa me nerijetko možete vidjeti sa šeširom. Tako da, svakako bih rekao da country dominira što se tiče nekakvog garda i izgleda. Međutim, u nekim kasnijim zrelijim godinama sam skužio da se ne valja ograničavati, no generalno je moj stilski pravac country, blues i rock. To je ono što želim kako da moja glazba zvuči. Svi ti žanrovi zapravo dolaze iz istog mjesta, odnosno imaju sličan senzibilitet. No, kažem, otvoren sam za različite glazbe, jedino mi je jazz izazov, trebam mu dati još jednu ozbiljnu šansu, iskreno će Marin koji nam je dodatno opisao svoje najdraže izvođače.

– Najdraži su mi Beatlesi, koji se s razlogom slušaju i danas budući da su radili stvari ispred svog vremena. Iako se kod mene može čuti taj mekaniji country pop zvuk, volim potegnuti i žešće. Uz 60-e, moje uporište su i ’70-e, primjerice Byrdsi, Johnny Cash i naravno sve nakon njega do današnjih dana i tu modernu američku scenu, na kojoj ima i loših stvari, ali i definitivno kvalitetnih. Vjerujem da u svojim izvedbama pružim svakom po nešto od toga.

Počelo na ulici

S obzirom na to da je odrastao uz glazbu na engleskom jeziku, ali i serije i filmove, Marin ističe da je već u djetinjstvu počeo slušati glazbu na engleskom, pa mu je nekako prirodno došlo da piše i pjeva na tom jeziku.

– Probao sam pisati na hrvatskom, ali nije dobro zvučalo. Općenito, kod country glazbe treba uzeti u obzir da je američki, engleski orijentirani country najautentičniji. Naravno, ne treba samo kopirati jer to nije autentično. No, nikad ne reci nikad – vidjet ćemo što će biti. Budući da moja majka piše poeziju, možda ću jednog dana uglazbiti i neku njezinu pjesmu na hrvatskom jeziku, kazao je Marin.

Upitali smo ga planira li napraviti nešto autentičnije kako bi približio country izričaj našem podneblju, primjerice spajanje countryja i slovenskog etno melosa.

– To mi nije strano, nije da mi nije palo na pamet, ali mislim da treba dati pečat koji je svjetski, a ne biti samo čista kopija. Trenutačno idem u ovom smjeru jer mi se to sviđa. Tako je, recimo, bilo u mom prvom spotu koji je sniman u mom rodnom Obrovcu, gdje sam dugo živio – to mi je dalo neki osobni pečat. Moj zvuk možda je u određenoj mjeri mainstream, ali mislim da je Renči tu dao nekakav naš pečat i stvorio dobar omjer jednog i drugog, što će se čuti i u sljedećim pjesmama, kaže ovaj zaljubljenik u country kulturu.

Marin je svoje prve javne nastupe imao na ulici, gdje je s vremenom skinuo plašt treme i neugode, stekao samopouzdanje i uspostavio interakciju sa spontanom publikom. Danas iz tih iskustava izvlači samo pozitivne uspomene.

– Da bih svirao na ulici trebalo je proći nekoliko godina da steknem pristojne vještine sviranja gitare. Bio je to veliki izazov za mene. Bojao sam se i smatrao da nisam dovoljno dobar. Prijateljica me nagovarala da probam, pa sam od drugog prijatelja, koji je svirao na ulici, posudio pojačalo. Prvi put sam sjeo na Kalelargu s pojačalom i gitarom. Ljudi su dobro reagirali, a ja sam odlično zaradio. Shvatio sam da mi to ide, prisjeća se Marin.

Ljudi iz cijelog svijeta

Nakon tog početnog uspjeha, svirao je još nekoliko puta i ubrzo zaradio za vlastitu opremu.

– Evo, od tada već deset godina sviram na ulici na različitim lokacijama u gradu. Publika se s vremenom mijenjala, ali pozitivna energija ostaje ista, priča Marin.

U razgovoru se osvrnuo i na glavne razlike između sviranja na ulici i formalnih koncerata ili gaža.

– Sviranje na ulici je svakako fluidnije i opuštenije. Interakcija s publikom je prirodnija – ljudi stanu poslušati, a pritom upoznaš razne ljude iz cijelog svijeta. Primjerice, upoznao sam ljude iz Amerike, što me jako veseli jer bih volio jednog dana posjetiti tu zemlju. Ulična svirka je kao neka otvorena proba – naravno, trebaš biti dobar, ali možeš si dopustiti pogreške i improvizacije. Na ulici si dio atmosfere. Mnogi glazbenici ne shvaćaju da ne moraju biti preglasni, već da trebaju biti dio ulične atmosfere – prisutni, ali u pozadini, tako da ljudima bude ugodno slušati, ističe Marin, dodajući kako je imao različita iskustva, a ljudi mu često prilaze i ako nemaju novac, ostave nešto od srca – od cigareta, iako ne puši, do papirića s kontaktom, a jednom prilikom je dobio i tri kapi alkohola, kako nam je ispričao kroz smijeh.

Sviranje na ulici omogućilo mu je da po prvi put zasvira izvan Hrvatske, međutim kaže kako u Australiji vrijede neka drugačija pravila.

– Tamo nije tako jednostavno – da bi svirao na ulici, prvo moraš proći audiciju i dobiti dozvolu, a u suprotnom slijede visoke kazne, objašnjava.

Boravak u Australiji

Trenutačno boravi u Australiji kao gost prijatelja zbog Tamworth Country Music Festivala, koji opisuje kao »australski Nashville«.

– To je za njih velika stvar, o festivalu se priča mjesecima unaprijed. Svake godine okupljaju poznate izvođače, ali pružaju priliku i manje poznatima poput mene da se okušaju u »baskingu«. No, svatko tko želi svirati na ulici mora se prijaviti na audiciju, proći je, i tek tada može dobiti dozvolu za sviranje. Međutim, za Tamworth se dovoljno prijaviti na festival i onda je potrebno zvati »businesses« da ti odobre da sviraš. Budući da sam tek stigao u Australiju, moram još obaviti pozive i vidjeti tko će mi to omogućiti, kaže nam ovaj kantautor u usponu, koji je za vrijeme Tamworth festivala rezervirao kampiranje, gdje će se biti desetak dana i razgledavati. Do tada će raditi »busking« po gradovima Brisbane i Gold Coast.

Podijelio nam je za kraj ovog ugodnog razgovora i svoje stavove o glazbi i općenito svom pogledu na život, ističući važnost dijeljenja talenta i zajedništva.

– Budući da sam vjernik i to mi je sastavni dio života, smatram kako je moja zadaća, kao i zadaća svih nas, prepoznati ono u čemu smo dobri, otkriti talent koji nam je Bog dao i podijeliti ga s drugima, pustiti ga u svijet. Smatram da ono što imaš ne treba zadržavati u sebi, čak i ako te posluša samo jedna osoba – to je dovoljno. Važno je pružiti ljudima priliku da uživaju u tome, da ih to inspirira i potakne. Treba graditi zajedništvo i ljubav, prema glazbi, ali i prema ljudima općenito. Na kraju dana, najvažnije je biti dobar čovjek; sve ostalo dolazi samo po sebi, uključujući sviranje dobre glazbe i upoznavanje drugih dobrih ljudi, zaključuje Marin.

Izađi na ulicu!

– Tri sezone zaredom svirao sam na ulici ispred jednog kafića kod Katedrale. Prije dvije godine, igrom slučaja, sjela je obitelj iz Slovačke koja me pozvala na svoj ranč. Isprva sam bio skeptičan jer ljudi često obećaju, ali na kraju se ništa ne dogodi. No, oni su se zaista javili. Na njihovom ranču održava se festival na kojem se svirala jedan dan klasična glazba, pa je gostovala i njihova pop izvođačica, a posljednji dan, na rođendan ranča, nastupio sam ja i još jedan njihov country bend koji svira obrade, priča Marin, koji savjetuje svima koji se bave nekim oblikom umjetnosti da se odvaže izaći na ulicu jer je to, kako je i sam spoznao, odličan način da se otvoriš prema svijetu i prebrodiš vlastite blokade. Iz toga, kako zaključuje, mogu proizaći samo pozitivna iskustva i nikad ne znaš gdje to to može odvesti.