Zadarski glazbenik Alen Babin o najvećoj strasti: 'To je nešto što radim iz čistog užitka...'

Hrvatski pioniri tech-groove metala i hardcorea, zadarski death, thrash i progresivni glazbeni trio E.N.D. (Evil Never Dies) ove godine slavi 28 godina djelovanja. Ovaj žestoki trio nedavno je izdao i novi singl pod nazivom »Eradicator« u kojem propituju moć, strah, unutarnja previranja, transformaciju i smrt. Za mix i master bio je zadužen Šime Alavanja, dok je video radio Vedran Tomac, a naslovnicu Petar Vukorepa. Originalni postav čine braća Alen Babin na vokalu i gitari te Davor Babin na bubnjevima, dok se ostala postava mijenjala tijekom godina, a trenutno je na basu Ivan Car. Gitarist i vokal Alen Babin opisuje kako njihov početak nije počeo prema klasičnom scenariju gdje se okupljaju ljudi s namjerom da osnuju bend, već se sve odigralo spontano.

– Bili smo tinejdžeri i sve je krenulo prilično spontano tijekom 1996. godine. No, volimo kao naš pravi početak navesti snimanje našeg prvog demo albuma 1997. godine. Nažalost, nitko više nema tu kazetu jer se posuđivala i izgubila, a jedino što je ostalo je neka ripana verzija na CD-u sa zvukom koji šumi poput starog televizora, prisjeća se ovaj gitarist.

Uspješna kombinacija

Postava se mijenjala tijekom godine, a to se u prvom redu odnosilo na basiste. Kao trio su se oformili negdje 2008. godine, što se pokazalo kao najuspješnija kombinacija, kako ističe Alen koji predstavlja pokretačku snagu u ovom žestokom bendu.

– Možda imam najveće ambicije i želim pomrsiti neke stvari, dok su oni ti koji me malo smiruju kad pretjeram. Moj brat Davor je bubnjar koji je potekao iz hardcore punk stila muzike, što je dobra kombinacija njega i mene jer on pojednostavljuje ono što sam zamislio da bude skroz komplicirano. Upravo ta simbioza technical metala i hardcore punka specifična je za naš stil glazbe. Također, bez basista ne bi bilo niti pola našeg masivnog i distorziranog zvuka, a naš basist Car je car u pravom smislu riječi jer zna napraviti scenu, ima prezentnost i sound. Naš trio zvuči kao da nas je više u bendu. To ne govorim zbog samohvale, već zbog komentara koje dobivamo od ljudi preko društvenih mreža ili usmeno nakon nastupa, kaže Alen, ističući kako su kroz ovu postavu pokupili najbolje komentare.

Na pitanje kako je svirati s bratom, Alen ističe u prvom redu prednosti takve suradnje jer, kako navodi, nije strana kombinacija da su bubnjar i gitarist braća, kao što je primjerice Pantera, Gojira i drugi.

– Možda je to prednost svirati s bratom jer ga doslovno poznajem do te mjere da unaprijed znam gdje bi mogao skrenuti s puta ili obratno. Čitamo si misli i sinkronizirani smo kada je riječ o glazbi. Uz to, poznajemo se cijeli život, pa je uvijek lakše razgovarati, pa i porječkati se. Budući da je stariji od mene oko godinu i pol on je počeo prvi svirati bubnjeve u Tripperu, koji se kasnije preimenovao u Jelly Belly, a ja sam ih redovito slušao na probama. Iako ne mora značiti da ne bih krenuo u te vode da nije bilo njega, s obzirom na to da su tada mnogi klinci brijali na glazbu i sviranje. Pola ekipe koju smo poznavali bili su muzičari i svi su sredinom 1990-ih htjeli nešto stvarati i raditi galamu, priča nam Alen, pa se osvrnuo i na današnje mlađe naraštaje.

Od dosade do kreative

– Možda su ljudi danas postali inertni i nemaju poriv za ubiti dosadu kad su tu društvene mreže i serviran sadržaj. Primjerice, ljudi danas mogu provesti cijeli dan scrollajući, a mi to nismo imali. Meni je često znalo biti dosadno, pa bi uzeo gitaru, radio praćku ili ostalo. Ubijanje vremena sviranjem je bilo super. S druge strane, danas ne moraš biti vješt ni u čemu, a dan ti proleti za tren uz PS, Instagram, Netflix i ostalo. Za biti kreativan i dobar u nečemu, mora ti biti dosadno u životu, tvrdi Alen, dodajući kako vjeruje da tada nastaju najbolje stvari.

Prisjećajući se scene sredinom 1990-ih, kaže kako su ljudi tada bili dosta življi te su bili zaluđeni akcijom i stvaranjem

– U srednjoj školi, samo u mom razredu su bila tri benda, a kamoli u cijeloj školi. Danas, pak, jedva da se u cijeloj školi može skupiti jedan bend. Tada je bio taj bunker u gradu, isto tako na Boriku, i radili su se koncerti svugdje. Ljudi su grizli da se nešto dogodi. Bile su to poslijeratne godine i nije se puno pazilo, pa se moglo raditi što se htjelo. Danas, pak, ne možeš organizirati koncert u nekoj napuštenoj kući, dok se prije to radilo i bilo je normalno. Mi smo palili vatru i pekli kobasice na Rivi, i nitko nam nije rekao niti “a”. Mislim da su današnji bendovi, bez obzira na digitalizaciju, malo zakinuti što se tiče mjesta gdje mogu rasti. Oni bi svirali, ali nemaju prostor za probe i nastupe. Druga stvar je da se sam proces slušanja glazbe razvodnio. Nema više kupovanja CD-a, danas se slušaju uglavnom singlovi i kompilacije, priča Alen, osvrnuvši se na njihove mnogobrojne nastupe po Lijepoj Našoj.

– Prošli smo Hrvatsku uzduž i poprijeko u svim gradovima gdje postoji scena ili nekakav klub, jedino nismo svirali u Dubrovniku i Vukovaru. U posljednje vrijeme često nastupamo s Arisesovcima, tako smo putovali s kombijem u Koprivnicu, Zagreb, Split i tako dalje. Međutim, problem je to što nam životne i poslovne obaveze ne dopuštaju previše nastupa preko ljeta, a upravo se tada odvija najviše festivala. Ne živimo od glazbe, radimo to u prvom redu iz gušta, a najviše vremena imamo kad nije sezona, pa tako uglavnom krećemo na jesen s nastupima. U plan nam je odraditi Sloveniju i Srbiju, kao i Slavoniju. Također, s obzirom na to da smo već stariji i ne bojimo se putovanja, cilj nam je opet otići u Njemačku ili Švedsku. No, kako god, nastavit ćemo i dalje svirati, ističe Alen, dodajući kako su do sad nastupali u Norveškoj, Češkoj, ali i u Njemačkoj..

– Zanimljivo je da sam deset godina uredno slao mailove za jedan festival u Njemačkoj. Kada su popustili i napokon nas pozvali, bili su oduševljeni našim nastupom i rekli su da ćemo idući put svirati na glavnoj pozornici, priča Alen, dodajući kako se upornost ponekad isplati.

Žanrovska evolucija

U razgovoru smo se dotaknuli i njihove žanrovske evolucije i utjecaja, prilikom čega se Alen ponovno vratio na priču iz ’90-ih kada nisu imali tehnologiju, mogućnosti niti novca, pa su tako snimali demo snimke u garaži.

– Prvu polovicu našeg vijeka imamo dosta tih snimki koje nisu baš reprezentativne. Počevši od tog prvog dema iz 1997. godine, nakon toga smo imali demo »…to the bones!« iz 2005., pa ide album »Depravity« iz 2009., »Illustrating Evil« iz 2013., »Demonic8« iz 2015., EP »A Grave Deceit« iz 2020., pa sve do našeg najnovijeg singla »Eradicator«. Od samog početka prati nas prizvuk hardcorea, kojeg nikad nismo izgubili. Zapravo, u samim počecima smo ga izričito ganjali, ali je metal s vremenom lagano preuzimao. Imali smo i razdoblje kad je više dominirao moderniji trash metal te utjecaj Napalm Deatha i At the Gatesa, dok smo kasnije više brijali na Meshuggah, koja je dosta utjecala na mene, a njezin utjecaj se najbolje vidi na albumu »​Illustrated Evil« iz 2013. godine.

S druge strane, kako nam priča Alen, na EP-u »A Grave Deceit« iz 2020. napravili su korak unatrag i prigrlili više oldschool pristup stvaranju glazbe.

– Nikad nismo radili stvari unaprijed, na kompjuteru i reproducirali ih na probama. Takav pristup imamo i na live nastupima. Kada su nas u Norveškoj upitali gdje su nam monitori i samplovi, rekli smo da ih nemamo, a oni su ostali zadivljeni jer je njima nezamislivo bez toga. To nije nešto što ne bismo htjeli kad bismo mogli, ali nije nešto što nam nužno treba jer prvenstveno sviramo iz gušta i snalazimo se kako znamo.

Što se tiče pjesama i glazbe, već duže vrijeme je to upravo Alenov dio posla, dok aranžmane rade svi zajedno.

– Glazba i tekstovi su moji, uglavnom su to samo kosturi jer na probama definiramo aranžmane. Primjerice, mogu doći s deset riffova na probu, ali ako se jednom članu nešto ne svidi – nećemo svirati. Moramo svi biti zadovoljni da nam je gušt svirati, kaže Alen, čija je tematika pjesama uglavnom inspirirana socijalnim pitanjima i distopijskim temama.

Svaka njihova pjesma odražava ljubav prema žestokoj glazbi, a trude se da glazba ne bude previše komplicirana niti posve jednostavna, već da uvijek ima dovoljno groova. Pritom gitarist Alen ističe kako voli da njegovi riffovi budu zanimljivi za slušanje i da nisu posve jasni, predvidljivi i ravni, već da unese dašak virtuoznosti s njima.

Osim »pomaknutih« i kompleksnih riffova, Alen je poseban po tome što ima endorsement ugovor s jednom nizozemskom firmom gdje su mu izradili dvije personalizirane gitare, pa tako ima po jednu gitaru za svaki bend – za E.N.D., ali i za Serpentslain, s obzirom na to da se u međuvremenu priključio i toj zadarskoj glazbenoj skupini.

– Sviram personalizirane gitare jer stremim određenom zvuku. Zvuk moje gitare mora biti sto posto oštar, ali i dovoljno »mastan«, budući da sviram gitaru uštimanu na F, doslovno kao bas gitara. Kada sviram na debeloj žici, mora biti čvrsta, dok tanja mora biti masna, objašnjava nam Alen.

Posebna gitara

Osim toga, svirao je gitare sa šest žica koje je štimao u duboke tonove, kasnije je prešao na sedam žica, pa zatim na osam jer je htio zvuk sličan onome koji njeguje glazbena skupina Meshuggah, koji su zapravo pioniri takvog zvuka. Međutim, shvatio je da mu najtanja žica ne treba, pa se vratio na sedam žica.

– Iako su moje gitare izrađene uz pomoć CNC stroja, puno je detalja koje treba doraditi ručno da ispadne sve kako treba. Ako mi nije po volji, konzultiram se s majstorom koji to može srediti da sve zvuči savršeno, priča nam ovaj strastveni gitarist koji koristi pick-upove firme Wizz Pickups iz Koprivnice s njegovim potpisom, gdje majstor Alex radi za velikane poput Slasha, Bon Jovija i mnoge druge poznate svjetske zvijezde, kao i domaće. Ti pick-upovi su stekli popularnost jer postižu autentičan zvuk ranijih godina. Svi oni koji žele postići zvuk kao što je Alenov, mogu naručiti pick-upove s njegovim imenom preko njihove službene web stranice.

Ali to nije sve – Alen još uvijek čeka svoju gitaru od maslinovog drveta koja je na doradi kod njenog tvorca u Amsterdamu.

– Oduvijek sam htio gitaru s maslinovim drvetom jer je to simbol Dalmacije. Iako je maslina vrlo zahtjevno drvo za rad, njen je tvorac uspio napraviti nešto posebno i ispala je stvarno prva liga, a zvuk joj je fantastičan! Međutim, nakon što sam dobio tu gitaru i odradio koncerte, uvidio sam neke nedostatke, pa sam majstora Jorta zamolio da mi to sredi. No, zbog malo slobodnog vremena majstora, još uvijek čekam da mi je vrati. Pritom je potrebno istaknuti kako ta gitara nije cijela od masline jer je to nemoguće. Vrat je od javora, većina tijela je zapravo od jasena, koji po mom mišljenju zvuči najbolje, dok je na to nalijepljen sloj masline. Tako s prednje strane izgleda kao da je cijela od masline, ali nije. Maslinovo drvo je više u funkciji ukrasa, a ne kao rezonantna kutija, objašnjava nam Alen.

Za kraj, upitali smo ga da nam podijeli što je za njega glazba. Istaknuo je kako to može biti više stvari, ali u prvom redu odvraćanje pažnje i ispušni ventil od svakodnevice i rutine.

– Glazba mi odvraća pažnju i zaokuplja misli. Kada sam usredotočen na glazbu, ništa drugo me ne zanima. Također je ispušni ventil, nešto što radim iz čistog užitka. Kada se vozim ili treniram, uvijek moram slušati svoju glazbu, ne ono što puštaju u teretani. Glazba koju slušam mora biti energična i podići me u većini slučajeva. No, kad sam lošije raspoložen tada slušam nešto laganije za ubijanje bluesa, bio to rock ili metal. Glazba je nešto što ću nositi sa sobom cijeli život. Na njoj sam odrastao i ona je dio mene. Nije to samo navika, već nešto što sam s vremenom zavolio i navikao sebe zbog gušta, zaključuje Alen Babin.