"U Zadru smo našli drugi dom i gradimo bolji život"

Godina dana je prošla od početka ruske agresije na Ukrajinu koja je počela 24. veljače u ranim jutarnjim satima. Nekoliko milijuna Ukrajinaca tada je odlučilo napustiti državu te među ostalim izbjeći i u Hrvatsku. Europa nije mogla zaustaviti izbjeglički val koji se prelijevao u sve države, većinom susjedne s Ukrajinom, ali i u Hrvatsku.

Godina dana je prošla, dio Ukrajinaca vratio se svojim kućama i nastavio živjeti ratu usprkos, ali ima i onih koji su već godinu dana u Hrvatskoj, u prihvatnim centrima u Varaždinu i Gospiću ili u privatnom smještaju i nemaju namjeru skoro se vratiti u domovinu, već iznova svoje živote grade u novoj domovini.

Prema podacima PU zadarske na području Zadarske županije registrirano je 1635 osoba iz Ukrajine koji imaju pravo na privremenu zaštitu.

Šime Lisica, ravnatelj Gradskog društva Crvenog križa Zadar navodi kako trenutačno brinu o 700 osoba iz Ukrajine na zadarskom području.

Velika pomoć Crvenog križa

– Svaki mjesec nam dolaze osobe iz Ukrajine po pomoć. Ima ih koji su ovdje već dulje, a ima i onih koji su nedavno stigli, iako oni rjeđe dolaze. Mi i dalje dijelimo pakete hrane, higijenskih potrepštine, obuću, odjeću, igračke za djecu, kolica za djecu, kolica za starije…, rekao je Lisica.

Tijekom prošle godine u zadarskom Crvenom križu marljivo su na više načina pomagali izbjeglicama iz Ukrajine. Osim humanitarne pomoći imali su i 10-ak volontera koji su prevodili s ukrajinskog na hrvatski jezik, s ljudima išli na Centar za socijalnu skrb, u MUP, u bolnicu…

– Pružali smo im i još uvijek pružamo psihosocijalnu pomoć jer su oni bili pod jakim stresom kad su stigli. Pomagali smo im i kod pronalaska smještaja, prijevoza iz Zadra u Gospić na primjer, organizirali smo i razna druženja… I dalje smo s njima u kontaktu, pomažemo im kad je potrebno i tu smo za njih koliko god bude potrebno, tvrdi Lisica.

A već godinu dana Ukrajinu je za Hrvatsku, točnije za Zadar zamijenila i Yulia Likhachova, trenerica skokova u vodu koja ovdje boravi zajedno sa svoje dvije sportašice, Annom Arnautovom i Nikom Shurdom. Sve tri u Zadar su došle iz Mariupolja, grada koji je ratu potpuno nestao. Svoju priču s nama o protekloj godini koja je za nju bila vrlo teška, podijelila je trenerica Yulia.

– U Zadar sam došla 22. ožujka. U Mariupolju smo mjesec dana živjeli pod bombama, nismo imali vode, hrane, a grad smo jedva uspjeli napustiti. Puno ljudi je otišlo od tamo. Ja sam tamo ostavila sve, a sada nemam ništa, moj stan je potpuno srušen. Moj otac još uvijek je u Ukrajini, u blizini Mariupolja. Situacija je tamo jako teška, neizvjesna, grad je pod okupacijom i zaista nemam namjeru skoro se vratiti, govori Yulia.

Nikin otac u ruskom zatvoru

Iako joj je početak bio jako težak, u Zadru je polako počela graditi novi život. Postala je trenerica u Klubu skokova u vodu Zadar 2011 odmah po dolasku, a osim što trenira, Yulia je i FINA-in sudac te je netom prije početka rata u Ukrajini trebala preuzeti vođenje juniorske reprezentacije Ukrajine.

– U Hrvatskoj su nam puno pomogli. Dali su nam mogućnost da treniramo na Višnjiku, osigurali su nam vrhunske uvjete, na sve načine su nam izašli u susret. Djevojke Anna i Nika također su odmah krenule trenirati na Višnjiku, a u srpnju prošle godine, na državnom prvenstvu Nika je postala seniorska prvakinja Hrvatske s daske od 1 metar, a osvojila je i zlatnu medalju u sinkro skokovima s daske od tri metra. I Anna i Nika sada nastupaju za zadarski klub, dodaje Yulia.

Naglašava kako svoj život u Zadru jako voli, ovaj grad za nju je hrvatski biser, a ističe i kako su Ukrajinci i Hrvati vrlo slični.

– Mentalitet nam je sličan, kao i jezik, opušteni smo. Razlika je trenutačno što Ukrajinci ne mogu planirati unaprijed, a ovdje ljudi već znaju planove za budućnost. Ukrajincima je budućnost neizvjesna, tvrdi Yulia.

Osvrnula se i na svoje uspješne djevojke i ukratko prepričala kako su se one prilagodile životu u novoj domovini.

– Annina obitelj je u Kijevu, ali planiraju doći ovdje jer je tamo u posljednje vrijeme jako neizvjesno, situacija se pogoršava, priča ova trenerica.

Nikina obitelj je u Zadru, ali joj je otac gotovo godinu dana u ruskom zatvoru, čeka razmjenu. Obje djevojke nastoje zaboraviti na strahote rata koje su doživjele u rodnom Mariupolju za koji kažu kako je sada neprepoznatljiv, razrušen, u rukama ruskih vojnika. I Anna i Nika pohađaju online nastavu na Sportskom fakultetu u Ukrajini i nastoje svoje obveze u roku završiti, objašnjava Yulia.

Alla planira ostati u Hrvatskoj

Alla Mukshymenko iz Ukrajine u Hrvatsku stigla je početkom ožujka, u samom početku rata u Ukrajini. U početku se zajedno sa sinom, majkom, ocem, sestrom i nećakinjom smjestila u Sukošan. O godini provedenoj u Hrvatskoj Alla ima samo riječi hvale za sve ljude koji su pomogli njezinoj obitelji.

– Rodom sam iz Černihiva, ali sam živjela u Kijevu kada je počeo rat. Odmah smo nakon nekoliko dana došli u Hrvatsku jer nisam željela da mi sin živi pod bombama. Ovdje su nas svi jako lijepo prihvatili, pomagali nam, nikad nisam susrela toliko dobrih i ljubaznih ljudi kao u Hrvatskoj.

Moj sin je u Kijevu pohađao satove gitare, a kako instrument nismo mogli donijeti u Hrvatsku, jedan mu je dobri gospodin darovao gitaru i on je nastavio pohađati satove u glazbenoj školi. U prošloj godini ja sam završila tečaj hrvatskog jezika, organizirala sam besplatne tečajeve na plaži na koje su dolazili i domaći i turisti.

Kako sam završila i tečajeve za akupunkturu i masažu, radila sam i to. Trenutačno sam u Gospiću gdje pohađam tečaj medicinske masaže kako bih dobila certifikat da mogu raditi u Hrvatskoj. Sin mi je jako zadovoljan životom ovdje, kao i ja, krenuo je u školu, ima prijatelje…, priča Alla.

U Ukrajinu se zasada ne planira vratiti. Iako joj je teško jer joj se obitelj vratila u Kijev, njezin i život njezinog 8-godišnjeg sina Aleksandra sada je u Hrvatskoj.

– Planiram se vratiti u Zadar, na Višnjiku raditi medicinsku masažu, a hoću li se vraćati u Ukrajinu…. ne znam, vidjet ćemo, možda…, govori nam Alla o svojim planovima.

Ovi ljudi bježeći od rata novi život potražili su u Zadru. Skupljajući bolne krhotine ratnih događanja koje su pretrpjeli u Ukrajini, grade novu i vjeruju u bolju budućnost. Njihova srca ostala su u Ukrajini, domovini gdje su ostavili sve i ostali bez svega. Ipak, s radošću kreću u nove izazove vjerujući kako će svanuti dan kada će se moći vratiti svojim kućama.