U PAKLU RATA "Rodila sam, ali bila sam kao posječeno stablo, bez muža"

Malo što može se mjeriti s radošću rađanja, donošenja novog života na ovaj svijet. Isto tako, malo što se može mjeriti s užasom rata, strahom za vlastiti život, a još više za svoje voljene. No, život piše priče, ova dva oprečna osjećaja nerijetko se spajaju i usprkos svemu uvijek prevlada ljubav i snaga obitelji.

Potvrdile su to otvorene ispovijesti na okruglom stolu naziva »Ako ne znaš što je bilo 1991. u Zadru i Kotarima, upitaj majke koje su rađale u tjednu obrane Zadra i njihovu djecu, danas odrasle ljude«, u organizaciji Matice hrvatske, Udruge hrvatskih liječnika dragovoljaca 1990.-1991. te udruge Žene u Domovinskom ratu, koji je izazvao ogroman interes, Koncertna dvorana u Kneževoj palači, koja je bila bombardirana 1991., bila je puna što svjedoka vremena, što mladih koji žele iz prve ruke znati »što je bilo«.

Naime, početkom listopada 1991. godine Zadar je doživio svoje najteže dane, tisućama granata i kasetnim bombama pogođeno je 120 objekata, a samo 6. listopada poginula su 23 civila. O tim strahotama najbolje svjedoče osobne priče, posebno onih najranjivijih, žena i djece.

Porod i granate

Sandra Gulan iz Galovca rodila je svoju kćer Kristinu Šimović 6. listopada 1991. godine, pod granatama, dok je njen suprug Mišo bio na terenu.

– Nisam pomišljala napustiti grad, par dana prije poroda došla sam u Zadar, termin mi je bio 3. listopada, ali nigdje se nije moglo. Bila sam na Boriku, kod rodice, i u noći s 5. na 6. listopada počelo me boljeti. Bilo nas je preko 20 u podrumu, nije nitko ni skužio da sam otišla u rodilište. Došla je hitna po mene, i to jedva, bojali su se snajperista. Kad su me doveli, legla sam na klupu, provela cijeli dan u bolnici i rodila Kristinu, govori emotivno Sandra Gulan i dodaje da jest bilo traumatično, da nitko od njenih nije ni znao da je rodila.

Nisu ni znali da treba izaći iz bolnice, slučajno je naišao njihov kum koji je doveo nekoga na previjanje. Otišla je iz bolnice s kumom i muževim sestrama.

– Moj muž nije mogao doći jer je bio na terenu. Jedina želja mi je bila da donesem dijete do rodice na Borik. Uspjeli smo, a nakon deset, petnaest dana došao je i muž vidjeti Kristinu, tek tada je mogao, dodaje Sandra.

Kristina ističe kako je zahvalna Gospi od Ružarija što su svi živi, danas je uspješna logopedinja koja ima privatni kabinet u Zagrebu, udala se i ima dvoje djece.

– Ne sjećam se ničega, ali vjerojatno je sve to ostavilo posljedice. Kad sam došla u Zagreb, krenuli su problemi s anksioznošću. Bila sam na psihoterapiji, utvrđeno je da vjerojatno nosim traume iz tog perioda kojega se ne sjećam. Hvala Bogu, i to smo riješili, kazuje Kristina koja je svoje prve dane života provodila u podrumu.

Sanda Špika

Prvi dani u podrumu

Baš kao i Emilia Urem iz Pirovca, rođena 2. listopada 1991. Njezna majka Dubravka namjeravala je roditi u Šibeniku, no kako je bio zatvoren Šibenski most, otišla je u Zadar, po preporuci liječnika, iako su Uremi već imali plan da se porodi u konobi.

– Čim smo došli u Zadar, odmah su počele granate, pucnjava… Bila sam trudna u skloništu s dvoje djece, majkom i sestrom, bilo je vruće, uvjeti nikakvi, uvik mi zraka falilo. Hitna me odvela u bolnicu, bila sam u podrumu, porodila sam se vrlo brzo. Spavali smo po podu, po strunjačama. Moja majka je baš htjela doći, govorila sam da ne treba, ali ona je krenula. I tada su granatirali krug oko bolnice… Međutim, otpuzala je kilometar do skloništa, prepričava emotivno Dubravka koja je nekako javila suprugu da mora izaći.

No, čula je na radiju kako njen suprug Emil javlja da je stigao u Zadar, usprkos opasnostima, odveo ih je u tetkinu garažu, a nakon toga su išli prema Pirovcu, u vrijeme primirja.

– Došli smo u našu kuću, da vidi gdje će živjeti, a onda smo išli kod suprugove tetke koja je imala bolji podrum, kazuje Dubravka, dok je Emil prepričao kako se doslovno probijao do Zadra, a Emilia je naglasila zahvalnost i poštovanje.

– Ja ne znam bih li bila toliko hrabra kao moja majka, kao moj tata. Ja sam svog Mihu rodila u miru. Slušala sam priče cijelo djetinjstvo i drago mi je da znam. Drago mi je i da moje dijete zna kako bismo bili zahvalni, naglašava Emilia.

Nemila situacija ostavila je posljedice, Emilia je priznala kako se do 29. godine života bojala mraka.

Brojna su tada djeca, danas odrasli ljudi devedesetih izgubili najmilije. Ivana Haberle, predsjednica udruge Žene u Domovinskom ratu, pročitala je pjesmu škabrnjske pjesnikinje Katarine Pavičić čiji je otac Mile Pavičić, 18. studenoga 1991., svoj život položio na Oltar domovine. Katarinina majka, Negzana u jednom je danu, u nekoliko sati, izgubila muža, majku, oca, svekra i svekrvu, a Haberle je podsjetila da je tada 25-godišnja Negzana bila zarobljena i odvedena u Benkovac s dvije djevojčice. Gledale su svojim očima stradanja u Škabrnji…

Obitelj Urem iz Pirovca

Snaga žena

Dvije godine kasnije, 1993. godine, Sanda Špika izgubila je supruga, svog Denisa. Ispričala je kako ga je upoznala na Istu, radeći kao medicinska sestra. Vjenčali su se u listopadu 1992., a 27. siječnja 1993. Denis, zapovjednik 2. satnije, herojski je poginuo braneći Ražovljevu glavicu.

– Bila sam trudna, rodila sam ranije, tjedan dana nakon pogibije. Njegovo su tijelo četnici pokupili s Ražovljeve glavice i odnijeli u Benkovac, sprovod je bio u kolovozu… Porod je trajao više od 24 sata, rodilo se dijete, ne znam kako bih opisala taj osjećaj. Vidim mladi život, a ja volje za životom nemam. Imala sam samo 24 godine. U bolnici je bilo traumatično, svakoj je ženi dolazio muž kad je mogao, a meni nije imao tko doći. Imala sam srećom veliku podršku svoje obitelji i obitelji supruga cijeli život. Rodio se Deni koji nije imao ime punih mjesec dana jer mi je sve bilo traumatično. Dane nakon poroda provodila sam gledajući u zid. Bila sam kao stablo koje je počelo rasti i onda su ga otkinuli, nema više života u njemu…, priča Špika sa suzama u očima.

Dani su prolazili, dijete je raslo, a nakon 11 godina umro je njen otac koji im je bio veliki oslonac.

– Počeli smo hodočastiti na psihoterapije, rekli su nam na kraju da je Deni u meni u tih tjedan dana proživio svu težinu mog života. I to je eskaliralo kad se opet dogodio veliki gubitak, kad je izgubio djeda. Kasnije je završio tri, četiri škole. Trenutno nije u Zadru, inače bi došao. Rekao mi je – lavice, hvala ti što si se vratila, govori Špika i dodaje da zahvaljuje Bogu i Udruzi na čelu s Haberle, kao i svojim dvjema šeficama koje su joj uvijek bile podrška, u svim padanjima, što i dalje funkcionira.

Svaka je žena koja je doživjela gubitak i koja je uspjela to preživjeti, još k tome pomagati i drugima, zaista lavica. Svaki je čovjek, svako je dijete iz tog vremena heroj. I neka o tome razmisli svatko tko na temu obrambenog Domovinskog rata kaže da to treba pustiti, da je prošlo 30 godina. Mnogima su rane itekako svježe…