Sveučilište u Zadru odalo počast Zlatanu Jakšiću: "Bio je most između jezika i ljudi"

Sveučilište u Zadru upriličilo je predstavljanje knjige sabranih pjesama »Gomile i ćulci« Zlatana Jakšića u Svečanoj dvorani. Knjiga je nastala na inicijativu pjesnikove obitelji, točnije njegove kćeri Sonje Jakšić i unuke Nataše Šprljan, koja je bila zaslužna za urednički i akcentuacijski dio izdanja. Osim promocije pjesničke zbirke, događaj je bio posvećen i obilježavanju 100. obljetnice rođenja ovog sveučilišnog profesora i pjesnika.

Na promociji su govorili brojni uvaženi gosti. U ime Sveučilišta obratio se prorektor dr. sc. Zvjezdan Penezić, a potom i akademik Drago Štambuk, znanstvenik i veleposlanik, koji je kroz vlastiti život i rad bio blisko povezan s Jakšićevim stvaralaštvom. Upravo zahvaljujući Štambuku, nedavno je na Braču obilježen pjesnikov jubilej, a poznato je i da je Jakšiću, kao utemeljitelj manifestacije Croatia Rediviva, dodijelio prvi maslinov vijenac.

Neizbrisiv trag

O Jakšićevoj poeziji, osobito njegovim prepjevima Jesenjina na bračku čakavicu, govorila je profesorica Rafaela Božić, koja je velik dio svog znanstvenog rada posvetila njegovu prevoditeljskom opusu, naglasivši da je Jakšić jedan od pionira takvog oblika književnog prevođenja kod nas. Prisutnima se obratila i Nataša Šprljan, unuka pjesnika, podijelivši osobne uspomene i anegdote, dok je oduševila sve emotivnim recitiralom pjesme »Snijeg na Braču«. Pokojnog profesora prisjetio se i njegov nekadašnji student Boris Škifić, dok se za notu humora, bez koje profesor Jakšić nije mogao, pobrinuo Ivica Jurin iz Selca s Brača, koji je čitao poeziju na izvornom govoru u malim intermezzima.

Foto: Mate Komina

– Profesor Jakšić ostavio je neizbrisiv trag u akademskoj zajednici, a njegovo stvaralaštvo obogaćivalo je ne samo naše Sveučilište, nego i hrvatsku književnost i prevoditeljsku praksu. Rekao bih da je bio most između jezika i ljudi, između kulture i svakodnevice, između Dalmacije i svijeta. Ova knjiga sabire pjesnički opus prožet zavičajnim pejzažima, jezikom kamena i mora, suptilnim promišljanjem o životu, jeziku, vremenu i prostoru. Njegova poezija nas uči strpljenju, riječi, preciznosti misli, nježnosti izraza – i njegovo se stvaralaštvo trajno upisuje u korpus hrvatske književnosti i u sjećanje Sveučilišta, na kojem je nesebično davao svoje znanje, vrijeme i ljubav prema jeziku, izjavio je prorektor Penezić, dok je pročelnica Odjela za kroatistiku Sveučilišta u Zadru, dr. sc. Sanja Knežević, istaknula kako je njegova poezija skriveni biser hrvatske dijalektne poezije.

– Neprijeporno je da je ovaj pjesnik toplinom bračke čakavice opjevao život Mediterana, a ne samo otoka Brača i Selca, stoga mu pripada mjesto u hrvatskom nacionalnom književnom kanonu, dodala je.

Izvor nadahnuća

Nadalje, kako ističe ova pročelnica, ne bilježe ga dovoljno ni antologije ni leksikoni, izuzev antologija čakavskog pjesništva i iznimke poput antologije »More plovi« Luke Paljetka.

– To jasno govori koliko dijalektalna književnost još uvijek nije prihvaćena kao ravnopravan dio književnog kanona. Od polemika koje je započeo Zvane Črnja i osnivanja Čakavskog sabora 1970-ih pa sve do danas, taj pogled se, nažalost, nije promijenio. To pokazuje i bolnu indiferentnost hrvatske književne povijesti, koja olako propušta ono što ne razumije, upozorila je Knežević, dodajući kako su se na zadarskom Sveučilištu više puta susreli sa stavovima kolega iz Zagreba koji bi znali reći da im je takvu poeziju teško razumjeti, pa o njoj ne pišu — ili je jednostavno otpišu kao regionalnu i slično.

Da je ovaj pjesnik napisao samo dvije pjesme – »Snijeg na Braču« i »Brački kalendar« upisao bi se u književnu povijest Brača, ali i u sve antologijske izbore hrvatske lirike 20. stoljeća, pojašnjava Knežević, kazavši nekoliko riječi o njegovom pjesničkom izričaju.

– Živeći svoj profesorski poziv u Zadru, otvorenom moru, rodni otok nosio je kao izvor svog nadahnuća. Djetinja razigranost, koja ga je vezivala uz odrastanje na Braču, te nevin i vedar pogled na svijet postale su temeljne označnice njegove pjesničke poetike. Promatrajući Jakšićev pjesnički opus unutar povijesti hrvatske književnosti 20. stoljeća, slobodno ću reći, i uvjerena sam, smjestila bih ga uz bok dva velika jadranska velikana. Naime, za hrvatsku književnost Jakšićeva poezija predstavlja ono što su drame Ranka Marinkovića nadahnute Visom, odnosno prekrasni čakavski brački intermezzi Živka Jeličića i njegove proze. Prepoznati i jezičnom čarolijom otkriti nerv mediteranskog čovjeka – to je uspjelo ovoj trojici, zaključila je Knežević.

Autor: Đurđa Baljak