Sve je više nezadovoljnih gostiju restorana i kafića u Zadru: 'Pohlepni, bahati, agresivni konobari...'

Iako se volimo dičiti svojom otvorenošću, srdačnim gostoprimstvom i dalmatinskim šarmom, sudeći prema brojnim komentarima čitatelja, ali i recenzijama na Tripadvisoru, to je ipak postalo – daleko od realnog stanja.

Naime, sve je više nezadovoljnih gostiju restorana i kafića u Zadru što je zasigurno odraz nedostatka radne snage, posebice kvalificirane, sve masovnijeg turizma, sve brojnijih ugostiteljskih objekata i javnog mnijenja da kao ugostitelj može raditi bilo tko željan zarade.

Naravno, postoje i oni silno predani poslu kojima je najvažnije da gost ode zadovoljan, svjesni su da su oni, između ostalog i ostalih, ambasadori svoga grada i svoje zemlje. No, čini se, više je onih koji ne razmišljaju tako što potvrđuju komentari za nekoliko poznatijih zadarskih restorana.

Nisu se osjećali dobrodošlima

– Zaista bezobrazno i ​​bahato osoblje, nije im nimalo stalo do gostiju, izbjegavajte pod svaku cijenu.

– Velik i moderan restoran s dobrom hranom i pristupačnim cijenama, ali osoblje je neljubazno, bahato i neprofesionalno. Nikad više!

– Konobar je bio užasan, iznerviran, potpuno nekulturan. Osjećaš se krivim samo zato što si uopće tamo. Ispala mu je hrana i ispričao se. Kad smo tražili račun, iznenadili smo se da su nam naplatili punu cijenu što se nikad nigdje ne bi dogodilo. To je ono što čini razliku između dobrih i loših restorana. Da se razumijemo, nije pravilo da se ne plaća kada se dogodi nezgoda, već lijepa gesta. Platili i otišli dalje, sigurno se više nikada nećemo vratiti ovamo.

– Jeo sam tjesteninu s plodovima mora i sve je bilo otrovano. Plodovi mora bili su smeđocrni i smrdljivi. Nikad prije nisam tako nešto jeo. Kad sam zamolio konobaricu da pita kuhara jesu li plodovi mora svježi, rekla mi je da joj je žao. Kuhar nije izašao ispričati se. Kad sam ušao unutra platiti piće, kuhar je pušio dok je kuhao. Molim?! Ako volite svoj život i svoje zdravlje, ne idite tamo.

Zanimljivo je da je prema recenzijama, osim prethodnog gospodina koji je jeo tjesteninu s plodovima mora, hrana uglavnom bila dobra, a cijene smatraju prihvatljivama, međutim, više njih ističe kako se nisu osjećali dobrodošima.

Navode tako, primjerice, da konobar nije pokupio tanjure sve dok nisu platili i otišli, da su predugo čekali, da im se čini da »dečki koji poslužuju ne vole svoj posao«, zatim da su im zaboravili donijeti salatu, kao i da su morali u više navrata ponavljati svoje narudžbe.

Jedan od gostiju napisao je da je »pohlepni konobar uzeo 50 eura iako je račun iznosio 42 te otišao bez da je vratio ostatak«.

Neki su se požalili kako su im, kada su zvali da rezerviraju stol, kazali kako ne primaju rezervacije, a kad su došli, polovina stolova bila je rezervirana za, kako su im konobari rekli, prijatelje i rodbinu osoblja.

Naišli smo i na recenzije u kojima je navedeno da je osoblje bilo »nepristojno i pomalo agresivno«, kao i da je konobar izgledao kao da će ih napasti ako se pobune, dok je jednom gostu zasmetalo što je konobarova majica bila premalena.

Robert Kovačević, predsjednik Ceha ugostitelja

Ne bira se radna snaga

Robert Kovačević, dugogodišnji zadarski ugostitelj i predsjednik Ceha ugostitelja, ističe da je u uslužnoj djelatnosti na prvom mjestu upravo – usluga.

– Ako se ljudi žale, trebali bismo se zapitati zašto je to tako. Ako ponudimo dobru uslugu, tim opravdavamo i cijenu te usluge, možemo i naplatiti više, ljudi žele dobru uslugu i dobru ponudu. Međutim, pritisak je prevelik, kod nas ne postoje licence, neograničen je broj objekata koji se mogu otvoriti, ne postoji nikakva regulativa gdje se čega koliko može otvoriti. Porasla je automatski potreba za radnom snagom, dugo se radna snaga ne bira u smislu kvalitete, naravno ne svi, no na kraju se uzimaju ljudi samo zato što ih fizički nedostaje, kazuje Kovačević.

Nameće se stoga pitanje bi li bilo bolje smanjiti kapacitete ugostiteljskih objekata i ponuditi dobru uslugu.

– Najvažnije je da je gost opušten i da uživa. Ima svakakvih gostiju, danas svi putuju, i onaj tko ima i onaj tko nema. Ako netko nema financijsku moć da si priušti sve što želi, on je već potencijalno nervozan, sam sa sobom. Mi tu možemo biti ulje na vatru, trebali bismo ga uslugom, popio vino, kavu ili čašu vode, primiriti i zadovoljiti. No, obično se događa obrnuto, u pritisku posla reagira se onako kako ne treba, znaju se dogoditi ružne scene, govori Kovačević.

Motivacija za rad

Prosječna satnica, saznajemo od Kovačevića, u ugostiteljskom objektu je od pet do osam eura, ovisno o tome osigurava li poslodavac smještaj ili ne.

– U eurima to ne izgleda puno, ali preračunajte u kune, zadnjih četiri godine plaća je konobarima porasla za 150 %. Međutim, najveća je zamka to što mislimo da možemo novcem motivirati ljude, ja mislim da samo čovjek koji je samomotiviran za raditi je dobar radnik. Ako ga moraš kupovati novcem, to je kratkoročno, novac postane irelevantan ako osoba nije za taj posao. Ugostiteljstvo je težak posao i ne traje više mjesec i pol, već šest do osam mjeseci, a nekima i cijelu godinu, kaže Kovačević i zaključuje da je previše ugostitelja da bi svi imali kvalitetnu, samomotiviranu radnu snagu.

Naravno, nije sve tako sivo, svaka priča ima dvije medalje, no složit ćemo se da smo se zadnjih godina ipak previše usredotočili na brojke i zaradu, gubeći svoju autentičnost i nekad nadaleko poznati mediteranski duh. Da bismo se vratili na te staze, naravno, potrebna su planiranja nadležnih tijela i strategije koje ne ostaju mrtvo slovo na papiru, no dotad imajmo na umu, živjeli od turizma ili ne, da svi možemo malim gestama učiniti mnogo kako bi se naši gosti osjećali dobrodošlo, a ne kao još jedan broj koji ometa naš svakodnevni život.