Slijepima u Zadru nedostaju trake vodilice i zvučni semafori

Međunarodni dan bijelog štapa obilježava se 15. listopada s ciljem upoznavanja javnosti s problematikom slijepih i slabovidnih osoba. Međunarodni dan bijelog štapa ima povijest koja datira još od 1930. godine, kada je inicijativa za korištenje bijelog štapa kao zaštitnog znaka slijepih osoba u prometu prvi put pokrenuta.

Prvi put je obilježen 1964. godine, a Hrvatska se pridružila obilježavanju 15. listopada 1996. godine, kada je taj dan prerastao u Međunarodni dan slijepih.

Zahvalni Gradu

Predsjednica Udruge slijepih Zadarske županije Dragica Vukić kazala je kako je njihova udruga, koja broji oko 150 članova, iznimno aktivna, a što će i predstaviti na ovogodišnjem obilježavanju u krugu svojih članova i uzvanika.

– U našoj udruzi imamo dosta aktivnosti: radionica kuhanja, ručnog rada, pokreta, rada s glinom, a od nedavno i terapijskog jahanja. Početkom listopada smo otvorili i izložbu u Gradskoj knjižnici u Zadru, a trenutačno surađujemo sa Stanicom planinarskih vodiča s kojima smo bili na Paklenici i u Tkonu, a uz koje planinarimo.

Inače, s obzirom na to da se ne možemo sami kretati, krećemo se uz pomoć bijelog štapa ili videćeg pratitelja, kazala je Vukić objasnivši kako imaju pet zaposlenih djelatnika, tj. videćih pratitelja koji im pomažu u svakodnevnim poslovima.

Vukić napominje kako imaju jako dobu suradnju s Gradskom upravom, koja sasluša njihove probleme.

– Zahvalni su Gradu zbog parkirnog mjesta koje nam je strašno potrebno, da budemo što blize prostorijama udruge. Imamo još nekoliko problema koje trebamo riješiti u gradu, ali malo po malo… Što se tiče infrastrukture i signalizacije, trebaju nam poboljšanja.

Tražili smo jednu traku vodilicu od Branimirove obale prema mostu jer bi neki koji se samostalno kreću mogli doći do grada prateći vodilicu bez opasnosti da se ozlijede ili upadnu u more, kazala je Vukić te dodala kako im trebaju i zvučni semafori.

Izazovi tehnologije

-Trebaju nam zvučni semafori na nekim određenim lokacijama gdje se naši članovi najviše kreću. Neki jesu ozvučeni, ali bi trebalo na tome još poraditi.

Baš smo prije desetak dana u Gradu razgovarali o tome, a cilj nam je da u dogledno vrijeme i u gradske autobuse uvedemo zvučne najave stanica, kazala je Vukić i najavila za njih jako važne, radionice digitalnog opismenjavanja. U svijetu slabovidnih i slijepih osoba, korištenje tehnologije je nešto izazovnije, ali srećom, moguće.

– Imamo mobitele s glasovnom jedinicom, bez čega ga ne bismo mogli koristiti. Moj mobitel takoreći govori, a imamo i zvučne laptope… Ostala pomagala, osim bijelog štapa, su nam zvučni toplomjeri, vage, tlakomjeri, sve nam je prilagođeno s glasovnom jedinicom što nam puno olakšava, istaknula je Vukić.

– Neki se, nažalost, rode bez vida, neki radi raznoraznih okolnosti tijekom života ostaju bez njega. Ali, tijekom života se uči, prilagođavaš se, okolina pomaze. No, treba puno volje i da naučiš raditi neke stvari sam, kazala je Vukić.