ŠKRINJA USPOMENA (8) Tišti je u srcu to što je rat prekinuo uzlet 'Rive', ali to nije bilo u njezinim rukama

Prvi put je nastupala na piru kao šesnaestogodišnjakinja. Neplanirano, bez pripreme. Nekoliko godina kasnije, pobijedila je s grupom »Riva« i pjesmom »Rock me« na Eurosongu. A nakon pobjede, upisala je dodatne sate pjevanja iako su joj svi govorili da ih ne treba, da je već pobjednica. Neuobičajeno, no ne toliko iznenađujuće s obzirom na to da je Emilija Kokić najponosnija na činjenicu da je u svemu ostala – svoja.

Popela se na binu…

Susreli smo se na Puntamici, kvartu u kojem je odrasla i živjela u ranom djetinjstvu jer se kao petogodišnjakinja s obitelji odselila u Švicarsku. Nakon nekog vremena obitelj se odlučila vratiti u Zadar i od tad je sve bilo uobičajeno. Bila je školarka koju čekaju prijateljice, koju čeka trening gimnastike i zbor, koja se samo zeza pjevajući doma s četkom za kosu u rukama, bez ikakve ideje da bi kad odraste mogla – puniti dvorane. Taj životni ritam i obveze koje je imala kao mlada djevojka, ubrzo su se iz temelja promijenili kad se prvi put popela na binu.

– Prvi nastup se dogodio na jednoj svadbi kada sam se, ničim izazvana, pridružila izvođačima na pozornici. Uopće nisam imala tremu, i zapravo, osjećala sam se kao da to radim cijeli život. Nakon toga su me dečki iz benda pozvali na probu, ali zbog treme koja me odjednom uhvatila prva proba je bila katastrofalna. Međutim, Zvonimir Zrilić, gitarist grupe Riva, predložio im je da mi daju još jednu priliku. Srećom, na drugom susretu sam se opustila i primili su me u grupu, govori nam Kokić.

Ubrzo je počela nastupati s grupom u Zatonu, pa ju je i tadašnje Udruženje glazbenika u Zadru odabralo kao izvođača koji će sudjelovati na natjecanju mladih pjevača amatera – »Demo X« gdje su se pjevale autorske pjesme koje nitko nikad nije izvodio. Emilija je pobijedila na tom natjecanju, kao i na sljedećem koje je okupljao sve pobjednike Demo X-a zadnjih 10 godina. To je bila prekretnica koja je glas o jednoj Zadranki prenijela do Rajka Dujmića, do pjesme »Rock me«.

Dujmićev poziv

– Kad me nazvao Rajko Dujmić i pitao jesam li zainteresirana da mi napiše pjesmu… Ako tad nisam pala u nesvijest… ?! Došao nas je poslušati i svidjeli smo mu se… Sviđala mu se toplina ženskog glasa, prateći vokali… tad je sve krenulo. Iako, kad pogledate, krenuli smo od nule vježbajući u garaži kao svi mladi bendovi. Ali tad, u tako kratkom vremenskom periodu, doživjeli smo velik uspjeh…. Sve skupa nije bilo baš uobičajeno, a ni lako jer te nitko ne priprema na to, nitko ti ne pojasni kako je to biti javna osoba, prisjeća se Kokić.

Kako dalje navodi, u odnosu na stari život u kojem je sve imalo red, odjednom više nije bilo ni pravila ni uputa.

– Više nisam mogla biti anonimna. Gdje god bih izašla, ljudi bi mi prilazili i trebalo je vremena da se saživim s novim identitetom koji nam je bio nametnut. Nakon pobjede putovali smo po Europi, nastupali u raznim televizijskim emisijama, promovirali se i pripremali se za album koji smo trebali snimiti. U cijeloj toj priči je bio i producent koji je surađivalo s Tinom Turner i Davidom Bowiejem, a koji nam je trebao producirati i aranžirati pjesme Pera Gesslea, gitarista grupe Roxette. Međutim, dogodio rat i sve je stalo, kazala nam je Kokić dodavši kako u takvim uvjetima, u tim okolnostima nisu mogli pjevati, karijera je pala u drugi plan.

Ratna zbivanja naglo su prekinula uzlet grupe »Riva« i mogućnost svjetskog uspjeha. A kada se danas osvrne na karijeru, to je jedino što doživljava kao ono nešto neostvareno, ono što je ipak malo tišti.

– To je nešto što mi stoji u srcu, ali ne u smislu da mi je žao što smo danas mogli biti neke velike zvijezde ili nešto slično, nego zato što sam željela doživjeti osjećaj da se te pjesme vrte i da su zanimljive ljudima diljem Europe i svijeta. U tim sam trenucima davala sve od sebe, ali ishod nije bio u mojim rukama, napominje sjetno.

Solo karijera

Tijekom ratnih godina usmjerili su se na humanitarne koncerte, kojih je, kako kaže, bilo toliko da ih ne može ni izbrojiti. Ipak, nakon nekog vremena više nisu mogli tako funkcionirati pa su odlučili privremeno ugasiti bend. No, Emiliji su se zato otvorila nova vrata koja su je odvela u solo karijeru koja traje već 35 godina. Njen prvi hit, bila je pjesma »Javi se«, koju je napisala zajedno s Mirom Buljanom. Nakon toga uslijedili su i drugi hitovi, nastupi u Hrvatskoj i inozemstvu, a 2004. godine je u Zagrebu otvorila školu pjevanja za djecu, mlade i odrasle. Ipak, škola pjevanja nije bila njezin jedini projekt! Emilija se uhvatila knjige i upisala studij tjelesno-orijentirane psihoterapije, a kojom se danas aktivno bavi.

– Bila sam svjesna svoje megapopularnosti, ali sam i dalje imala potrebu, pa čak i sad – saditi cvijeće, kuhati, baviti se i drugim stvarima. Istovremeno sam voljela taj svoj život i karijeru pjevačice, ali ja sam snažno osjećala da me ima još, da nisam samo to, da postoje neka druga vrata u životu koja sam silno željela otvoriti, govori nam Kokić dodajući kako joj je, s obzirom na to da jako voli kuhati, velika želja i edukacija na Gastro akademiji, a mi se prisjećamo kako smo njene kulinarske vještine mogli vidjeti i u prvoj sezoni showa ‘Celebrity MasterChef’ u kojem je sudjelovala.

Prije dvije godine, zajedno sa suprugom, poznatim voditeljem i spikerom Miljenkom Kokotom, Zagreb je zamijenila Zadrom. Iako joj se, kako nam kaže, isprava nije toliko sviđala ideja o povratku, danas uživa u svom rodnom gradu.

Priroda, škola pjevanja

– Na njegovu ideju preselili smo se u Zadar, i tada mi nije bilo baš jasno zašto želi biti baš ovdje. Zapravo, nismo znali kako će sve izgledati. No, on se puno bolje snašao nego ja: danas ima svoj maslinik, lovi lignje, dobio je zlatnu medalju za maslinovo ulje, a sada jedva čekamo da krenemo u šparoge. Oboje smo jako povezani s prirodom, to nas zbilja opušta, govori nam Kokić.

Život u Zadru joj je također ispunjen, iako, napominje, malo mirniji u odnosu na glavni grad. A kako je u Zagrebu vodila školu pjevanja, nakon preseljenja je samo nastavila pa su dani i dalje ispunjeni radom s djecom i odraslima, grupnim satovima te pripremama za natjecanja i različite projekte.

– U školu pjevanja dolaze ljudi s različitim iskustvima, koji vole pjevati, ali se time ne planiraju profesionalno baviti. To su takozvane »hobby« grupe, za ljude koji pjevaju za svoj užitak. Na satu nam je odlično, energija je divna, učimo kako postaviti glas, kako disati, koristiti dijafragmu, rezonantni prostor…. Isto tako, radim i s djecom, pripremam ih za natjecanja, za Voice Kids, za ozbiljnije projekte, a dolaze mi i pjevači kojima treba vokalna kondicija, objašnjava nam.

S obzirom na to da je nedavno odabrana pjesma koja će nas predstavljati na Eurosongu, zanimalo nas je kako je doživjela pobjedničku pjesmu koja će nas ove godine predstaviti Europi.

– Na Eurosongu se svaka zemlja prezentira kroz priču koju donosi, a ovo je priča koja u sebi nosi povijest i etno motive koje Eurosong voli, a koji, upakirani u modernu produkciju, mogu biti nagrađeni i koje svijet može doživjeti na zanimljiv način, govori nam Kokić te dodaje kako bi rado mladima dala neku formulu za uspjeh, no to nije tako jednostavno.

Fanovi Eurosonga

– Ono što sigurno znam jest da, kad netko kreće u polje glazbe i pjevanja, pitanje uvijek ostaje kako doživljava sebe u odnosu na potencijalni uspjeh koji je moguć, ali se i ne mora dogoditi. U tom procesu postoji mnogo rizika i velika je vjerojatnost da se stvari neće poklopiti onako kako netko želi. A time se čovjek ne smije opterećivati, treba se posvetiti onome što može učiniti u tom trenutku, učiti i ulagati u svoj glas. Na primjer, ja sam nakon što smo pobijediti na Eurosongu upisala solo pjevanje. Svi su mi rekli: »Što će ti to, već si popularna!?«. Međutim, to iskustvo i znanje danas ne bih mijenjala nizašto, ističe Kokić dodajući kako u zadnje vrijeme nastupa u Europi, na partyjima fanova Eurosonga.

– Prošle godine bila sam u Münchenu, a prije par mjeseci u Malagi. Ljudi donesu moj album na hrvatskom, pjevaju pjesme na hrvatskom i to je nevjerojatno. Ta podrška fanova Eurosonga je ogromna i bezuvjetna,. Ali među tim fanovima vani nema zavisti, nema nepodržavanja, oni znaju sve o svakoj zemlji i pobjedničkim pjesmama. To je baš lijepa energija i gušt je biti među takvim ljudima, govori nam Kokić. Iako danas u Hrvatskoj nastupa nešto rjeđe, napominje kako je možemo još vidjeti na nekoj od pozornica i uživati u njihovim hitovima.

– Danas mi je važniji moj život, imam supruga, imamo psa, imamo mir. Ne želim da karijera prevlada do te mjere da zaboravim da imam život, da zaboravim stvari koje su mi važne i zato se osjećam dobro. Nemam potrebu još tri puta pobijediti na Eurosongu, govori nam kroz smijeh.